Priredila:Mersiha Drinjaković
Foto: Nikola Blagojević
Gdje danas radite, za koga?
– Trenutno sam freelance dizajner koji najviše radi za Škodu. Nisam početnik, još 1991. sam došao i Volkswagen, i danas sam svoj šef sa puno, puno iskustva. Nisam nikad slijedio pravila i nastojao sa svojim dizajnom napravim nešto novo, što nije standard ili uobičajeno u autoindustriji. U Škodu sam došao na poziv tadašnjeg direktora Jozefa Kabaňa, a mog prijatelja i kolege. Otišao sam iz Ferrarija u Škodu – za mene je svaki posao isti. Sretan sam, radim kreativne stvari, imam slobodu i vodim dizajnerske projekte u Škodi.
Ovdje ste završili Akademiju likovnih umjetnosti, je li vas posjeta Sarajevu vratila u studentske dane?
– Baš je bilo lijepo prisjetiti se tih dana, a nešto sam primjetio: ja sam rođeni Mostarac i ljude ovdje određuju po tome. Meni je sve to isto – BiH je mala zemlja, nema potrebe za te podjele. Šta me briga odakle je ko. To je moja perspektiva. Meni je i Sarajevo moj grad, tu sam studirao, ne pravim neku razliku između Sarajeva i Mostara.
Dugo živite vani, ima li u vama nostalgije za domovinom?
– Nisam nostalgičar, živim u sadašnjem trenutku, dobro se osjećam i nemam nikakvih problema s tim. U domovinu dođem kad god poželim.
Šta vam je inspiracija?
– Ženska ljepota. Oblici ženskog tijela koji me, dok crtam neki novi dizajn, čine sretnim. Uzbuđuje me to u pozitivnom i nimalo vulgarnom smislu. Pogledaš neki detalj ženskog tijela, rame, vrat i od toga možeš napraviti umjetničko djelo. To me inspiriše i u automobilskom dizajnu, crtanju. Žene me inspirišu i dok razgovaram s njima.
Koji ste zadnji film pogledali?
– Sa Brad Pitom Ad Astra. Ja jako volim filmove, vrlo sam vizualan tip. Recimo, Django Unchained Quentina Tarantina me je oduševio. Znači, Django to sam ja, to je moj film. Gledao sam ga više puta i scene iz tog filma mogao bih pogledati svaki dan. Da je Tarantino sam taj film napravio – to je dosta od njega, svaka mu čast. Napravio je jednu tešku temu o robovlasništvu s elementima komedije. Mislim da se i rasisti koji pogledaju taj film smiju kad sebe prepoznaju u nekome. Genijalan pristup.
Knjiga koja vas inspiriše?
– Puno čitam, i naučne knjige, ali i beletristiku. Zapravo, puno slušam audio-knjige, dok putujem, vozim onda pustim sebi neku knjigu. Navikao sam se na to. Evo, recimo, sad čitam Where the Crawdads Sing, napisala ju je Delia Owens, nova spisateljica, i stvarno je dobra. Inače, uvijek volim pročitati Selimovićevu Derviš i smrt – drugačije je iskustvo čitanja svaki put. Baš čovjeka dotakne na dubljem nivou. Imaš poseban osjećaj bliskosti s piscem, kao da sjedi s tobom u tom trenutku.
Šta vas najviše fascinira u vremenu u kojem živimo?
– Dostignuća tehnologije, ali to nije fascinacija, to je dio mog posla. Da bi bio uspješan u svom poslu, moraš pratiti kako se svijet razvija.
Koju muziku najviše slušate?
– Od naših često poslušam Edu Maajku, ali slušam i sve ostalo, volim stare stvari Azru, Bajagu, imali su kvalitet u tom vremenu.
Kad bi se snimao film o vašem životu koga biste voljeli vidjeti u glavnoj ulozi?
– Neki karakterni glumac, možda Gerárd Depardieu, al’ iz mlađih dana, hahaha! Mogao bi dočarati moju energiju.
Kojih biste pet slavnih ličnosti voljeli pozvati na večeru?
– Dizajner Mirko Ilić, sad sam se družio s njim na festivalu u Sarajevu, pratim ga preko interneta i jako mi je drag. Ne bi mi bilo mrsko ni Tita sresti, da razmijenimo mišljenja, cijenim njegova djela. Kancelarku Angelu Merkel, nisam je ispočetka baš simpatisao, ali pokazala se dobrom, uradila je sjajne stvari za Njemačku. Pozvao bih Nikolu Teslu, naravno! I, evo, nekog iz autoindustrije – Ferdinanda Porschea. Mogli bi se baš lijepo ispričati.
I šta biste im skuhali?
– Japrak ili možda dolmu. Volim kuhati.
