Slavko Mršević iz Rudog, 19-godišnji mladić sa Aspergerovim sindromom (blaži oblik autizma), vraćen je 15. aprila u školske klupe Srednje tehničke škole, u koju mu je od 2016. zabranjen ulazak i pohađanje nastave. Naime, Osnovni sud u Višegradu je 25. marta nepravosnažno odlučio da su nadležni u Srednjoškolskom centru Rudo i resornom ministarstvu “prekršili zakon u slučaju zabrane autističnom mladiću da pohađa školu” i naložio njegov hitni povratak u tu školu. Tako je 12. aprila novu odluku donijela Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture RS-a, te time vratila Slavku status redovnog učenika. Ovome je prethodio sastanak u Banjaluci, koji je iniciralo ministarstvo, a prisustvovali su mu Slavkovi roditelji, Sanja i Nenad Mršević, i njihov pravni zastupnik Bojan Bajić. Nakon dvočasovnog razgovora, postignut je dogovor kojim se Slavko vraća u IVc razred Srednje tehničke škole.
Početkom naredne sedmice, u ponedeljak 15. aprila, ministrica Trivić doputovala je u Rudo, te menadžment Srednjoškolskog centra (u čijem sastavu je i Srednja tehnička škola) upoznala sa odlukom kako bi korektno bila implementirana. Time je, na zadovoljstvo i ministarstva i roditelja, stavljena tačka na ovaj slučaj koji je revoltirao javnost zbog nezakonitog, iritantnog i rigoroznog postupka ondašnjeg direktora Srednjoškolskog centra Rudo. Dotični direktor je smijenjen, zamijenio ga je novi direktor, međutim, i taj novi ima isti stav kao i prethodni, kaže Slavkov otac, Nenad Mršević (43), nastavnik informatike u Osnovnoj školi Rudo.
Naš razgovor vodimo u Rudom, u kući Mrševića. Svi su pod dojmom nedavnih dešavanja: i Slavko, i njegov tata, i mama Sanja, i dvije godine mlađi brat Marko. Povratak na staro sada je nemoguć, svjesni su toga i spokojni, napokon. “Poslije odluke ministarstva, situacija se stabilizovala. Slavko ide u školu, drugovi su ga veselo dočekali, svi u Rudom su ljubazni prema njemu”, govori Nenad.
Plač zbog škole
Sve je sada ljepše u njihovom mikrosvijetu, atmosfera je bolja, sve odiše nekom lakoćom, kaže nam Sanja. Svoje prvo dijete, Slavka, rodila je 17. augusta 2000. u Priboju. Bio je lijepa beba, ali zadugo nije progovarao. Roditelji su se zabrinuli. “Muž i ja vodili smo ga našim ljekarima u Rudom, a oni su nas uputili u Beograd, na Institut za majku i dijete. Ljekari su uradili sve nalaze i rekli nam da je u pitanju autizam. Vidjeli smo i mi da je Slavko drugačiji od ostale djece, ali smo se ipak trudili da od treće godine ide u igraonicu, kasnije je pošao u prvi razred. Uključivali smo ga u društvo, sa djecom mu je bilo lakše da se druži i govori. U osnovnoj školi je napredovao u svakom smislu, komunikacija je za njega bila korisna toliko da je prvobitnu dijagnozu zamijenio blaži oblik, Aspergerov sindrom. Naš sin se promijenio nabolje, pratio je svoje vršnjake u svemu, ono što oni rade ponavljao je za njima, postao je samostalniji, u školu je išao sam. Na času se trudio, davao je sebe, ali je zadaću pisao uvijek uz nečiju pomoć.” Priča nam sve ovo sa sjetom, glasom stegnutim od suza, ponekad je jedva čujemo. “Sve što se dešavalo jako nas je pogodilo. Svaki dan Slavkov plač, vrišti i danju i noću zbog škole. Trajalo je to dvije i po godine. Bilo mu je teško.”
“Moja generacija imala je razumijevanja za momka kao što je Slavko. Iskreno, nisam prije znao šta je autizam, sada znam, ne samo po onome što se može pročitati na internetu. Sale nikad nije pravio probleme, prihvatili smo ga bez zazora. Dobar je dečko u svakom smislu”, kaže Slavkov drug Milan
Ono što su Slavkovi roditelji proživljavali, proživljavao je i njegov brat, no otkako je Slavko ponovo pošao u školu, Marko je raspoložen i pun radosti. Bolja je i atmosfera u kući, mirno je, lakše. Sedamnaestogodišnji Marko, vrlo dobar učenik drugog razred Srednjoškolskog centra kojeg zanima tehnika, priča nam o bratu: “Nekad u osnovnoj školi shvatio sam da je moj brat drugačiji. Tada nisam znao šta je to, o čemu se radi, ali sad znam i razumijem ga. Lijepo smo odrastali. Pomažemo jedan drugom. Kad Slavku neko pomogne, lakše mu ide s gradivom. Mogu vam reći da nas Rudo gleda prijateljski, vole nas, nema nikog ko bi nešto protiv nas rekao.”
Uz sve njih, Slavko uživa podršku divnog i požrtvovanog rođaka Nikole Tokovića i rođake, asistentice Jelene Toković, koja je defektolog i priprema ga za nastavu. Takođe, nezaobilazan je i pravni zastupnik porodice Mršević, Bojan Bajić, koji se svojski trudio da im pomogne.
Pozdrav za Dubozu kolektiv
A junak naše priče, Slavko, najviše vremena provodi uz kompjuter. Njegova mama veli da je oduvijek volio tehniku. Kao i životinje: imao je zečeve i ptice, a sada druguje s divnim labradorom po imenu Džeri.
Čim se poveo razgovor s porodicom, primijetili smo velike bubnjeve smještene uz zid lijepog i prostranog dnevnog boravka. Pitamo ih otkud bubnjevi, ko to svira među njima, a Sanja i Marko odgovaraju: bubnjeve su im prije dva mjeseca poslali članovi popularnog benda Dubioza kolektiv. “Bili su lani kod nas, u februaru. Čuli su za Slavka, vidjeli ga na Facebooku, i došli su da ga podrže. Svirali su ovdje, grmilo je u kući. Bilo je odlično, dobra zabava, cijela ekipa Dubioze kolektiv bila je s nama. Kasnije su svirali na trgu. Svi smo se okupili. Super je bilo.”
Slavko, koji ima svoj kanal na YouTubeu i profil na Facebooku, kaže nam da voli muziku i obećava da će učiti svirati bubnjeve. “Pozdravljam Dubiozu, hvala svim članovima benda”, poručuje razdragano, ali u ovom trenutku najviše ga raduje povratak školi i drugovima. “Srećan sam. U školi sam. Učim. Drago mi je što sam s drugarima. Moji drugovi su odlično reagovali. Hvala svima.” Povratak u školu 15. aprila bio je događaj dana i za malo Rudo: Slavka su cijelim putem pozdravljali mještani, a aplauzom su ga dočekali i drugari pred školom.
Jednog od njih smo i upoznali, Milana Novakovića iz IVc, koji se, zajedno s ostalim drugovima, od prvog trena solidarisao sa Slavkom: “Kad smo saznali da Sale više ne može u školu, napisali smo peticiju tražeći da ga vrate. Peticiju smo poslali prvo školi, ali i na druge adrese. Moja generacija imala je razumijevanja za momka kao što je Slavko. Iskreno, nisam prije znao šta je autizam, sada znam, ne samo po onome što se može pročitati na internetu. Sale nikad nije pravio probleme, prihvatili smo ga bez zazora. Dobar je dečko u svakom smislu.”
Ne samo da s njim izlaze u kafić i da se druže, svi su spremni da mu pomognu i u školi, dodaje Milan i kaže da Slavko prati nastavu, zapisuje što treba, odgovara kao i ostali đaci. To je veoma bitno, jer je uz njegov povratak u školu donijeta i odluka da se pridruži svom razredu, sa kojim će biti do kraja školske godine i na maturi. Osim toga, formirat će se i stručni timovi kako bi mu se pružila podrška da razred po razred završi u nekom narednom periodu.
Primjer za mnoge roditelje
Da podsjetimo: storija o mladiću iz Rudog zakovitlala se lani kad je napisao na svom FB profilu da svi mogu ići u školu samo on ne. Danas stvari stoje drugačije, i porodica Mršević ima razloga da bude spokojna. Ali, ako se osvrnu nazad, kaže nam Slavkov otac, nije uopšte bilo lako izdržati borbu i presiju javnosti tokom protekle dvije i po godine. Bilo je trenutaka kad je želio sina izolovati od svega, priznaje. “Od momenta kad su mediji počeli pisati o ponašanju školskog odbora Srednjoškolskog centra i bivšem direktoru, iznesene su razne kvalifikacije i pogrdne riječi o Slavku. Bilo mu je teško da to sluša. Čak i onda kad su mediji dolazili, gledali smo da ga držimo po strani, da sve to ne proživljava. Htjeli smo da ga okupiramo nekim obavezama, slali smo ga kod rodbine izvan Rudog.” S druge strane, Nenad Mršević zahvalan je medijima koji su reagovali efikasno, uporno podržavali roditelje koji se bore za svog sina. Podržale su ih i brojne institucije, ali nije bilo odjeka, te je to bio i povod da Mrševići podnesu privatnu tužbu Osnovnom sudu u Višegradu protiv odluke Srednjoškolskog centra Rudo. Protekli događaji pokazali su da roditelji Mršević imaju moralnu podršku u našem društvu, ali ne i materijalnu kako to praktikuju zemlje u našem okruženju za roditelje djece iz autističnog spektra. Bez obzira na to, uložili su puno energije, strpljenja i nerava da bi zaštitili sina, te zbog toga Nenad Mršević poručuje: “Nadamo se da će naš primjer ohrabriti i druge roditelje da traže prava za svoje dijete. Bila je ovo borba za našeg Slavka, ali na neki način i borba da svi ljudi shvate naš problem, da se društvo probudi i okrene prema problemima kakav je naš i da se ponaša odgovorno.”
Gracija 367, 3.5.2019.