Napisala Martina Mlinarević
Snimio Besim Mehinbašić (Prag)
Dvadeseti rođendan Gracije dočekujemo u tegobnim političkim trenucima za našu domovinu, kao i u nikad težim vremenima za bosanskohercegovačku ženu. Više nego što ima Gracijinih svijeća na torti ubijeno je ili zadavljeno žena u našoj zemlji u zadnje dvije godine. Na stotine i stotine njih su jedva ostale žive nakon teškog fizičkog nasilja koje su pretrpjele, mnogo puta prijavile, bez ikakvih garancija sigurnosti. Neke od njih, kao djevojka iz mog rodnog grada, bivša supruga proslavljenog rukometaša, nasilje je snimila, uz arsenal oružja koji je policija potom pronašla u kući, ali kumov kum i kumova mama na sudu su rukometaša oslobodili, a svjetina povikala uglas: ona je kriva, kurva!
U tim i takvim mentalno zakržljalim okolnostima, u surovosti oporog patrijarhata, Gracija, magazin prekrasnog ženskog i štulićevskog imena, na čelu sa istoznačno divnim ženama, odlučila se na nešto posebno – upravo ženama dati glas.
Tabui i stigme
Ali ne tek da budu “lutke s naslovne strane”, ušuškane u dizajnerske komade i odsječene od realnosti. Gracija je odlučila progovoriti ondje gdje svi šute, ne saginjati glavu tamo gdje svi spuste pogled, iskupiti sve naše tepihe i isklofati sve nataloženo pod njima što metemo godinama. Odlučile su ove hrabre urednice govoriti o tabuima, o drugima i drugačijima, o manjincima i marginalizovanim skupinama, šokirale su i dirale u najtananije dijelove, skidale stigme nonšalantno, kao majicu da skidaš.
U prenesenom značenju i u onom stvarnom, ono famozno skidanje moje majice za Graciju na koncu 2018. godine bilo je moje suočavanje najprije same sa sobom, a zatim s čitavim svijetom, i postalo je na neki način lična iskaznica te epizode mog ovozemaljskog trajanja (jer ja zaista ne prihvaćam i nikad nisam prihvaćala da bolest upravlja čitavim mojim životom). Bila je to jedna epizoda u fantastičnom putovanju kojim hodim, kad sam odabrala svoju nikad stvarniju smrtnost živjeti otvoreno i ogoljeno u potpunom smislu te riječi.
Naslovnica koju smo tada snimili pomogla je prvenstveno meni, da tu mršavu i raskomadanu sebe nakon karcinoma dojke zagrlim i zavolim na poseban način; pomogla je zatim i mnogim drugim ženama, koje mi i danas pišu i objašnjavaju načine na koje im je ta fotografija izmijenila percepciju, potakla ih na preglede, dala snagu da se nose sa svim svojim ožiljcima, bilo onim vidljivim ili nevidljivim. Ništa od toga se ne bi desilo da se gorespomenute, odvažne i sjajne urednice Gracije nisu odvažile na korake kojih se libe i mnogo otvorenija društva od balkanskih. Žezlo borbe u njihovim rukama, snaga je koja inspirira i pokreće, te im svim srcem želim sretan ovaj okrugli rođendan, s nadom u još mnogo njihovih sretnih godina u kojima će se baviti temama od kojih većina bježi, otvarajući na taj način horizonte djevojčicama i djevojkama koje dolaze poslije nas.
Pišem ovo iz Praga, nadomak novog proljeća, a iza mene je moja najveća čast, predstavljanje naše domovine kao njezine ambasadorice zadnjih pet godina u češkoj prijestolnici. Često spominjem kako mi je moj kolega, ambasador jedne od vodećih svjetskih sila, nakon jednog od mnogobrojnih događaja koje sam organizirala rekao: “Ti tako sjajno predstavljaš tu zemlju, kao da je s njom sve apsolutno u redu!”
Nemam čarobni štapić
Mislim da je to nekako ključ svega što jesam, i kako shvaćam da i Gracija jeste. Možda nemam čarobni štapić da izmijenim krucijalne političke nevolje koje guše napredak naše zemlje u tridesetogodišnjem vrćenju ukrug, ali mogu bar učiniti onoliko koliko je meni dano. Koliko je moj zadatak. Koliko je moje poslanje. A to radim upravo predstavljajući ono najbolje iz BiH. Ljude zavidnih talenata, karijera i dostignuća. Pejzaže neobjašnjivih ljepota, mirisnu gastronomiju, višeslojnu i čarobnu povijest, kulturu od koje ne znam šta bih prije ispričala ili savjetovala putniku namjerniku da posjeti ili iskusi.
Kada otvorim Graciju, osjetim isto. Divne su to, poticajne, iz korijena mijenjajuće, pokretačke priče i ličnosti koje vam ulijevaju ponos, radost i inspiraciju. Zato se i volimo sve ove godine, zato ćemo se i voljeti dok nas bude. Graciji želim da je bude još duže, da i moja kćerka i sve naše kćeri nađu svoje uzore među tim stranicama, da nikad nitko ne ušutka njihovu snagu i da se uvijek bore za svoju slobodu. Slobodu od svih okova.
