Piše Ozren Kebo
Jezik u nama
Mi najviše postojimo u jeziku. Jezik može dešifrirati, ali i oblikovati našu egzistenciju preciznije i odlučnije od drugih faktora.
Evo jednog takvog definirajućeg izraza. Ovdje ljudi često znaju reći da televizor gori. “Utrni ga da ne gori džaba.” E to gori suštinski određuje naš strah od tehnologije i savremenog doba. Jer ako gori, znači da je zapaljen, a ne upaljen. Često tom razlikom između jednog ili dva slova premošćujemo svjetove. Kao što je našim roditeljima nekada gorio televizor, tako danas nama isti proces važi za mobitele, automobile, računala… To što sad kaskamo jedno tri decenije za novim tehnologijama nije ništa strašno. Niko to više ne može upratiti i stari dobri strah od nepoznatog zauvijek je tu.
Tehnofob
Ako imaš 50 godina pa naviše, a nisi tehnofob, onda s tobom nešto ozbiljno nije u redu. Ne osjećati strah od ovoliko tehnike i artificijelne inteligencije slobodno možemo nazvati mentalnim poremećajem. Jer ovoga bi se svako normalan morao plašiti. Prenos nadležnosti s čovjeka na tehnologiju je takav da bi tu i za Željku Cvijanović bilo posla. Tehnologija nas je učinila polovičnim osobama: pola smo ljudi, a pola softver. Društvo se i danas ruga jedinkama koje pumpaju usne ili peglaju bore, a niko nije svjestan koliko vještačkog već imamo u sebi. Svake decenije života ljudsko biće sadrži sve manje organskih tvari, a sve više tehnoloških dodataka. Zubi za mljevenje hrane, naočale za vid, slušni aparat da bolje čujemo, stentovi koji podržavaju srce, implantati u stražnjici te umjetni nokti kod žena i zasadi kose kod muškaraca. Zašto su onda usne, dojke ili trepavice na tapetu kao predmet izrugivanja, do daljnjeg ostaje neistraženo. Bez prave sukcesije lijekova, suplemenata i opijata život bi danas praktično bio nemoguć. U nama je sve manji udio prirode, naspram kojeg raste procenat ugrađenih dijelova. Čipovi, s kojima tako amaterski barataju ovi antivakseri za koje je Bill Gates utjelovljenje sotone, u nekim su zemljama već stvarnost – pomoću njih se radi sve, ujutro dijagnosticiraju krvna slika i tlak, popodne podiže novac s bankomata i kupuje u marketima, a navečer vam je to propusnica za disko. Recimo da danas u tehnološkom smislu 2015. godina, koja i nije tako davno bila, zvuči prahistorijski. Ako ne vjerujete, probajte se sjetiti kakav ste mobitel imali tada. Ili pogledajte koliko je pala cijena automobilu iz te godine. Ili se sjetite je li tad bilo TikToka, legitimnih predstavnika i velikih globalnih kriza koje se danas doslovno štiklaju jedna na drugu.
Gadgeti
Upravo sam na gadgetu pročitao tekst o gadget detoksikaciji. U kojem se eksplicitno tvrdi i poručuje da treba “s ciljem očuvanja mentalnog zdravlja” smanjiti ulogu gadgeta u našim životima. I da nije bilo gadgeta, ja ne bih ni znao da treba reducirati ulogu gadgeta. Iz čega možemo izvući uvjerljiv zaključak da bez gadgeta apsolutno ne možemo smanjiti ulogu gadgeta. Što znači samo jedno: da bismo smanjili ulogu gadgeta, trebaju nam upravo gadgeti. A ja to cijelo vrijeme i govorim – budimo stalno na gadgetu, jer samo nas on može upozoriti koliko su gadgeti zapravo opasni.
Demokratizacija znanja
Jedno od najvećih dostignuća interneta je demokratizacija znanja. Više niko nema monopol na informaciju i stručnost, što posebno pogađa liječnike, nogometne selektore i političke analitičare. Jer danas, da se tako izrazimo, svako može – ili bar misli da može – raditi njihov posao. Danas pacijent kada dođe u ordinaciju, on dođe samo po recept, a dijagnozu je uspostavio sam. Znate ono – čudotvorni sok koji se sastoji od četiri sastojka, liječi rak za sedam dana, a farmaceutska industrija krije ga od nas još od 1923. godine. A mnogi liječnik opće prakse, u prilog toj tezi o demonopolizaciji znanja, kad mu kakav neuki pacijent, neupućen u stručna znanja Googlea, dođe i izbifla simptome, prvo što uradi jeste da ode na pretraživač i provjeri o kakvoj se bolesti radi…
I to bismo, uz sve opasnosti koje ovakva teza nosi u sebi, mogli nazvati dobrom stranom interneta. A jedna od najgorih strana je onaj tamni vilajet satiranja, izrugivanja, prijetnji, ugnjetavanja, pravog mrežnog mobinga. Među najeklatantnije primjere nastale u ovoj podzemnoj sferi ubrajamo čuvene afere “Da me vidi babo”, “Kisla mi glava” i “Kakvu posluku porati”. Iza svake te rečenice stoji konkretna ličnost koja je zdravljem i javnom sramotom platila mrežno satiranje. Najsloženije i najraznovrsnije vrste mobinga pokazale su nam, između ostalog, da ljudi nisu manje zadrti time što postaju više obrazovani, ali jesu više zadrti što su manje obrazovani, za šta primjer možemo naći svakog sata na bilo kojoj od mreža, u bilo kojoj od diskusija.
Mea culpa
Evo šta vam je čovjek. Nema bolje definicije niti tačnijeg uvida od ovog što ću vam sad ispričati.
Kad kod nekog drugog vidim grešku u FB postu, ja pobudalim od pravednog gnjeva. Tu osobu zauvijek izbrišem iz pristojnog svijeta, u internoj klasifikaciji smjestim je među nepopravljivo aljkave, traljave, opskurne i neodgovorne tipove. I ta koncitativna tehnologija proizvodnje aljkatora s godinama samo dobija na snazi i strasti. Ali kad naiđem na grešku u nekom svom postu, a još nisam napisao nijedan a da u njemu nije bilo između deset i dvadeset pogrešno napisanih riječi – jer ja sve ovo ukucavam u mobitel u nekim sitnim satima – ladno ispravim ono što je pogrešno i idem dalje…
Uglavnom, nema greške koju vi napravite a da je ne napravim i ja. Duboka ljudska nastranost je da smo perfekcionisti samo kad su tuđi radovi u pitanju, što licemjerstvo diže visoko, visoko na listi naših karakteroloških vrlina.
