Napisala Mersiha Drinjaković
Gospođo, kako vam je suprug?
Podigla sam iznenađeno pogled s kesa u koje sam na blagajni u Mercatoru smještala kupljene namirnice. Žena me je gledala ljubazno i nasmiješeno očekujući odgovor, pa nastavila: “Bili ste na ovoj kasi prije mjesec dana i rekli mi kako vam je sve ravno do mora, jer vam je muž preživio tešku operaciju mozga i da se taj dan vratio kući na oporavak”.
“Bolje je puno, oporavlja se, hvala vam što ste me se sjetili”, uzvratila sam joj smiješak i shvatila koliko sam puta u ova dva mjeseca a danas, večeras je tačno dva mjeseca kako je Z. operisan, svjedočila neizmjernoj dobroti naše male, a tako velike zajednice.
***
Nisam željela pisati svih ovih sedmica i sad i mjeseci, sve mi se činilo da izazivam sudbinu ako napišem nešto pa me svemir demantuje. I onaj uvodnik mi je bio hod po žici, sve sam mislila “a šta ako…?”
Danas je jedan posebno dobar dan: Z. je danas tražio vodu, kafu, sjedio sa Feđom i sa mnom za stolom, ručao, šalio se i smijao, kratko i razgovarao. Nešto što smo od onog kraja ovog jula (a koji izgleda tako daleko, kao neki drugi život) mislili da će biti nemoguće.
***
Feđa mora dobiti svoje poglavlje ovog zapisa: jer stvarno ne znam kako bih prebrodila sve teškoće, tehničke, organizacijske, ali prije svega one emotivne, da nije bilo njega. I da nije i dan danas kao i prvog dana spreman sve pretvoriti u šalu, smijati se ali ono zarazno kad ti se cijelo tijelo trese, pa je nemoguće ne pridružiti mu se. Na moje je mentalno zdravlje, prije svega, djelovao toliko dobro, da sam sad samo, kako bi on rekao “malo luda”. I pritom se, jednako kao i ja, borio sa svim strahovima od pogoršanja, komplikacija, očajavao na loše dane, ali nije odustajao od toga da meni svaki trenutak olakša koliko god može.
***
Oporavak od svake bolesti najbolje teče uz zdravu hranu, a moj hranidbeni lanac je bio toliko dobro organizovan da niti jednom nisam imala potrebu skuhati bilo šta. Svaki, ali svaki dan je na vratima bio neko: rodbina, prijatelji, prijateljice donoseći ponude, uz napomene, “ovo je iz moje bašte”, “ovo je sve domaće”, “ovo je bez šećera i glutena”….
Teta Nadira, moja svekrva je žena koja je svu svoju ljubav utkala u pravljenje hrane, jedva bih je ubijedila da odmori koji dan, da i sama treba predah, da joj je potreban kao i svima nama.
***
Kad bih samo pokušala nabrojati sve vas koji ste mi olakšali i uljepšali život protekla dva mjeseca, strah me je da bih nekog zaboravila a ima vas na sve četiri strane svijeta, ali svaki poziv (izvinite što nisam mogla odgovarati na sve) svako kucanje na vrata, svaka pažnja koju ste ukazivali Z. u meni budi i uvijek će buditi ogromnu zahvalnost. Svaki ceker, kutija, voće, povrće, sokovi… i novootkrivena zdrava slastica koja nam se u ovom periodu ponavljala više puta – hljeb od banane, sve mi je to jedan beskrajni simbol ljubavi koja nas je nosila kroz izazovno vrijeme.
***
Kad je doktor dao odobrenje da Z. može primati posjete, osjetila sam ogromno olakšanje što se njegov svijet proširuje na više likova, te da glavne uloge više ne igramo Feđa i ja. Jer smo mu morali malo i dosaditi. Prvi njegov smijeh od srca kad mu se u sobi ukazao prijatelj Amer – meni je bio kao praznik. Prva šetnja do dnevne sobe uz pomoć sjajnih fizioterapeuta Sanjina i Sabina bila nam je velika pobjeda. Prvi put kad je poželio pizzu – bila je to čista radost.
***
Asja je pročitala moj prvi tekst o ovoj temi i odmah mi se javila sa željom da dođe i uradi refleksoterapiju; dolazila je više puta; a meni naredila da idem kod gospođe Maki (nadrealno divno iskustvo) na terapiju masažom. I onda mi dodatno održala mini kurs refleksoterapije da i sama pomažem Z. na ovaj način kad ona nije tu. I još puno puno toga… Moji Edo i Lana koji su mi razgovorima pomagali da od šume vidim drveće, nasmijavajući me onda kad je trebalo. Denis koji je i kad se vratio u Ameriku, nakon što mu je prošao odmor, svaki dan želio biti uz nas, barem telefonom. Sanita, draga Sanita koju nikad nisam vidjela, ali sam njezinu dobrotu itekako osjetila. Grupa “6 braće”, njegovih drugova koji su mi pokazali šta znači pravo prijateljstvo. Oni koji se podrazumijevaju, moja mama, sestra, zet; a opet toliko važni za spomenuti jer sve su to bili veliki, ogromni zalogaji ljubavi. Moja ljubičica, tetkin Ali, čiji su mi zagrljaji davali snagu.
I opet ću reći, nema šanse da sve najbrojim, svako dobro djelo i svaku ponudu od srca, sve ću to pamtiti dok sam živa.
***
Moj drugi dom je Gracija, znala sam to i prije, ali ovo iskustvo me je samo učvrstilo u toj spoznaji. Tamo su moji ljudi, kolege i kolegice koji su mi prije svega prijatelji i prijateljice. I golemo je, ali pregolemo, kad imate podršku, kad doslovno fizički osjećate oslonac na poslu, kad nemate stres i pritisak u trenucima poput ovih mojih. Belma, Alma i Mensur u prvom redu. Svako na svoj način, svako sa svojim posebnim pristupom pomagao mi je da prođem kroz svaki dan. A bilo ih je i teških. Moja Kiki, Lejla, Tamara, Dženita, Jasmila. Svaka od njih ženski solidarno, a zapravo istinski ljudski je ponijela dio tereta, onog koji sam počesto odbijala da dijelim. Što je tema za sebe. Ali učim.
***
Pišem samo o vlastitom iskustvu, ne i o Z. i njegovim iskušenjima, to je njegova priča i ja je niti želim niti hoću prisvajati. Mi smo bili njegova servisna i emotivna podrška, vjerujući da sve što radimo jeste najbolje za njega. On je taj koji se morao sam izboriti za svaki korak, za svaki udisaj, svaki zalogaj, vodeći bitke sa svim teretima oporavka koji se nastavlja i budi nadu da ćemo se sa smijehom olakšanja sjećati ovih dana.
