Priredila Lejla Lojo-Karamehmedović
Foto Privatni album
U kojim trenucima su se rađali vaši najljepši stihovi i note?
– Kada na putu iz spavaće prema dnevnoj sobi sjednem za klavir. I kada mi krene za rukom da se zagledam u sebe, dok držim ruke na crnim i bijelim tipkama…
A kako je nastala Nebeska?
– Na istom putu, uz misao o ljubavi od koje se može poludjeti.
Postoji li neka bliža osoba iz vašeg života kojoj još niste posvetili nijedan stih?
– Ima ih sigurno, ali ih je od pjesme do pjesme sve manje (smijeh).
Kada biste morali svoju muziku nekome opisati u samo tri riječi, koje riječi biste izabrali?
– Klavir, ja i ljubav.
Kako zamišljate svoj prvi koncert?
– Prvi je već iza mene, desio se prije nekoliko godina u bečkom teatru Akzent. Prvi na “domaćem terenu” zamišljam u Narodnom pozorištu u Mostaru. I vjerovatno ga neću još dugo zamišljati, nego gledati s druge strane.
Koga biste voljeli vidjeti među publikom?
– Meni drage, poznate ljude i nepoznate kojima je poznata moja muzika.
Posljednji koncert na kojem ste bili?
– Koncert Jamieja Culluma u Wiener Konzerthausu.
Kojoj osobi današnjice se najviše divite?
– Svakoj koja može svariti ovakvu današnjicu.
Kojih pet slavnih osoba biste voljeli pozvati na večeru?
– Bili bi to: Gregory Porter, Jamie Cullum, Melody Gardot, Sting i Michael Buble. Malo bi se jelo, malo pilo, malo i zasviralo.
Šta biste im skuhali?
– Gregoryju bih iznio peksimete i kajmak – njega “ima” pa ga valja i nahraniti, Jamieju kvrgušu, Melody bi dobila bruskete sa inćunima i sušenim paradajzom, Stinga bih ponudio visočkom steljom i gatačkim sirom iz mijeha, da mu ide uz vino, a Michaelu klepe, on mi onako djeluje domaćinski, a i neki dan sam probao odličan recept. Sigurno bi se oduševili.
Koju knjigu biste svima preporučili?
– Oni ne bi ni mrava zgazili Slavenke Drakulić i Blank Feđe Štukana. U njima stoji sve što bi valjalo znati, s obzirom na mjesta rođenja.
Putovanje koje ćete zuvijek pamtiti?
– Beč, Verona, Nica, Barcelona i nazad.
Školska godina upravo je počela. Podijelite s nama vaše prvo sjećanje na osnovnu školu.
– Slikali su nas sa olovkama koje su bile veće od nas, malo sam plakao, pa me je učiteljica pokušavala odvići od pisanja lijevom rukom. I danas nekad plačem, pišem lijevom rukom, samo se ne slikam s olovkama.
