Napisala Elma Zećo
Izložbom Alhemija u prostoru Kuršumli medrese i Hanikaha u Sarajevu, umjetnik Edin Numankadić obilježio je četrdeset godina djelovanja. Bilo je ovo prije 16 godina i danas kada umjetnik više nije s nama prisjećamo se kako je tom izložbom, na kojoj je radio četiri godine, želio napraviti nešto što će ostati njegovom rodnom gradu, prijateljima, porodici te ljudima s kojima je proveo lijepe i teške trenutke. U organizaciju su se tad uključili i Muzej Ars Aevi, te Numankadićev prijatelj prof. dr. Zvonko Maković, koji se našao u ulozi njenog komesara.
Slikao sam kako sam želio
Osvrćući se na godine stvaralaštva, Edin Numankadić pričao nam je tad: “Stalno mi je u sjećanju strast s kojom sam radio, s kojom sam žudio da nešto realiziram, materijaliziram osjećanja, razmišljanja, i nikada nisam robovao komercijalnom i neestetskom, nekim drugim tendencijama, već je to bila unutrašnja nužnost – slikao sam kako sam želio, ispitivajući sebe i odnose.” Od izloženih radova, jedan mu je ipak posebno prirastao srcu: eksponat kojeg čini kuhinjski sto sa štafelajem, predstavljen na ratnoj izložbi Svjedoci postojanja. Taj isječak njegove egzistencije učinio mu se u jednom momentu uzbudljivijim od bilo koje kreacije. “Sama realnost postala je fascinantna: borba za život, naša svakodnevna egzistencija s hljebom, vodom, kanisterom, hranom, humanitarnom pomoći. I ne znam kako, ali intuicijom čovjek napipa nešto što je metafora samoga života. Tada sam zapisao jednu rečenicu: Život je ovdje umjetnost, umjetnost je ovdje život.”
“Dok god kreirate, rađate, imate osjećaj mladosti, snage, ljubavi i strasti. I ja imam sreću da to živim u svom ateljeu, da živim u razmišljanjima i čini mi se da je veoma važno stvoriti neki alternativni svijet u odnosu na realnost”
Iako se 1970. godina uzima za početak Numankadićevog likovnog djelovanja, poriv za umjetnošću, koja će vremenom postati konačni odabir, probudio se još u djetinjstvu. Majka, koja je bila nastavnica njemačkog i bosanskog jezika, usmjeravala ga je u, kako kaže, humanitarne aspekte kulture, tjerala da čita knjige i ide na izložbe. Numankadićeva prva slika nastala je 1967. u Slozi, u likovnoj sekciji: slikao je jedan rudarski fenjer i izložio ga u Starom paviljonu na izložbi amatera BiH. “Imao sam 19 godina, kriomice sam dolazio da vidim kako ljudi reagiraju na slike. Nikada to neću zaboraviti: moje uzbuđenje, moja prva slika na izložbi. Čovjek polako počinje, to te vuče, postaje strast, ljubav, ne pitaš ni za vrijeme ni za cijenu, jednostavno, veliki užitak.”
Avantura duha
U početku, roditelji nisu bili za to da njihov sin postane slikar: željeli su ga usmjeriti na profesiju koja bi mu obezbijedila sigurnu egzistenciju. Tako je upisao elektrotehniku, studirao dvije godine, da bi naposlijetku shvatio da ga ne zanima, pa se okrenuo književnosti i slikarstvu. Na pitanje kada je osjetio roditeljski ponos što je ipak krenuo svojim putem, odgovara:
“Bilo je to 1983., imao sam izložbu u galeriji Energoinvest na koju je otac došao i rekao mi, nakon 13 godina izlaganja: ‘Pa ti si sad konačno slikar!‘.
Drago mi je da je i on shvatio da sam našao put koji me čini sretnim, ispunjenim i da je to osjetio dvije-tri godine prije smrti. Dužni smo svojim roditeljima; ljubav i brigu s kojima su me odgajali danas neizmjerno cijenim. Lijepo je da su mi davali podršku, bez toga ne bih ni radio ovo što sada radim.”
Iako je njegov rad krunisan brojnim nagradama, najdraže mu je kada osjeti da njegove slike nekome nešto znače. “Jedan je čovjek nedavno sjeo ispred slika i pola sata meditirao – to je meni nagrada, kada osjetim da slika zrači. Društvena priznanja su relativna stvar. Van Gogh je za života prodao jednu sliku: ljudi nisu mogli prepoznati tu vrijednost, tu ljepotu, tu strast”, priča Numankadić, kojeg danas najviše zanima “nemoguće”: “Ono što prevazilazi i moju svijest i moju kulturu. Izazov je stalno pomicati granice do kojih si došao, otvarati nove prostore izražaja, slobode, mogućnosti, ali ne pod pritiskom ili pod moranjem. To ide samo od sebe, u kontinuitetu rada, iz slike u sliku putuješ u neku avanturu duha. To je privilegija, i najljepše, da tebe slike obrazuju, iznenađuju.”
Alternativni svijet
Supruga Maja, koja je bila profesorica književnosti u Drugoj gimnaziji, njegova je studentska ljubav i velika podrška. Kćerka Nina živi u Pragu, gdje je završila čuvenu Prašku akademiju filmske umjetnosti. U slobodno vrijeme Numankadić se zanima za fotografiju. Kao mladić imao je laboratoriju u kojoj je sam razvijao slike, a fascinira ga reporterska fotografija. Voli slušati muziku, posebno fado, a pješačenje ga relaksira i pomaže u razmišljanju. Sa tada 62 godine, Numankadić zaključuje:
“Dok god kreirate, rađate, imate osjećaj mladosti, snage, ljubavi i strasti. I ja imam sreću da to živim u svom ateljeu, da živim u razmišljanjima, i čini mi se veoma važnim stvoriti neki alternativni svijet u odnosu na realnost.”
