Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević
Nije lako upoznati Boru Todorovića, pogotovo ako ste novinar. Istina, legendarni glumac nikad nije rekao da ne voli pripadnike sedme sile, ali da su mu intervjui dragi – nisu. Na poziv prijatelja, glumca Emira Hadžihafizbegovića, došao je u Sarajevo nakon više od 20 godina. Sreli smo ga na recepciji hotela Hollywood, dvadesetak minuta nakon što je avionom doputovao iz Beograda. Očekivali smo, a to smo mu i priznali, da je ostario, ipak je rođen prije 81 godinu. Ali, ne: bio je to isti Bora kakvog ga pamtimo iz uloga u Maratoncima, Balkan ekspresu, Nacionalnoj klasi, Profesionalcu, Balkanskom špijunu… Potpisnicu ovih redova zapala je čast da čovjeka koji je ostavio dubok trag u filmskoj historiji prati u obilasku Baščaršije. Krenuli smo od Vijećnice, obišli uličice zaboravljenih zanata i završili u bašti hotela Evropa. Ugodni razgovor s velikim glumcem mogao je, što se nas tiče, potrajati danima. Posljednji put u BiH bio je, prisjeća se, 1991., snimao je film Sa 204-272 Milana Bilbije, zajedno s Vesnom Trivalić, Zaimom Muzaferijom i Sašom Petrovićem. “Bio sam često u Sarajevu prije rata. U ono vrijeme, svi kontakti koje sam imao u Sarajevu sada su u Beogradu: to su Emir Kusturica i Nele Karajlić. S njima se danas ne družim u Beogradu, ali u ono vrijeme jesam. Mislim, ne družim se sticajem okolnosti, a ne zato što mi se ne sviđaju njihove srpske biografije”, kaže duhoviti i nadasve šarmantni Todorović.
Rođen 5. novembra 1930. u Beogradu, odrastao je na periferiji velegrada, sa sedam godina starijom sestrom Mirom i majkom domaćicom koja je pokušavala osigurati djeci normalan život, budući da je ostala bez muža kada su Bori bile tri godine. Sina Srđana dobio je u braku s balerinom Snežanom Matić, a sa Amerikankom Carolyn Kilkka, nekadašnjom gimnastičarkom, za koju ga ljubav veže već 37 godina, ima dvije kćerke: 33-godišnju Danu i gimnazijalku Taru.
Kad ste pri susretu s Emirom Hadžihafizbegovićem evocirali uspomene, rekli ste da volite kad Vam uspije prisjetiti se nekih stvari?
– To sam plasirao kao štos, a mnogo volim praviti štoseve na vlastiti račun. Nemam problema s prisjećanjem. Evo, sad ću imati jednu veliku ulogu u predstavi Ateljea 212 Smrt trgovačkog putnika, ima tu mnogo teksta i usuđujem se prihvatiti, ali još vagam odluku… Zadnja uloga koju sam igrao je sami monolog – siže te predstave je da glumac nije došao i ja izlazim na scenu i zabavljam publiku. Što sam gluplji, to su ovacije veće.
Skupilo se u ovih osam decenija mnogo mudrosti – jeste li stvarno mudar čovjek?
– Tu mudrost kod sebe ne osjećam, mada prema biološkom zakonu vjerovatno ima i toga, a možda i više zaboravnosti. Ozbiljne su ovo godine.
Šta osjećate kad gledate sebe u filmovima i serijama koje ste snimili u svojim tridesetim ili četrdesetim godinama?
– Tog dečka uopšte ne prepoznajem. Kad sam svojevremeno dobio najveću filmsku nagradu za životno djelo, Nagradu Pavle Vujisić, napravljena je retrospektiva mojih filmova. To me toliko uzbudilo i s velikim naporom sam se suzdržao da ne zaplačem. Gledao sam na tog mladića kao na neku drugu ličnost, a možda i kao na svog sina… Doživio sam takvo uzbuđenje, ali nisam se mogao identificirati s tim likom.
I kako ste izgledali sebi?
– Bio sam jako zgodan frajer, imao sam uspjeha…
Kod žena?
– Nisam to rekao! (smijeh). Ma, mladost je lijepa. I frajeri, moje kolege, koji uopšte tada nisu važili za zgodne i lijepe, danas kad ih gledam na filmu vidim ih kao lijepe. Eto, to su moje emocije kad mislim na sebe i kad gledam sebe iz tog vremena. Te tridesete i četrdesete su stvarno najljepše godine. Imao sam tada i ambicije, a sad sam se prolijenio, što je nekako prirodno. Nije ni pristojno biti ambiciozan u ovim godinama.
Ne igrate već dugo nove pozorišne projekte, ali ste vjerni starim ulogama.
– Nemam novih uloga, ali jako sam prisutan u pozorišnom životu Beograda, ali i na televiziji, jer je prisutna nevjerovatna retrospekcija starih serija i filmova i ljudi uživaju u tome. Nikad slavniji nisam bio nego što sam sad (smijeh).
Šta Vi gledate na televiziji?
– Uživam u dokumentarnim emisijama. Žrtva sam glumačkog zanata i zanatskih predrasuda: kad gledam neki film, sem ako nije neka stvarno divna priča, uvijek sam svjestan, pa i u najdramatičnijim trenucima priče, da je tu oko glumaca cijela ekipa s druge strane kamere i to mi razbija koncentraciju. Gledam neku reality seriju u kojoj mladić na razne načine preživljava divljinu, jede svašta, visi na nekoj litici, ali ja ne mogu da uživam u takvim stvarima. Zato dokumentarce obožavam, istorijske, one o prošlosti posebno. Sve ostalo je gluma.
A filmovi?
– Nedavno sam gledao Kod amidže Idriza. Nisam stigao na početak filma, vrtio sam kanale na televiziji, ugledam Emira Hadžihafizbegovića i ostanem. Privukao me film, uvukla me priča, osjećao sam kao da sam i ja u njoj. Mustafa Nadarević, Semka Sokolović… Ovaj mladić Senad Bašić je fenomenalan, ta autentičnost njegovog lika, jer on igra maltene sam sebe, a to je najteže. Bilo mi je toliko fascinantno, uživao sam. E, to je ono što mogu od filmova da gledam. Ono što je pobudilo moje osjećaje i glumački me uzbudilo, gdje sam zaboravio da su tu kamere, upravo je Kod amidže Idriza.
Koliko su danas prijestolnice regiona otuđene jedne od drugih, u filmskom i glumačkom smislu?
– Sa Sarajevom se uspostavljaju tješnji kontakti kad je Beograd u pitanju, a Zagreb je totalno daleko od nas, a i mi od Zagreba. A u Sarajevu igraju beogradski glumci, u Beogradu se igra Žaba kao repertoarski hit.
Gledali ste Žabu? Uloga Emira Hadžihafizbegovića u toj predstavi jedna je od njegovih najboljih teatarskih izvedbi.
– Savršenstvo. Mislim da se dalje ne može što se tiče glume.
Često ste rediteljima spočitavali stavljanje glumaca u kalupe, jeste li imali problem sa “šefovima snimanja”?
– Oni jesu šefovi na snimanju, ali reditelj nije čovjek koji će me učiti dobroj glumi. Na to sam strašno alergičan. Kad pročitam scenarij ili tekst imam viziju, dogovorim se s njim šta hoće i kako hoće i kako želi cijeli komad da izgleda. Ja sam školovan glumac s iskustvom i nekad poželim da sam pravim film. Ima nadobudnih reditelja koji se upliću i postavljaju pred glumca nesuvisle zahtjeve. To mi se ne dopada, pružam otpor u takvim situacijama.
Ima li ijedan reditelj kojem ste popustili?
– Valjda jedini koji mi se nametnuo, a on je apsolutista i ispalo je dobro što mi se nametnuo, bio je Emir Kusturica u Domu za vješanje. Između Ahmeda kojeg sam igrao i mene lično bila je potpuna provalija. Prvo sam morao naučiti jezik, dobro, to je tehnička stvar, a onda morao isprljati taj jezik da bude pravi ciganski; govoriti gramatički, to nije to. A sve ostalo bilo je krajnja suprotnost. Trebao sam ući pod kožu čovjeka koji je oličenje zla, a opet napraviti ga da bude i smiješan.
Čime Vam se to Emir Kusturica nametao?
– Popeo mi se na leđa i tražio od mene veći intenzitet lika nego što je to moja glumačka priroda. Važim kao glumac s velikom ležernožću i prirodnošću: kao, ne zna se da li glumim ili govorim u svoje ime. Ali, u glumi je to jedna baza koja se pretpostavlja, a preko toga se gradi lik.
KAKAV OTAC, TAKAV SIN “Srđan je bio senzacija na tom prijemnom. Dolazi Dejan Mijač u Atelje 212 i priča nam: “Jao, ljudi, jedan mali na prijemnom kako je igrao!” Vidim, oduševljen, ali nema pojma da je Žika moj sin”
Niste htjeli da pretjerujete u glumi?
– Tako je. Međutim, ispalo je dobro, jako dobro.
Vi ste tad imali 58 godina, a Kusturica 34. Je li Vam smetalo da Vam neko tako mlad šefuje?
– Kusturica je tad imao iza sebe dva velika filma. A rekao sam tad sebi: “Ajde, poslušat ću ga. Ne mora sve da bude odlično.” (smijeh)
Tad ste najveći kompliment dobili od Šabana Bajramovića.
– Kad su ga pitali kako glumci u Domu za vješanje govore ciganski, odgovorio je: “Pa dobro govore, ali Todorović je naš, sto posto.”
Vratimo se nekim ne tako davnim filmovima. Vaš sin Srđan Žika Todorović igra glavnu ulogu u zloglasnom Srpskom filmu, porno trileru koji je zbog ekstremnih scena nasilja cenzuriran i zabranjivan čak i na festivalima horor filma. Jeste li ga gledali?
– Jesam i meni je to ogavno. Ne mogu da uhvatim tu transmisiju na koju oni igraju, da je to dio života, da su te okolnosti prisutne u životu. To ne mogu da prihvatim i baš mi je kao prst u oko. Ajde da što više gurnem prst u oko, da budem što nerazumljiviji – imat ću veći uspjeh.
Šta ste rekli sinu kad ste odgledali film?
– Sve ovo isto što i vama. Rekao sam to i reditelju: da je to šok radi šoka da zasjeni prostotu, da zasjeni filmskog gledaoca koji inače gleda obične filmove s konzistentnom pričom i dobrom glumom. Da pokažu da su nešto drugačiji, kao neka avangarda, počev od reditelja, a da ne govorim o piscu.
Pa šta Vam je Srđan rekao, zašto je prihvatio ulogu?
– Zbog para, dobio je dobar honorar. Rekao sam mu: “Moraš da računaš da ćeš upropastiti karijeru, nećeš više biti atraktivan, ljudi će imati odium prema tebi”. Ali, to se nije desilo. Niko taj film nije primio dobro. Ne znam da li je uopšte išao u bioskope. Znam da su slali filmsku traku na razvijanje u Budimpešti, a ovi im je vratili jer nisu htjeli to da rade, toliko je ogavno bilo.
Šta ste Vi i Srđan naučili jedan od drugog?
– Ne mogu da kažem da je on mene bilo šta naučio. Mislim da nisam materijal da bi me bilo ko nečemu učio.
Jeste li prihvatali tuđe savjete?
– Dakako. U suprotnom, bio bih egoističan i egocentričan, a ja to nisam. Priznam kad nisam u pravu, oprostim svakome nešto što me uvrijedi, nisam osvetoljubiv. Moj i Srđanov profesionalni odnos je tanak, mada mu pomažem savjetom, ali ne znam koliko mu stvarno pomažem. On često ne usvoji to što mu kažem, a ispadne još bolji nego što sam ja želio. I vidim koliko je bio u pravu. Ja sam neka vrsta glumačkog kontrolora: pita me, ali da li usvoji ili ne, to je do njega. Srđan je veliki glumački štreber, voli postavljati sijaset pitanja: suvislih i nesuvislih. Nekad me nasmije, ponekad me pita neke notorne stvari.
Koje Srđanove uloge volite?
– Kao mlad glumac igrao je u filmu Imati i nemati, glumio je mladića koji muca, a hoće da bude glumac, Robert Redford. Tu je odigrao stvarno dobro, na nivou onog što sam vam maloprije pričao o filmu Kod amidže Idriza. Ostao sam zapanjen. Poništio je sebe potpuno i krenuo “iz ništa”. Odličan je i u Sivom kamionu crvene boje, dobar je i u Podzemlju.
Osjećate li se pomalo zaslužnim za njegove uspjehe?
– Sestra mi je glumica, ja i Žika glumci, kćerka dramaturg… Kod nas je razvijena jedna teorija: “Kad vidiš da nije ni za šta, baci ga na glumu, tu će sigurno uspjeti.”
Niste bili za to da Srđan postane glumac?
– Nisam bio ni za ni protiv. Završio je gimnaziju, otišao u vojsku. Prije toga nije mi dolazio na predstave da se inficira glumom, ali jedan dan mi je samo javio da želi pokušati upisati glumu. Odnio sam mu jedan tekst pun lascivnosti o mladiću koji se samozadovoljava i ne može se od toga odbraniti. Zna da se suši i kičma i sve, ali ne prestaje. Srđan je bio senzacija na tom prijemnom. Dolazi Dejan Mijač u Atelje 212 i priča nam: “Jao, ljudi, jedan mali na prijemnom kako je igrao!” Vidim, oduševljen, ali nema pojma da je Žika moj sin. Kažem mu da je moj i da sam ga malo spremao. Žika je tad vojsku služio u Mostaru i znao sam otići kod njega i provjeriti kako se priprema za prijemni i vidim da radi savršeno. “Ovako i nemoj da kvariš”, govorio sam mu tada.
Kako je bilo Vama kad ste uplovljavali u glumačke vode?
– Ja sam, bogami, prošao kroz trnje. Sestra i ja smo se, nakon mojih prvih pozorišnih angažmana u Beogradskom dramskom pozorištu, našli u Zagrebu. Manje-više figurirao sam kao brat Mire Stupice, čak ljudi nisu ni znali da Mira ima brata. Dokopao sam se prve dobre uloge, sjajne uloge, i od tada krenuo na gore. Zvali su me potom na televiziju, igrao sam Diplomce,Vruć vetar, Balkan ekspres i sve ostalo…Tako je krenulo i, evo, traje i danas.
Replike iz Maratonaca obilježile su rječnik generacija u bivšoj Jugoslaviji, a Vi imate i dodatnu dimenziju priče. Maratonceste igrali na pozorišnim daskama prije snimanja filma.
– U pozorištu sam igrao lik kojeg u filmu glumi Bata Stojković. Počeo je da se radi film, Šijan me je uzeo u ekipu i dao mi lik Đenke. Igrao sam dobro, drukčije, bio sam malo izvan realizma, a opet na zemlji. Tako ja cijenim sebe kroz tu ulogu. Ubacio sam u tu ulogu staccato – sve sam govorio u staccatu. Pobjegao sam od bljutavog, uličnog realizma, ali bio sam uvjerljiv.
Kao i Bata Stojković u Balkanskom špijunu.
– To je savršena uloga. Taj film pamtim po divnom scenariju i uspješnom filmu koji je bio voljen zahvaljujući Bati i glumi, i piscu, a najmanje reditelju – iako je bio i pisac i reditelj na tom filmu. Film nije imao reljef, priča je suviše ogoljena. Film traži reljef, ne suhoparnu priču svedenu na filmske činjenice. Moglo je više da se napravi u tom smislu.
Koliko ste Bata i Vi bili bliski?
– Vrlo bliski. Bata je bio vrlo sujetan glumac, čak do neprijatnosti u ocjenjivanju drugih. Zvali smo ga Vlasnik glume. Za divno čudo, ako smijem da kažem a da ne ispadnem neskroman, znam da je mene mnogo cijenio. Izdvajao me od ostalih. A to je za njega bio najvažniji prerogativ: kakav si glumac. Možeš kao čovjek da budeš gad, ali važno je kakav si glumac i to je Bati bila presudna stvar. Uvijek sam mu se revanširao i to s pokrićem, jer je bio zaista sjajan glumac, i govorio sve u superlativu o njemu. Bata je volio da pred ostalim glumcima govori da sam bolji glumac od Mire. Došao sam do zaključka da je to govorio iz ovog razloga: ja mu nisam konkurencija, ali Mira Stupica jeste, pa je onda on mene kovao u zvijezde zbog toga.
Kakav je odnos između Vas i Vaše sestre, čuvene glumice Mire Stupice?
– Rijetko smo pričali o pozorištu, glumi. Bio je to tijesan odnos brata i sestre, a to mi je bilo najvažnije. Mira i ja imamo brojnu porodicu, ja troje djece, ona tri muža (smijeh), nabralo se tu dosta toga pa smo uglavnom pričali o tim porodičnim stvarima. Mira mi je znala predbacivati to što se meni nikad niko nije dopadao…
U kom smislu?
– Ja sam cjepidlaka u glumi kad gledam druge, a vrlo tolerantan kad gledam sebe. Mira nije bila takva; ona je, po njenom mišljenju, bila objektivna. Svako misli da je objektivan, ne samo na glumačkom planu, ali to nikad ne možete odistinski biti.
S kolegom Draganom Nikolićem se viđate često.
– Sjedimo u istom kafiću svaki dan. Znam da kad odem tamo da ću da ga zateknem, on stanuje jedan blok kuća od te naše kafane. Padnu onda vicevi, glumački štosevi. Toga između Dragana i mene ima u izobilju. On, recimo, nema nagradu koju ja imam, Dobričin prsten. I onda mu pjevam pjesmu: “Na mojoj ruci prsten, u tvome oku suza.” (smijeh).
To je okrutno.
– To je još i blago zezanje, dokle to sve zna ići. Najgore je ono što mu radim sada. Dragan treba početi voditi neki kviz na televiziji. Kažem mu: “Dragane, ti si naš Mića Orlović, glumac-reporter.”
Ljuti li ga to?
– Neeeee… Ima on i za mene štošta: kako mene niko više ne traži, a on ide iz filma u film. Maltretiramo jedan drugoga, ali uživamo u tome jako. Bio je nedavno teško bolestan, imao je plućnu emboliju i izvukao se. Ostavio je cigarete, ali piće nije.
Jeste li se Vi odrekli nečega, kad već govorimo o porocima?
– Ostavljam cigarete s vremena na vrijeme i kunem se u djecu da im se neću vratiti, a onda oni govore: “Ne kuni se u mene, molim te!”, jer znaju da ću prekršiti tu zakletvu. U piću sam umjeren, ali svakodnevno ga konzumiram. Znam kad je dosta, znam i kad pređem mjeru, ali sam dobar u piću, veseljak.
Vozite li automobil i danas?
– Da! Opet ona mene svrstava u starce! (smijeh) Sad sam išao do Praga automobilom, prešao dvije hiljade kilometara. Sam!
Po čemu pamtite godine koje ste proveli u Pragu i Budimpešti?
– Moja žena, Amerikanka, radila je u američkoj firmi, došle su sankcije i ona je morala da posao vodi iz Budimpešte, pa iz Praga…
Svake godine ljetujete u Tivtu, kako izgleda taj odmor?
– Zapravo radi se o Bigovu kod Tivta. Ovog ljeta bio sam dva mjeseca. Obično sjedim u kafani ili čitam, poneki put uđem i u more, ali uvijek imam dobro društvo.
Ko Vas prati na tim putovanjima?
– Idu djeca, starija kćerka kad je slobodna, moja žena, ova mlađa kćerka nekad je išla stalno, ali sad između Bigova i Budve – bira ovo drugo. Tamo je ljetovala jer je njena ekipa bila tamo. Kaže mi: “Šta ću u Bigovu, sami seljaci.”
Smeta li Vam užurbanost Beograda?
– Ne smeta, Beograd je fascinantan grad. Vidim da mnogi koji su završili studije u inostranstvu, napravili karijere vani, imaju veliku nostalgiju za Beogradom. Inostranstvo je surovo, u Americi se krvavo radi, nema slobodnog vremena… Glumci koji igraju tamo uvijek igraju neke strance, Ruse…
Vi niste nikad pomišljali na odlazak u Hollywood?
– Ne, ali bih volio da sam Amerikanac. Imao bih danas, ne jednu, nego dvije jahte, da sam se naglumio tamo ovoliko koliko ovdje. Ali, šta mogu? Ma, meni materijalno danas ne treba više. Nemam nikakvih želja u tom smislu. Ali želja drugih imam. U muško-ženskom smislu.
Da stanem ja ovdje s pitanjima?
– Može (smijeh). Čovjek bez želja je mrtav čovjek.
Koliko planirate živjeti?
– Sve do kraja. Ne znam da li ću izaći kao pobjednik…
U životu ste pobjednik.
– Ne vidim sebe tako. Ne mogu reći da je to neka skromnost, ali sebe uopšte ne doživljavam kao sjajnog, velikog glumca. Kad mi neko kaže “Boro, legendo”, meni je to malo bljutavo.
Ljudi Vam na taj način odaju počast.
Ma jeste, ali ne mislim o sebi toliko lijepo kao što ljudi misle, ako su iskreni, niti mi je stalo do toga. Uvijek sam tako razmišljao. Običan sam čovjek kao i svi drugi, sa željom da postignem više bez velikog truda. Moje ambicije su vrlo razumne. Kad igram, gledam da dotaknem u nekom djeliću umjetnost da bi to imalo neko opravdanje. Ne volim igrati predstave, ali volim film jer tu ulogu odigram jedanput i to je to. I nije to iz lijenosti, već što mi je dosadno ponavljati jednu ulogu više puta. Nemam živaca za to.
A za knjige imate živaca, mnogo čitate.
– Čitam Khaleda Hosseinija Hiljadu sjajnih sunaca i Lovac na zmajeve. Tu je i Istanbul Orhana Pamuka. Okrenut sam toj literaturi, atraktivno mi je štivo, ne poznajem ljude, običaje i te mi ih knjige otkrivaju. Inače, čitam sve moderne pisce. Čitao sam nedavno Sljepilo nobelovca Joséa Saramaga. Mira je veći čitač od mene, ali nikako ne pamtimo imena autora (smijeh). Pa Miljenko Jergović, sjajan i kao novinar i kao pisac.
