U svoje zlatno doba, tvornica deterdženata Dita je po proizvodnji bila peta fabrika svog tipa u Evropi. I dan danas, ostala je jedan od simbola Tuzle koji je definiše kao radnički grad i industrijski centar Bosne i Hercegovine. Pored slavne historije, Dita je poznata je i po njenim herojskim radnicima, koji su nevjerovatnom upornošću, hrabrošću i žrtvom spasili svoju fabriku od uništenja.
Kada se zaposlila 2003. godine, Muamerino prvo radno mjesto bilo je u Laboratoriji za službu kontrole. Tu je vršila preglede ulaznih sirovina, proizvodnih procesa, kao i samih gotovih proizvoda. Bila je angažovana i na poslovima bilansiranja, te je vodila evidenciju o svim aspektima proizvodnje u fabrici. Poslije toga, u Službi razvoja, radila je na formulisanju, testiranju i ispitivanju novih proizvoda.
Ovo joj je široko iskustvo omogućilo da pomogne svojoj fabrici kada se 2015. godine našla u stečaju i kada su njeni radnici odlučili da sami, svojim sredstvima, pokrenu proizvodnju. “U to vrijeme svi smo radili više poslova, jer nas je bilo manje i jer smo bili odlučni da zadržimo kvalitet“, kaže Muamera. Ovom događaju su prethodile godine radničke borbe za očuvanje fabrike, koja je nakon nesavjesne privatizacije zapala u velika dugovanja koja su potom dovela do potpune obustave proizvodnje.
“Vlasništvo u fabrici se promijenilo 2005. godine,“ pojašnjava Muamera, “a tri godine kasnije naši problemi su se intenzivirali. Do 2012. godine dugovi su višestruko narasli i tada već dvije godine nismo imali plate niti bilo kakvih primanja.“ Proizvodnja je uveliko smanjena i radnici su više vremena provodili u svojim domovima nego na poslu. Kada je izgledalo da će se pogoni u Diti zauvijek ugasiti, odvio se događaj koji će potpuno promijeniti sudbinu fabrike.
“U oktobru 2012. godine konačno su nas pozvali da dođemo na posao“, prisjeća se Muamera, “međutim, na kapiji su nam opet rekli da fabrika ne radi i da se vratimo kućama.“ Tada, na licu mjesta, radnici su odlučili da neće ići. Ostali su ispred kapije i podigli šator, a nešto kasnije i kućicu od dasaka. Na pitanje da objasni taj postupak, Muamera odgovara: “Da nismo ostali i da je Dita ostala napuštena, sve u njoj bi bilo odnešeno i porušeno. Upravo to se desilo fabrici HAK, koja se nalazi u našem okruženju i koja je totalno uništena.“
Radnici su čuvali svoju fabriku pune dvije godine, dežurajući u smjenama, noću i danju, zimi i ljeti. U njihovoj borbi su ih predvodili sindikalistkinja i predsjednica Štrajkačkog odbora Emina Busuladžić i predsjednik Sindikata Dževad Mehmedović. Oni su na sve moguće načine pokušavali vratiti život u Ditu, te su tokom ove dvije godine organizovali desetine protesta i štrajkova.
U jednom od najznačajnijih događaja iz tog vremena, u februaru 2014. godine, radnici Dite ujedinili se sa radnicima kompanija Livnica čelika, Aida, Konjuh i HAK, te organizovali protest ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona – protest koji je postao masovan i koji se proširio skoro cijelom Bosnom i Hercegovinom. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se problemi radnika riješe. U decembru, tada već godinama bez ikakvih primanja, radnici Dite, opet u zajedništvu sa radnicima drugih tuzlanskih preduzeća, pješke su krenuli na put prema granici sa Hrvatskom, gdje su namjeravali tražiti azil. Put je bio dug 84 kilometra, a radnici su ga nazvali “putem bez povratka“.
Muamera nije bila u ovoj koloni. Imala je malu djecu o kojoj je morala da brine, ali kaže da se tada osjećala jako teško. Pomislila da je njihova borba za fabriku propala i da je nisu uspjeli sačuvati. “Ružan je osjećaj bio, da dođe do toga da ljudi moraju napustiti svoju zemlju. Jer hoćeš da radiš, a ne daju ti da radiš da bi preživio i da bi zaradio za hljeb i nahranio svoju djecu“, prisjeća se. Pod gustim snijegom, kolona radnika je stigla na granicu. Međutim, policija im nije dozvolila prelazak. Nakon pet dana hodanja, iznemogli radnici su se autobusima vratili u Tuzlu.
U martu 2015. godine, u Diti je proglašen stečaj. U junu, kada im je bilo potpuno jasno da su prepušteni sami sebi, radnici su odlučili da stvari uzmu u svoje ruke. Prikupili su preostale sirovine u fabrici, očistili i pripremili pogone, te sami pokrenuli proizvodnju. “Borili smo se, proizvodili od toga što imamo“, kaže Muamera, “nismo mogli nabavljati ništa jer je Dita bila u dugovima.“ Tada se sa njima solidarisala kompanija Bingo, koja je osigurala sredstva za nabavku sirovina i radničke plate. Također, obezbijedila je plasman Ditinih proizvoda na police svojih marketa, čime je osigurala kontinuitet proizvodnje.
“Teško je opisati emocije koje su preplavile mene i moje kolege. Bili smo ponosni i radosni što ponovo radimo i pokrećemo fabriku“, kaže Muamera kada se prisjeti prizora ponovo pokrenutih pogona. Još jedan trenutak koji joj je ostao urezan u pamćenje dogodio se kada je u svom domu ponovo osjetila miris deterdženta Arix Tenza: “U periodu dok fabrika nije radila koristila sam sve deterdžente sa tržišta, ali ni sa jednim nisam bila posebno zadovoljna. Taj osjećaj kada me zapahnuo miris našeg Arixa mi je stvarno ispunio srce.“
Proizvodnja u radničkoj samoorganizaciji trajala je dvije godine. Konačno, u aprilu 2017. godine, Bingo je preuzeo vlasništvo nad fabrikom. “Puno nam to znači, posebno meni,“ kaže Muamera, “drago mi je što je vlasnik fabrike neko iz naše države. I što ulaže i što želi da fabrika radi.“ Otkako je postala dio Bingo grupacije, u Ditu je uloženo blizu 15 miliona KM. Kupljene su nove mašine i urađene rekonstrukcije pogona, a Muamera sa ponosom navodi da Dita danas pravi preko 400 proizvoda, te da 35% proizvodnje odlazi u izvoz.
“Bilo je stvarno teško u prethodnom periodu, ali danas je puno lakše i ljepše raditi“, kaže ona, te otkriva da je motivaciju za ostanak uz Ditu pronalazila u ljubavi prema svom poslu i samoj fabrici. Ovih dana, bavi se puno ljepšim zadatkom prenošenja svog iskustva novim, mladim tehnolozima: “I ja sam imala kolegicu od koje sam naučila posao. Za mene nije u redu ako neko neće da prenese svoje znanje, a i lično mi je puno lakše raditi kada mi neko može pomoći u poslu. Ponosna sam na svoje kolege, ponosna sam što radim u ovoj fabrici i ovdje danas stvarno vidim perspektivu“ zaključuje Muamera.
