Napisala Kristina Ljevak Bajramović
Istog dana, 14. maja 1982. godine, u Odesi i Ljubuškom, rodili su se dječak i djevojčica.
Četrdeset godina kasnije, srešće se u Pragu. Ona će tamo biti ambasadorica Bosne i Hercegovine, a on i njegova porodica prognanici, nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Andrjuša, njen pobratim, biće joj jasno čim ga je srela kako je o takvom riječ, u njenu kuću, pod svod od ljubavi i pažnje, sa još jednom ukrajinskom porodicom, stići će sa bebom koja je imala samo dvadeset dana. Stvoriće multinacionalnu zajednicu kao potvrdu da odluke o dobrom mogu barem dijelom da se suprotstave turobnim zakonitostima stvarnosti.
“Kamen kad baciš u vodu nešto se desi, pojave se oni krugovi, pa se šire, to me je strah, da kad čovjek učini nešto dobro, to drugim ljudima ništa ne znači”, reći će jedan Martinin zemljak, otac ubijenog Srđana Aleksića, u filmu Krugovi Srdana Golubovića, pitajući se da li je spašavanje drugog života ujedno i bacanje vlastitog. Ali da nema takvih pravednika, život na ovom svijetu ne bi imao ni ovo malo smisla. Da nema ljudi koji će rizikovati život zbog drugog ili barem komfor kako bi nekome bili utočište, kamenčić koji stvara krugove, sve bi bilo uzalud.
Koliko života u pet godina može stati?
Ovo je samo dio priče koja se smjestila u novi roman Prenijet ću te preko Praga autorice Martine Mlinarević.
Mnogobrojni čitatelji i čitateljice njenog prethodnog romana Bukača sjetiće se sigurno dijela u kojem autorica piše: “Tko ovaj film režira, jebo te život?!“, što je bila reakcija na telefonski poziv koji je jednog jutra zatiče u New Yorku i iz kojeg saznaje za prijedlog o vlastitom ambasadorskom imenovanju. O tome šta je bilo poslije saznaćemo iz ovog djela, najčešće pitajući se koliko života u pet godina može stati.
A može ih i previše, posebno ako se period poklopi sa pandemijom koronavirusa i ratovima, onim ličnim i onim drugim, u kojima stradaju djeca i civili, a oni koji su imali sreću odlaze negdje “preko Praga” u dom kakav je Martinin.
U njemu će utočište naći i bosanskohercegovački studenti u Češkoj tokom pandemije. Iz njega će se pružati potpora onkološkim pacijenticama koje dolaze iz autoričine domovine. Uz potvrdu da se može Bosna i Hercegovina predstavljati kao zemlja koja nije rasadnik problema, te da diplomatija itekako može i mora imati ljudsko lice, autorica će voditi vlastite borbe, one za koje smo se ponadali da su u prošlosti ostale, da o njima samo Huzur i Bukača još svjedoče.
Dobro kao univerzalna valuta
“Bila sam ti umrla i otišla u Prag”, zapisaće Martina na početku knjige. U njenom nastavku ponovo će biti susreta sa blizinom smrti, sa uvredama koje do smrti bole, sa nerazumijevanjem koje se kao gusto tkanje provlači kroz njen život i koje prevazilazi zahvaljujući bezuslovnoj ljubavi u kojoj živi sa svojim djetetom i čovjekom svog života.
Mlinarević piše bez zadrške, najmanje štedeći sebe, o onome o čemu se u našim sredinama uglavnom šuti.
Dobro kao univerzalna valuta koje donosi radost s kamatom osnovna je komponenta romana Prenijet ću te preko Praga Martine Mlinarević, koja se još jednom potvrđuje kao jedan od najautentičnijih glasova regionalne književnosti.
Prenijet ću te preko Praga je roman o hrabrosti da se bude čovjek, o ljubavi kao najjačoj diplomatiji i o vjeri da lične odluke mogu barem malo popravljati svijet. U vremenu kada su ratovi ponovo stvarnost, a šutnja često izbor, ova knjiga podsjeća da se dobro, i u najmračnijim vremenima, uvijek može pronaći dok je dobra u nama.
