Piše Kristina Ljevak Bajramović
Skoro me je muž pitao zbog čega mi se ne izlazi naveče, u rijetkim situacijama kada nam se za to ukaže prilika.
Rekla sam mu – zbog toga što na istom mjestu u istim lokalima srećem iste ljude dvadeset godina, koji se doslovno nisu pomjerili i koji me, kad se vidimo, pitaju – šta ima? A moj bi iskreni odgovor, na to pitanje, bio obima odgovora interneta iz vica nakon što ga je Mujo pitao šta ima.
Nedavno sam posjetila Tuzlu, povodom dodjele Nagrade „Meša Selimović“. Posljednji put, istim povodom, boravila sam tamo prije pet godina kada je Lina bila samo pozitivan test na trudnoću. Prvi put, na pragu četrdesete, kupila sam test u apoteci. Apotekarka me je pitala da li želim večernji ili jutarnji. Zbog neugodnosti što na pragu menopauze to prvi put kupujem, instinktivno sam odgovorila – jutarnji. Jer sve se na ovom svijetu treba uraditi na tašte. Kada sam ugledala rezultat koji sam priželjkivala, prva osoba kojoj sam to javila bio je moj prijatelj, ovogodišnji finalista nagrade.
Tokom narednih pet godina, meni se dogodilo najmanje pet života. Sjedimo, moj prijatelj finalista, osoba koja je prva znala za moju trudnoću i ja, u blizini spomenika Meši Selimoviću i Ismetu Mujezinoviću. Između dva zalogaja odličnih tuzlanskih ćevapa, razgovaramo, kao i obično, o onome što nas je snašlo. I što smo preživjeli.
Moj prijatelj finalista, u međuvremenu se sprijateljio s mojim mužem. Dok između književnih promocija obavljam svoje novostečene korporativne obaveze, njih dvojica me na različite načine, sa sličnom ljubavlju, bodre. Vječno sam zabrinuta nad smislom postojanja, sreća pa nemam vremena, kao što sam imala ranije, da se tome do kraja posvetim. Ali u tim trenucima, kada je oko mene sve kako treba, pa makar u mojoj glavi i na mom računaru stvari ne bile do kraja posložene, lakše mi je. Napravila sam jako mnogo greški, jedna od njih košta me ukupne životne stabilnosti, ali sam imala sreću da neki izbori budu besprijekorni. Zahvaljujući tome, uprkos svom stresu poslovne prirode, mogla sam se još uvijek držati za ono malo smisla, koji će uvijek postojati.
U Tuzli sam vodila brojne književne promocije. Radim to svako malo, u raznim gradovima. Moderirati književno predstavljanje meni je jednako uobičajeno koliko i influensericama snimanje sponzorisanih proizvoda koje stavljaju na lice tokom vlastite jutarnje ili večernje „rutine“.
A onda je na red došla mamina promocija knjige koju je godinama pisala i u čijem nastanku nisam željela ni na koji način učestvovati. Kćerka istovremeno ne bi trebala biti urednica ili lektorica. Nije autorica majka do kraja razumjela kćerkine principe, ali je imala dovoljno autorske i majčinske širine te me pozvala na promociju, da govorim o knjizi.
Ne pamtim okolnosti u kojima sam do te mjere bila nervozna. Lagala bih kada bih rekla kako sam se slično osjećala tokom prijemnih ili popravnih ispita u mom turbulentnom procesu školovanja. Nisam se, iskreno, tako osjećala ni kada sam trebala roditi djecu. Da sam smjela, najradije bih joj rekla, kako ne mogu doći.
I onda ipak dolazim, nakon intenzivnog radnog dana, na promociju. Koja je, jasno mi je od ulaska, besprijekorno organizovana. Sve što imam u sebi, podsjeća me ta postavka, dugujem njoj. Pitam je da li želi da vodimo dijalog ili da svaka od nas, autorica mama, urednica i ja, ispričamo svoje. Kaže mi neka bude onako kako ja mislim da treba. „Meni je sve ovo svakako zezanje“. Malo je ljudi koji se toliko ozbiljno mogu zezati kao moja mama. I malo je promocija koje su izgledale kao promocija prve knjige moje Lenke. Odavno nismo sebi obezbijedile prostor da tako razgovaramo, zahvaljujući čemu je svima moglo biti jasno zašto mama piše, a kćerka ponešto o književnosti zna.
Potrošila sam nekoliko života na hrabrenje velikih autorskih veličina da ne odustanu na putu vlastitog pisanja. I nisam ni mrvicu sebe uložila u autorstvo vlastite majke. Sreća je, za mene, da imam kapaciteta za osvještavanje vlastitih greški. I prostora da ih priznam.
