Napisala: Dženita Vilajet Avdičević
Ove sedmice, imali smo priliku posjetiti Narodno pozorište Sarajevo i pogledati predstavu “Hasanaginica” u režiji Danila Marunovića.
Samoj predstavi treba pristupiti bez očekivanja klasičnog pripovijedanja poznate balade. Ovdje se ne radi o pukoj savremenoj adaptaciji, već o slojevitom, donekle modernom čitanju Hasanaginice kroz prizmu današnjih bračnih i muško-ženskih odnosa, emotivnih i društvenih mehanizama koji, iako vremenski itekako udaljeni, ostaju prepoznatljivi sa elementima klasičnog teksta balade.
Predstava započinje metateatarski: glumci igraju glumce i reditelja koji tek pokušavaju da osmisle kako Hasanaginicu da smjeste u savremeni kontekst. Taj proces „stvaranja predstave“ istovremeno postaje prostor ličnog ogoljavanja, jer kroz probe, rasprave i improvizaciju, likovi (i glumci) otkrivaju vlastita iskustva, strahove i emotivna stanja. Upravo u tim intimnim ispovijestima se rađaju ključni motivi predstave.
Centralni motiv, koji se provlači gotovo kroz svaku scenu, jeste nesporazum kao tragično jezgro i Hasanaginice i savremenih odnosa. To je nesporazum koji proizlazi iz dugo utišavanog i zanemarenog unutarnjeg glasa, ali i iz društva koje često ostavlja pojedinca bez oslonca i bez prostora za istinsko razumijevanje.
U tom smislu, gotovo svaki prikazani odnos postaje varijacija balade.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka dolazi u onom, naizgled, najemotivnijem dijelu predstave, u nevjerovatno izvedenom monologu koji djeluje kao moguće završno razrješenje predstave. Međutim, upravo u tom trenutku, kada se čini da je rečeno sve najvažnije, predstava se nastavlja u potpuno drugačijem smjeru, produbljujući tematske slojeve.
To posebno iznenađenje donosi završnica, u kojoj dolazi do zamjene uloga: glumci i glumice preuzimaju rodno „suprotne“ perspektive. Glumci govore o ženama iz pozicije i emocionalnog obrasca koji se tradicionalno pripisuje ženama, dok glumice, odjevene u mušku odjeću, govore o muškarcima na način koji imitira muške obrasce govora i ponašanja. Ovaj postupak ne funkcioniše samo kao utjecajan scenski obrt, već i kao komentar o rodnim ulogama, stereotipima i ukorijenjenim načinima percepcije „drugog“ u savremenom društvu.
Posebna vrijednost predstave leži i u njenoj sposobnosti da se nastavi i nakon odlaska glumaca sa scene. Razgovor koji slijedi nakon izalaska iz pozorišta otkriva koliko slojeva i tema predstava otvara, od intime i partnerskih odnosa, preko društvenih očekivanja, do poređenja sa izvornom baladom. Utisci se ne iscrpljuju u jednom zaključku, već naprotiv, s vremenom se vraćaju.
Odgovorno tvrdim da ćete se prisjećati scena i danima kasnije i započinjati nove razgovore, a zato je važno i ko će vam praviti društvo u pozorištu.
Predstava povremeno koristi i komične elemente, ne kao bijeg od ozbiljnosti, već kao sredstvo približavanja publici. Humor ovdje ima funkciju sudara, jer se kroz smijeh gledalac lakše povezuje sa pričom i lakše prihvata mišljenja iznesena otvoreno i bez cenzure, ali istovremeno biva suočen i sa istinama.
Dakle, ovo nije obična Hasanaginica. Daleko je od i od klasične i od moderne u izvedbenom, ali u suštinskom Hasanaginica koja je izvedena na daskama Narodnog pozorišta je odraz današnjice, aktualnosti, iskrivljenje i prošlog i sadašnjeg. Izvedba je daleko ispred vremena u kojem živimo, jer ona ne samo da progovora – ona hoće da uznemiri, da uzdrma, da potrese gledaoce, ne nečijim tuđim, nego vlastitim životom.
Upravo zbog toga, ova Hasanaginica nam je bliža, prirodnija, jer ona nije historijska, nije klasna, nije samo priča o ljubavi, djeci, braku. Ona je iskonska priča o čovjeku i ženi.
