Piše: Amer Obradović
Ima Andrić, ima Selimović, Ćopić i Šantić, i Dizdar, Šop ima… i ini važni pisci koji su se poslije njih rodili u ovoj zemlji, a ako ćemo pošteno, danas je na Zapadu najcjenjeniji savremeni pisac sa prostora kompletne bivše Jugoslavije – Aleksandar Hemon. Kao pisac između dva jezika, Saša nikada nije dao da ga svrstava u nacionalne kulturne sisteme, naročito one čije su granice nepremostive. Upoznao sam ga početkom dvijehiljaditih kada je pisao legendarnu kolumnu za magazin Dani – Hemonwood, pa kad bi došao u Sarajevo iz Chicaga, raja iz redakcije i oko nje igrala bi lopte. Nije Hemon bio taraba u lopti, znao je opaliti i po cjevanici, ali na tim terminima nije bilo povlaštenih, makar bio dobitnik stipendije Guggenheim fondacije ili ”stipendije za genije” MacArthur fondacije za dijela koja je napisao na svom novom jeziku, makar i bio čovjek koji je svojim knjigama oduševio Ameriku i zapadnu hemisferu.
Ovaj put je u Sarajevu bio kratko, na sedam dana, kao Cielo Hemon – Ćelo, DJ koji sa merakom pušta elektronsku muziku, pa smo se nekako uspjeli dogovoriti za razgovor. Sastao sam se sa njim u Buybooku, snijeg je padao, nije bilo bijelog vina, pa je za razgovor poručio jabukovaču. Ko ga ne zna, možda će mu izgledati ozbiljno, možda i liči na nekoga ko zna kontrolisati agresiju misli, ali Saša je nasmiješen i jednostavan, briljantan i uvijek otvoren do dječije iskrenosti, o čemu govori i njegova nerijetka samoironičnost. Kako za njega nema granica u umjetnosti, niti između beletristike i publicistike, vicevima i ”viškom” životnog iskustva maestralno nadilazi svaku vrstu tora i svrstavanja. Doduše, nije ni on bezgrešan, jer navija za Liverpool i Želju, a ja za Arsenal i Velež, pa smo logično zaključili da je Chelsea ipak najgori i razgovor o životu počeli sa fudbalom…
Zbog artritisa više ne igra lopte, ali mu kaže fali svaki dan. Njemu je ta igra najviše pomogla da i u Chicagu pronađe parče zavičaja, mada tu riječ smatra romantičarskim konstruktom. Tamo je sa imigrantima iz Italije, Kameruna, Nigerije, sa Tibeta… igrao protiv Amerikanaca. Jedan Arsenalovac, Nick Hornby, u Stadionskoj groznici opisuje svoju zaluđenost fudbalom, pa kaže da se većinu dana osjeća kao moron ako ne razmišlja o fudbalu, a Sašu je fotograf za intervju za njegovu prvu knjigu slikao u dresu Stevea McManamana, što ga je povezalo sa timom sa Anfielda. Koliko Hemon voli taj klub, svjedoči i tetovaža Liverpoolovog grba na ruci, dok mu je na drugoj istetoviran grb Sarajeva, sa mješavinom zvijezda sa zastave Chicaga. I nema sumnje da je Anfield njemu ono što je Jerusalem religioznim ljudima.
Hemon priča o Želji, o Bosni i Hercegovinu, socijalizmu koji mu je bio izrazito dosadan i kako je nekadašnja Jugoslavija stvarala srednju klasu u kojoj su bili i njegovi roditelji koji su radili u Energoinvestu. Kad smo završili razgovor, Saša kupuje nekoliko knjiga, predlažem mu Almina Kaplana. ”Uzmi Mehu, dobar je”, kažem. On uz Mehu i još neke uzima i Porijeklo Saše Stanišića, a u razgovoru odgovorio mi je i na pitanje može li pisac u jeziku pronaći svoju drugu domovinu, kako je to jedan od recenzenata Porijekla napisao za Stanišića. Govorimo i o Vladimiru Nabokovu koji je rekao: ”Moj um govori engleski, moje srce govori ruski, a moje uho francuski”.
Pričamo i o Americi, šta se promijenilo otkako je, kao u knjizi Pitanje Bruna, 1992. Jozef Pronek stupio na američko tlo, a Hemon ne vidi scenarij koji, sa ili bez Donalda Trumpa, ne vodi u helać. Sa merakom govori o njegovom muzičkom projektu nazvan ”Cielo Hemon” i o tome koliko muzika stimuliše pisanje. Spomenuli smo i sjajnog režisera Haruna Mehmedinovića koji je uradio spot za njegovu pjesmu Ketamine Shuffle, sa fantastičnim slikama Sarajeva.
Za svoj posljednji roman The World and All That It Hold ” u Francuskoj je dobio godišnje priznanje koje se dodjeljuje američkom romanu prevedenom na francuski. U tom romanu opet ima i Sarajevo, i Galicija (zapadna Ukrajina), i Šangaj… a govori o tajnom ljubavnom odnosu vojnika Rafaela Pinta i Osmana, a uskoro će izaći i u bh. izdanju. Veliki Danilo Kiš je govorio da je ”moralno i etički zamišljati kako je ljudima u istoriji”, pa zahvaljujući njemu znamo kako se osjećao Boris Davidovič, jedan od miliona i miliona ljudi koji su stradali u staljinističkim logorima, a Saša u djelima često zna maštati o alternativnim stvarnostima, mada ne voli Tarantina, u čemu je izričit! Hemon predaje kreativno pisanje na čuvenom Princetonu, tamo gdje je nekada bio veliki Thomas Mann i Toni Morrison, a jednom je rekao: ”A book isn’t a car – not everything has to work”, ali on zna u čemu je fora da knjiga ”radi”, jer svjedoče djela: Pitanje Bruna (The Question of Bruno), Čovjek bez prošlosti (Nowhere man), Ljubav i prepreke (Love and Obstacles), Projekt Lazarus (The Lazarus Project) Knjiga mojih života (The Book of My Lives)…. Status globalno priznatog pisca pomogao mu je da bude koscenarista za film Matrix 4, govorimo o Neo Andersonu i sličnostima sa Alisom u zemlji čudesa…
U njegovoj Knjizi mojih života ima poglavlje ”Život velemajstora” u kojem opisuje kako ga je otac učio igrati šah. “Stara šahovska ploča bila je dokaz da je i moj otac nekada bio dječak kao ja”, piše Hemon. Majstor, svjetski car, koji nam je omogućio da u književnosti imamo svog Billa Shanklyja i da znamo zašto su i fudbal i književnost puno više od života i smrti.
