Napisala Mersiha Drinjaković
Znate onaj ušuškani mikrosvijet u koji svi pobjegnemo kad oluje vanjskog prostora postanu prejake? E, na moj je mikrosvijet invaziju izvršila jedna aneurizma koja je odlučila puknuti. Bez upozorenja, mučki je napala jedno od najvoljenijih bića, izokrenuvši nam život naglavačke. Sad mogu mirnije pisati, mogu mirnije i disati i živjeti jer je neposredna opasnost prošla. Kritični sati, pa dani, pa sedmice, a sad već i mjeseci su iza nas. Neću mudroiskustveno tvrditi da ovakve životne nedaće promijene perspektivu, ne znam da li ću se zavjeta “e, odsad ćemo se stvarno radovati svakom danu” sjećati za godinu, ali će mi juli, august i evo sad i septembar 2025. ostati zauvijek urezani u sjećanju.
Čudno je, a zapravo sasvim normalno, kako se grčevito držimo komičnih trenutaka kad zavlada prijeteća atmosfera. Danima sam prepričavala kako je, dok smo čekali nalaz CT-a, doktorica pokušavala da razazna stanje svijesti postavljajući smirenom pacijentu niz pitanja. Došlo je red i na ono kad pokaže prstom na mene i pita ga – a ko vam je ovo? A on, a znat ćemo za koji minut da mu se mozak u tim trenucima punio krvlju puknute aneurizme, hladno uzvratio: “Ljubavnica!” Ta će me duhovita opaska držati na svjetlu narednih sedmica, dok je vladala tama puna neizvjesnosti: da li će biti postoperativnih komplikacija, a ako ih bude, da li će ostaviti posljedice, da li će biti fatalne….
Nikad nikome ne bih poželjela scenarije koje sam vrtila po glavi danima, ali bih se onda trznula. Sjetila bih se kako smo sjedili u ljekarskoj sobi nas dvoje, njemu najbližih, i slušali doktore kako nam podrobno objašnjavaju šta namjeravaju izvesti, te kakvo olakšanje je bilo kad smo u pola sata nakon ponoći dobili najvažniju vijest: “Probudio se iz anestezije, svjestan je.” Povjerenje koje su mi ulili neurohirurzi, prof. Ibrahim Omerhodžić u prvom redu, ali i sve njegove kolegice i kolege sa Neurohirurgije KCUS-a, ostat će mi kao trajna uspomena ovog iskustva. B. će mi tek danima kasnije, kad smo izašli iz faze straha od komplikacija, priznati kako joj je prijateljica iz bolnice koja je bila u neposrednom kontaktu s procesima uspostavljanja dijagnoze napisala poruku: “Grozan nalaz, a tako mlad čovjek.”
Mladi čovjek je u bolnici, ležeći na intenzivnoj njezi, dočekao 53. rođendan. Skoro tri sedmice kasnije bio je kod kuće. Na dugom putu oporavka. I to je sad najvažnije.
Kad stvari gledaš iz perspektive urušenog mikrosvijeta, sve se iskristališe kao pod lupom – dobra djela iz lanca ljudi koji razumiju pune srce. Jedna prenesena poruka za rođendan znači da je dobro (nikad to neću zaboraviti medicinskoj sestri velikog srca – Belmi), prva supa koju pojede nakon dana hranjenja na infuziju, smijeh koji izazove posjeta prijatelja, kolegice i kolege koji bez ikakvih komplikovanja preuzmu obaveze znajući da autorica ovog uvodnika ne može dalje bez pomoći prijatelja. Poruke, pozivi iz cijelog svijeta sa samo dvije stvari – želja da ozdravi i ponuđena pomoć u svakom smislu. Bilo je tu i jedno važno prepoznavanje sistema podrške koji svi očekujemo, ali svi ne dobijemo – kroz ponudu: “Stavi me na spisak da donesem ručak, znam da sad svi donose.”
Eto to je moj, naš život od kraja jula. Od dana koji nam je promijenio život iz temelja, vratio nas na fabričke postavke očekivanja nečeg potpuno podrazumijevajućeg za većinu nas – da se ujutro probudi i da diše. A diše. I dišemo. I hvala Bogu na tome.
