Napisala Živana Jovančić
Snimci Majda Balić i Privatni album
Jana Kupusović bila je, kad smo pisali ovu priču, 23-godišnja studentica šeste godine Medicinskog fakulteta, koja je od malih nogu odrastala u umjetničkom svijetu. Njen otac, preminuli reditelj Sulejman Sule Kupusović, dovodio je kćer u veliku dvoranu Narodnog pozorišta gdje je kao djevojčica posmatrala probe za tatinu novu predstavu. S godinama je pozorište postalo njen drugi dom, pogotovo kad je i Janina majka, Svjetlana Kupusović, postala sekretarica Drame Narodnog pozorišta.
Medicina kao izbor
Nije ni čudo što je zavoljela teatar i film, ali u godinama kada svi biramo životnu profesiju, Jana je ipak odlučila studirati medicinu. Ne samo zato što je imala afinitet za prirodne nauke, ona je poslušala očev savjet čija je jedina želja bila da stekne pragmatično znanje i profesiju za stabilnu egzistenciju, a to nije lako postići, podsjećao bi je otac, u neizvjesnom umjetničkom poslu.
Danas, dok s majkom pokušava da prebrodi tugu i bol zbog odlaska njima najdražeg bića, Jana priznaje da to nije uopšte jednostavno. “Sve nas podsjeća na njega. Naš stan je dekorisan plakatima iz tatinih predstava. Mama i ja se držimo, tu smo jedna za drugu, vadimo jedna drugu iz depresije. Mama je i moja najbolja prijateljica, sve što trebam imam kod nje”, povjerava Jana.
Kada je u Narodnom pozorištu održana komemoracija reditelju Sulejmanu Kupusoviću, koji je preminuo u 63. godini, stegnula je srce i, u ime porodice, drhtavim glasom oprostila se od oca sa pozornice za koju je on živio. “Sve što sam željela reći, naučila sam napamet, jer mi je moj tata uvijek govorio: ‘Kad se dođe na veliku scenu, nema čitanja’.”
Roditeljska ljubav
Mnogo je toga po čemu će Jana vječno pamtiti oca, kojem se divila i uz koga je učila. Živjela je bezbrižno, lepršavo, uvijek okružena roditeljskom toplinom i ljubavlju. “Kad sam odrasla, znala sam im reći: ‘Mama, tata, prestanite se grliti i ljubiti u javnosti! Nemojte me sramotiti!‘ Stvarno su se voljeli, bili su pravi prijatelji. Sve do zadnjeg dana, tati je uvijek bila najpreča njegova ženica. Živjeli smo lijepo, bezbrižno.”
Roditelji su Jani pričali i kako su se upoznali prije 28 godina u Tuzli: priređena je zabava na kojoj su glumca Nenada Tomića pratili u vojsku, stigle su komšije, među njima i Svjetlana; tu je bio i Sulejman, zapazio je djevojku i zamolio Nenada da ga upozna sa svojom komšinicom. “Nije mu mama vjerovala da je on zaista Sulejman Kupusović, onaj koji je snimao seriju Tale. Tražila je da joj pokaže ličnu kartu.”
Netipični mladoženja
Dok gleda fotografiju s vjenčanja roditelja, priča kako je njena majka bila dotjerana mlada, dok je otac, kao mladoženja, bio u tenama i farmerkama. Zbunio je time neke svatove, jer je bilo onih koji su gledajući Suletovog mlađeg brata Unkasa, u odijelu i s mašnom, pomislili da je to pravi mladoženja.
Nakon tri godine zabavljanja, Svjetlana i Sule vjenčali su se u Sarajevu, a u braku proživjeli dvije i po decenije, uz kćer jedinicu. “Nekada sam mislila da je dobro što ni sa kim ne moram dijeliti igračke. Ali sada, kako ulazim u godine, i gledajući kako je moj tata bio blizak s braćom, Dževadom i Unkasom, žao mi je što i ja nemam nekog tako bliskog”, priča Jana i otkriva da je znala i naljutiti oca.
Takmičenje s ocem
“Najviše ga je nerviralo kad ostavim neurednu sobu. Uvijek su to bile sitnice zbog kojih bi se ljutio, onda se posvađamo, a mama stane između nas, miri nas i stišava. Oko krupnih stvari nismo se nikad svađali. Ja sam uvijek bila zadivljena svojim ocem, on je stalno čitao, volio je da propituje i moje znanje, i uvijek bi me pobijedio. To me tjeralo da čitam Dostojevskog, Čehova… Čitala sam sve knjige koje je i on čitao. U tom nekom takmičenju s ocem, koji je završio dva fakulteta, ja sam upisala dvije srednje škole, gimnaziju i muzičku, ali sam shvatila da me muzika ne zanima previše. Bile su to godine nezrelosti, htjela sam sebi upisati neki plusić.”
U Janinom sjećanju ostaje slika oca koji je bio zaljubljen u svoju profesiju, uvijek je imao viziju šta će biti njegov sljedeći projekat, do srži se predavao poslu, i sjeća se kako je znao do kasno u noć slušati Verdijevog Nabucca prije nego što će režirati ovu operu. “Volio je i obične stvari, recimo, uvijek je pješačio, nikad u životu nije uzeo taksi. Volio je otići na pijacu, triput bi je obišao, a onda kupovao po povoljnoj cijeni. Volio je kuhati, meni se to nije sviđalo, ali sam po tri sata bila za stolom dok sve ne pojedem. Kasnije je bilo smiješnih situacija, ponekad iritantnih. Tata je bio ranoranilac, ponekad mu je bilo dosadno pa je znao spremiti ručak. I dok se mama i ja tek budimo ujutro u sedam, već osjećamo miris graha u kući: tata sve spremio i zove nas na ručak!”
SKRIVANJE TUGE “Tata je sve vrijeme bio svjestan svega. Jednom je rekao svom bratu: ‘One moje se sa mnom smiju i šale, a onda odu u kupatilo da se isplaču’. U tim bolovima, mama i ja smo mu stalno bile na pameti. Brinuo je kako ćemo bez njega”
Jana pamti i šetnje sa ocem kada bi je propitivao tablicu množenja. Očekivao je od kćerke da na sve zna odgovor, nikada nije kontrolisao njene zadaće, nikada joj nije otišao u školu na roditeljski ili informacije, nikada je nije pitao za ocjene. Sjeća se i svojih tinejdžerskih godina koje su u njihovoj kući, kako kaže, burno odjekivale. “Ja sam uživala povjerenje roditelja, bila sam uvijek iskrena i otvorena prema njima i tu nije bilo problema. Ali, kad sam bila u pubertetu, uvijek sam imala nekih zahtjeva, sve mi nešto smeta, sve me nešto nervira. Tata me u nečemu tretirao kao da imam dvadeset, a u drugim stvarima kao da sam petogodišnja djevojčica. Stalno je gledao šta ću obući, hoće li mi biti hladno ili vruće, tretirao me kao dijete, samo što mi nije pertle vezao.”
Očevo naslijeđe
Danas priznaje da su joj drage i neke osobine koje je naslijedila od oca. “Nekad sam se nervirala što sam pokupila tatinu nervozu i namćorost, a sad mi je drago sve što je njegovo.”
Kao što je bio zaljubljen u pozorište, tako je Sulejman Kupusović bio zaljubljen i u svoju porodicu. Više je volio biti u kući, sa ženom i kćerkom, volio je svog psa Ronija. Gledao je na televiziji sjednice Parlamenta BiH, pratio je utakmice i znao se iznervirati pa promijeniti kanal, a onda iz znatiželje nazove brata da ga pita za rezultat.
Posljednji dani
Kada se prije nekoliko godina Sarajevom šapatom širio glas da je Sule bolestan, mnogi nisu mogli u to povjerovati ni zamisliti da našem reditelju nešto fali. Bio je uvijek društven, govorljiv, bodar, brzih pokreta i koraka. Tokom dugog liječenja, povukao se iz javnosti. Prestao je dolaziti u grad, bježao je u prirodu, provodio je vrijeme s najbližima, u društvu majke Nusrete i braće. Volio je otići i u Husino, zaselak kod Tuzle gdje žive Svjetlanini roditelji Marko i Slobodanka. On, koji je bio vrlo emotivan, vrlo osjetljiv čovjek, kako kaže Jana, stoički je podnio svoju bolest i dugo liječenje.
Sve je počelo prije tri godine: javili su se bolovi u leđima i liječnici su pomislili da je u pitanju diskus hernija, potom čir na želucu zahvaćen karcinomom. Nakon što je urađen CT bubrega, otkriven je karcinom na oba organa, te mu je prije tri godine, 14. februara, operativno odstranjen lijevi bubreg i polovina želuca. Potom je podvrgnut kemoterapiji i njegovo stanje se popravljalo. Osjećao se relativno bolje sve do septembra prošle godine kad mu se stvorio ileus, koji se obično javlja kao posljedica operacije crijeva, i tada je prekinuta i kemoterapija. Zdravstveno stanje se pogoršavalo, karcinom se proširio na sve organe, svakih pet dana bio je na hirurgiji da bi mu izvadili vodu iz pluća i abdomena. Rapidno je gubio na težini, došao je na 50-ak kilograma. Bio je toliko slab da je svaki mjesec dana primao transfuziju, a zadnjih mjeseci s kreveta su ga morale podizati supruga i kćer.
Svjestan svega
“Sve vrijeme tata je bio svjestan svega. Jednom je rekao svom bratu: ‘One moje se sa mnom smiju i šale, a onda odu u kupatilo da se isplaču’. U tim bolovima, mama i ja smo mu stalno bile na pameti. Brinuo je kako ćemo bez njega, kako ćemo se snaći, kako ćemo živjeti bez njega. Svega se plašio.” Jana se sjeća kako su ona i majka ustajale noću da vide kako je. Nažalost, zdravlje Sulejmana Kupusovića nije se moglo popraviti, toga su bili svjesni i ljekari i porodica, a sve se odigralo tokom dvije sedmice augusta. Poslije transfuzije primljene na klinici, pao je u komu, ali brzo se probudio. Živio je na analgeticima, imao je jake bolove. Uprkos svemu, bio je svjestan, priseban. Stigle su mu u posjetu supruga i kćer, donijele mu neke stvari i knjige za čitanje, na što je on rekao: “Spakujte sve, ja idem.”
Posljednji vatromet
Govorio je to i doktorici, kako kaže Jana, i pominje da su medicinska istraživanja pokazala da onkološki pacijenti haluciniraju 72 sata prije smrti i sanjaju da idu na neko putovanje. U posljednjoj noći života, zamolio je medicinsku sestru da ga podigne do prozora kako bi vidio vatromet povodom Sarajevo Film Festivala.
Sulejman Sule Kupusović preminuo je 15. augusta, deset minuta prije ponoći, a po pravilima ljekarske službe, porodica je obaviještena sutradan ujutro. Porodica Kupusović obavila je kremaciju u Zagrebu, ali ni to nije bilo lako i jednostavno. Naime, zbog sezone godišnjih odmora, odsutni su bili i ključni ljudi groblja Mirogoj, ali zahvaljujući zalaganju mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića, advokata Josipa Muselimovića i gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, sve je urađeno za porodicu. Urna Sulejmana Kupusovića položena je u Aleji velikana, 22. augusta, na groblju Bare.
