Napisala Kristina Ljevak Bajramović
Snimio Hamza Duraković
Sarajevska advokatica rodom iz Travnika Emina Zahirović-Pintarić nije ni nalik onim advokatima koji se postavljaju kao sudije ili istražitelji, dovodeći svoje klijente u dodatno neugodnu poziciju. Sa odnosom prema ljudskim pravima, poštovanjem čovjeka i uvažavanjem borbi kroz koje prolaze oni koji joj se obraćaju, djelovala je kao najsigurniji štit od svih nevolja koje vas u životu mogu zadesiti.
I obično, kada sretnemo takve ljude, pomislimo da im se ništa ne može desiti. Dio je to naše krhke vjere da postoje oni koji su jači od svega, kako bi i nama samima život bio podnošljiviji.
I kao u pjesmi u kojoj jedan poziv mijenja sve, u Emininom slučaju promijenila je jedna poruka. Ali i nakon nje, nastavila je u svom stilu, bez očajavanja zbog okolnosti, s jasnom odlukom da pokuša sve što može dovesti do najsretnijeg ishoda. Zahvaljujući tome, danas privodi kraju proces zračenja. I ima Enu, izvor radosti i trajni podsjetnik na ličnu snagu, vjeru u sebe i vjeru u život.
Najgora dijagnoza i najljepša vijest
Rezultati nalaza iz privatne laboratorije stigli su putem poruke u kojoj je stajalo: “Došli su nalazi biopsije. Zloćudni tumor. Ako trebate više informacija, nazovite nas.”
“Sjećam se gdje sam tačno stajala dok sam čitala tu poruku – bila sam kod Parlamenta Bosne i Hercegovine. Sjećat ću se cijeli život toga”, priča Emina Zahirović-Pintarić koja je u tom trenutku išla je na sastanak sa ombudsmenicom Jasminkom Džumhur. “Odmah sam joj rekla, a ona me uputila u sve korake koji su me čekali.”
Kada je odlučila zamrznuti jajne ćelije, što kod nas nije moguće, nego je potrebno oploditi embrione, trebala je najprije uraditi pretrage. Ljekari su rekli da se nešto nalazi na maternici. “Prva pomisao je bila da je i tu rak. Menstruacija mi je kasnila, ali sam pomislila da je posljedica stresa zbog dijagnoze. Evo ga, još jedan rak, taman da u paru idu”, govori Emina o razmišljanju u tom trenutku. Nakon krvnih pretraga očekivala je da će postojanje drugog raka biti potvrđeno. Umjesto toga dobila je čestitku i informaciju da je trudna.
Dalje odluke zavisile su od profila tumora i mišljenja onkološkog konzilija. Pokazalo se da je tumor hormonski, da je na svu sreću rano otkriven, ali je prije operacije bilo rano davati bilo kakve prognoze.
Ljekari, oni posvećeni do kojih je došla kasnije, rekli su su joj da je važno da se sa procesom liječenja počne tek kada se uđe u drugi trimestar trudnoće, kada se plod formira i placenta počne intenzivnije filtrirati.
“Do tada su nas čekale operacija i opšta anestezija, kao i pitanje da li će beba moći doći do drugog trimestra. Imala sam sreću da smo mogli odgoditi liječenje i dati šansu bebi”, govori Emina.
“Nažalost, čuju se otkucaji srca”
Nakon onkoloških konsultacija došla je kod ginekologa kod kojeg je i ranije odlazila, kako bi se potvrdila trudnoća. “Nažalost, čuju se otkucaji srca”, rekao je na pregledu. “Pitala sam ga – kako mislite nažalost?” “Najbolje bi bilo da se priroda za ovo pobrine”, dodao je.
“Suprug i ja ga gledamo i nije nam jasno šta govori. Nastavio je s preporukom da se odmah prekine trudnoća, dodajući kako će sve što budemo duže čekali biti i veće komplikacije: ‘Manje šanse da ćete ikada ponovo zatrudniti. Niko vam ne garantuje ni da, i bez ovakve dijagnoze, možete iznijeti trudnoću. Veliki broj trudnoća nikada ne završi uspješno’”, prisjeća se Emina monologa koji u potpunosti odgovara najstereotipnijim ponašanjima ginekologa.
“Da je riječ o njegovom članu porodice odmah bi savjetovao prekid trudnoće jer s njom ne ide hemoterapija. Žene tokom trudnoće mogu primiti samo paracetamol. Ako odbijete liječenje, za pet godina dogodit će se metastaza na kostima i umrijet ćete”, nastavio je ginekolog sa onkološkom prognozom i insistiranjem da se što prije zakaže abortus.
Emina je odlučila dati šansu i bebi i sebi, svjesna da se trudnoća uvijek može prekinuti i da iz medicinskih razloga to može biti i u vrijeme koje nije vezano za prvi trimestar. A trauma će, znala je, biti jednaka, bilo da se dogodi odmah ili kasnije.
Zahvaljujući prijateljici koja živi u Njemačkoj i čiji je otac bio onkološki pacijent, te koja je upoznala mnogo ljekara, konsultovala je stručnjake koji se bave onkološkom ginekologijom. Od njih je saznala da trudnoća i karcinom ne podrazumijevaju ishod kakav je bio s prve ginekološke procjene u Sarajevu.
U Njemačkoj su navodili da je jedina nuspojava za bebu manja porođajna težina i eventualni prijevremeni porod. “Svaka anomalija može se desiti u bilo kojoj trudnoći, nevezano za hemoterapiju”, objašnjava Emina.
Na operaciji, koja je bila u desetoj sedmici trudnoće, podsjetili su je da postoji mogućnost da plod ne ostane. “Ležeći na operacionom stolu rekla sam kako sve vrijeme dajem šansu drugačijem ishodu, a iz te pozicije svakako ništa nisam mogla promijeniti.”
Red Devil, Taksol i bebin prvi plač
Operacija je prošla dobro. Pored karcinoma na dojci, operisane su još dvije žlijezde te preventivno otklonjeno 14 limfnih čvorova. Karcinom je bio manjih dimenzija nego što se pretpostavljalo, što je takođe bila olakšavajuća okolnost u ovom iscrpljujućem procesu.
Nakon patohistološkog nalaza ispostavilo se da nije potrebna hemoterapija, ali je zbog nemogućnosti zračenja i hormonalne terapije tokom trudnoće bilo neophodno uključiti liječenje, posebno što je genetska analiza urađena u Americi pokazala da spada u visokorizičnu grupu za povratak karcinoma.
Početkom drugog trimestra počeli su sa procesom hemoterapije. Stigao je Red Devil, naziv koji dovoljno govori.
“Riječ je o terapiji koja se jako teško podnosi. Meni nije bilo ništa – beba me čuvala. Jedino je kosa opala, što je bio šok. Na početku, kada su mi govorili da će se to desiti, nisam smatrala važnim. Ali transformacija odnosno fizička potvrda da sam bolesna bila je teška. Do tada sam se ponašala kao da imam gripu i govorila: ‘Ma šta će ovaj rak’. Postepeno sam se navikla, ali sam se u početku, prilikom prolaska pored ogledala, pitala: ‘Ko je ova osoba?’ Bila sam zahvalna mami što me je dovoljno okretala pa je bio i dobar oblik glave”, kaže kroz smijeh.
Bez namjere da ovim tekstom motivišemo trudnice da piju ono što u trudnoći nije preporučeno, ipak ćemo podcrtati Eminino iskustvo i to kako je hemoterapija u trudnoći moguća zahvaljujući placenti koja je veliki filter i koja sprečava da lijekovi iz krvotoka direktno odu bebi.
Nakon četiri ciklusa Red Devila, na red je došao Taksol, još toksičniji tretman. “Sve ono što su onkolozi odbijali kao prihvatljivu suplementaciju, ja sam uzimala. Jer kako drugačije popraviti krvnu sliku?”, pita se Emina.
U 36. sedmici porodila se carskim rezom, uz spinalnu anesteziju kako bi svjesno dočekala dolazak na svijet svoje djevojčice Ene, 16. maja. “Kad sam čula da je zaplakala i da je Apgar test 10/10, znala sam da se mogu opustiti. Do zadnjeg momenta to nije bilo moguće.”
Kroz podršku najbližih, između suza i smijeha
Sve vrijeme do odlaska u bolnicu na porođaj, Emina je radila: “Oteli su mi laptop tek kad sam krenula na porod.” Nastavila je raditi i nakon porođaja, kao i odlaziti na psihoterapiju. “Rak je bio u drugom planu. Samo sam mislila o bebi. Posebno tokom hemoterapije, kad sam gledala crvenu tečnost koja ulazi u mene.”
Planinarenje, joga i ronjenje bili su ključni saveznici u ovom specifičnom životnom procesu. Za razliku od situacija u kojima ljudi zbog bolesti ostanu bez podrške, zbog onih koji se ne mogu snaći u novim okolnostima, kod Emine je bilo suprotno, imala je veliku podršku porodice i prijatelja. Uz smijeh i druženja, bilo je i iscjeljujućih suza. “Najviše sa mamom, i to je itekako pomagalo”, kaže. Posebnu grupu podrške činile su prijateljice iz srednje škole, koje su sinhronizovano bile uz nju onako kako je samo mogla poželjeti. A pored ženskih krugova solidarnosti, za savladavanje prepreka korak po korak, za mir, stabilnost i bezrezervnu ljubav, bio je zadužen Eminin suprug Dario.
Korak po korak do promjena
“Meni je majčinstvo u svemu ovome najlakša stvar. Da nema posla koji paralelno radim i da nema terapija, ja bebu ne bih osjetila. Ona je svakako dobra, dobre je naravi, dobro spava. Valjda božje davanje, kad je s druge strane bilo toliko komplikovanih stvari.”
Nekada je radila za velike međunarodne advokatske kancelarije posvećene korporativnom pravu i internacionalne organizacije. A onda je shvatila da je njen aktivizam ispred komfora kojeg su pomenuti angažmani mogli obezbijediti.
Sve ono što sada radi u advokaturi, kaže, ima specifičnu težinu. Bavi se diskriminacijom, mobingom, društveno osjetljivim pitanjima. “Uvijek osjećam potrebu da dam što više. Ne mogu reći: ‘Ja ovo više neću raditi’. U svemu tome ima i malo više aktivizma nego same profesije. Voljela bih biti posvećena samo bebi, ali kad dođe neka dobra presuda onda se lomim… Kada bih našla posao na kojem bih za nekoga radila, ne bih imala slobodu da biram predmete koji su bitni i imaju širi smisao.”
Zato je izabrala zaštitu prava Roma, žena i djece. “Iako neki misle da je to borba s vjetrenjačama, ja znam da se korak po korak može doći do promjena”, kaže na kraju našeg razgovora.
Dok mala Ena, nakon fotografisanja na kojem se ponašala kao pravi mali profesionalac, mirno spava pod brižljivim pogledom nane, jasno je da pred sobom imamo priču o tri generacije žena iz istog porodičnog stabla, o njihovoj snazi, ljubavi i podršci.
Osim Eninog mirisa koji se još dugo osjeti na rastanku, ostaje i potvrda da žene zaista mogu sve, posebno onda kada imaju jedna drugu. U svijetu u kojem krvne veze nisu uvijek i suštinske, njihova priča podsjetnik je da upravo međusobna podrška gradi temelje najvažnije borbe, u ovom slučaju one koja je bila doslovno borba za dva života.
