Razgovarala: Vedrana Božinović
Snimio: Nikola Blagojević
Nakon pet mjeseci, 74-godišnji penzionisani general Armije BiH konačno se uspio vratiti kući iz Beča. I nije mu nimalo lako: umjesto austrijske policije, zarobili su ga prijatelji, ali i ljudi koje ne poznaje a koji osjećaju potrebu da mu kažu koliko su sretni jer se vratio. Zbog svega, raspored Jovana Divjaka je kao raspored holivudskih zvijezda. A svaki intervju prekidaju oni koji se uspiju provući mimo rasporeda ili koji ga uspiju dobiti na telefon. On, nasmijan i sretan, goste prima u Udruženju Obrazovanje gradi BiH, u koje je uložio 17 godina života i čiji su stipendisti i članovi bili njegova najveća podrška. Ponosan je na činjenicu da se nisu rastali niti jednoga dana njegovog bečenja, kako kaže. Redovno su kontaktirali preko Skypea, što je značilo da je Divjak morao savladati nove vještine. Tako da je i od Beča, kaže, bilo neke koristi.
Kako ste, poslije svega?
– Kad god neko pita, ja kažem fantastično. Vidim kako su izvještavali da je Sanader smršao dvadeset kila. Mora da osjeća neku krivicu. Ja sam se ugojio.
Imate li namjeru opet u Beč, ili nikad više?
– Rado ponovo. Zato jer su mnoge ulice kroz koje sam šetao iste kao ove sarajevske. Osim toga, ima mnogo stvari koje treba u Beču da se vide.
Je li Vam dosta medijske pažnje?
– Ona je potrebna radi drugih, ne radi mene. Postoji još od 1992., postoji otkako vodim Udruženje, ali je ovo sada u meni probudilo uvjerenje da multinacionalno Sarajevo, ako ništa drugo, još postoji.
Čega se najradije sjećate iz proteklih pet mjeseci?
– Jutarnjih druženja s ljudima u Udruženju: svakoga jutra, bez izostanka, razgovarali smo preko Skypea i to mi je bilo izuzetno važno.
Nije Vas bilo mnogo u medijima. Zašto?
– Često mi to kažu. Odgovaram kako sam bio prisutan kod onih kod kojih je trebalo. Nisam bio kao TV reklama, ali jesam bio tu.
Jeste li sve vrijeme vjerovali da će se stvari ovako završiti?
– Odnosom prema dnevnim obavezama stvorio sam atmosferu da očekujem da će se završiti onako kako se i završilo.
Je li situacija u kojoj ste se našli uticala na Vaše zdravlje?
– U jednom trenutku pritisak mi je bio visok, ali to je od uzbuđenja. Za moje godine, i šećer i pritisak su u normalnom stanju. Jedini zdravstveni problem koji imam je to što se nisam u potpunosti oporavio nakon operacije prostate, ali to nema veze sa ovim.
Šta ste prvo pomislili kada su Vas zadržali na bečkom aerodromu?
– To mi je već treći put da mi se dešavaju slične stvari. Prvi put sam sedamdesetih bio pozvan na informativni razgovor u Komitet i tada su me spasili prijatelji. Drugi put sam 2. decembra 1992. prebačen iz Konjica do Parsovića i pritvoren, i ovo sada. Svaki put sam pomislio isto: ode mi porodica. Nikada mi nije bilo bitno šta će se desiti meni, to je gotovo. Uvijek je pitanje supruge, djece, sestre.
DVIJE KRIZE “Imao sam dvije krize; jedna je bila kada sam osjetio da advokat pomalo igra igru države Austrije, a druga kada je odavde stigao zahtjev za izručenje”
Kako je porodica podnijela Vaše zadržavanje?
– Supruzi je sve veoma teško palo. Ona je i u godinama kada nije dobro da se uzbuđuje na takav način. Čak kada sam je zvao da dođe u Beč, nije željela. Na kraju je ipak došla, ali nije jednostavno. Sestri je bilo teško jer je bila sama, pojačale su se neke bolesti uzrokovane stresom. To su trajne posljedice. Jedino je kontakt sa sinovima bio češći i, čini mi se, nježniji nego ikada. Mislim da smo iz ovoga izašli mnogo bliži i privrženiji jedni drugima.
Stalno ste ponavljali “meni je dobro”. Kako ste se zaista osjećali?
– Zaista se jesam dobro osjećao. Imao sam dvije krize: jedna je bila kada sam osjetio da advokat pomalo igra igru države Austrije, a druga kada je odavde stigao zahtjev za izručenje, i kada je postao nebitan sadržaj, nego se počelo raspravljati o tome kome će me izručiti. To su bili jedini trenuci u kojima nisam bio dobro.
Kakav imate odnos prema advokatu Richardu Soyeru?
– To je čovjek s odličnom reputacijom, kojeg je predložila gospođa Edina Rešidović. Istina, kada je došao kod mene prvi put, rekao mi je kako sam slobodan za tri nedjelje. Kako je vrijeme prolazilo, imao sam malu krizu i počeo gubiti povjerenje, ali se na kraju završilo dobro.
Kako je izgledao jedan bečki dan?
– Ja uvijek ustajem rano, tako da sam ustajao oko sedam, onda obavezno pregledanje pošte i kontakt s Udruženjem. Redovno sam šetao – u blizini mjesta gdje sam jedno vrijeme stanovao je prelijep park. Svaki drugi ili treći dan sam bio pozivan kod nekog od naših ljudi na večeru ili sijelo. Upoznao sam Beč onako kako nikada nisam, mada sam i ranije bio tamo. Naveče sam mnogo čitao, pročitao sam osam knjiga; išao na koncerte, izložbe, čak sam i u kino otišao.
Šta ste gledali?
– Pirate sa Kariba. Nisam ništa razumio, ali sam uživao.
Koje knjige ste pročitali?
– Svidio mi se Otac Miljenka Jergovića; pročitao sam i skraćeno izdanje Hiljadu i jedne noći, Casino Sarajevo Ljiljane Pirolić, a jako mi se svidjela knjiga Margaret Mazzantini po kojoj će sada u Sarajevu snimati film Penélope Cruz.
Postoji li nešto zbog čega je Beč bio dobar?
– Po prvi put u životu počeo sam koristiti internet. Pojma nemam o tehnici. To je dobra stvar koja je izašla iz ovoga. Čak je i moja supruga naučila koristiti Skype.
Ko su ljudi koji su Vas primili, pravili Vam društvo?
– Jedna od prvih osoba koje sam sreo u Beču bila je jedna Dijana koju sam znao trideset godina jer je radila u predstavništvu
aviokompanije na uglu Logavine i Titove. I tamo sam često znao navratiti, čak smo i značke mijenjali; istina, kada sam bio sa suprugom, nisam joj se javljao (smijeh). Pojavio se i jedan fantastičan momak, Enes iz Jajca, koji se vezao za mene i koji mi je pokazao Beč onako kako ga nikada ranije nisam vidio.
Jeste li imali neugodnosti na ulici?
– Nikada nije bilo provokacija, nije me niko pratio, nisam imao problema, ali je ambasador Hrle bio jako zabrinut pa je čak tražio da njegovo obezbjeđenje spava sa mnom. To sam odlučno odbio. Čak mi je kupio i naočale da stavim kad izlazim u grad, pa stavim, ali zato jer kažu da mi dobro stoje.
Ko Vam je dolazio iz Sarajeva?
– Iz Udruženja najviše, ali su dolazili i drugi. Dešavalo mi se da se ljudi jave u prolazu kroz Beč samo da se vidimo. Tako sam sa dvojicom naših inspektora, koji su imali par sati između dva leta, sjedio u čuvenom Sacheru. Otišao sam na aerodrom da se sretnem sa Suadom Kapić, sa Dinom Mustafićem, dolazio mi je Ahmed Burić, sa kojim sam se divno družio u Beču… Ali su me njih osmero iz Udruženja najviše obradovali kada su mi u Beč došli na rođendan.
CIMERI “U ćeliji sa mnom bili su neki Poljak i Nigerijac koji su uhvaćeni na prenošenju droge. Nigerijac se svako veče i jutro molio i to je bila zanimljiva muzika. Poljak mi je pokazao sliku porodice. Zanimljivo je bilo kada su stigle novine iz Sarajeva i kada su shvatili da sam ja na novinama”
Jeste li se razočarali u neke prijatelje?
– To bi bilo razočarenje u sebe, a u sebe se ne razočaravam. Postojali su ljudi za koje sam mislio da treba da se angažiraju, a nisu. Ali na kraju svako je uradio onako kako je mislio da je trebalo. Stekao sam prijatelje, mnogi su se potvrdili, oni koji nisu, pokazali su svoj duhovni kapacitet.
Pisalo se mnogo o Vašem susretu sa poduzetnicom i džetsetericom Sanelom Jenkins. Kako ste se upoznali?
– Došla je da me upozna. Prvo je rekla kako će doći u Udruženje, ali je prije toga došla da mene upozna. Ona je uspješna i divna žena o kojoj treba mnogo pozitivnije pisati nego što su to uradili naši mediji. Digla je na uzbunu svoje prijatelje, pa sam dobio podršku od Bona Voxa, dovela je Klička… Rekla mi je da je došla jer je njena mama rekla kako sam dobar čovjek. I po povratku u Sarajevo upoznao sam mamu. Obećala je da će me zvati na iftar.
Kome dugujete najveću zahvalnost?
– Gospođi Edini Rešidović, ambasadoru Harisu Hrleu, Damiru Arnautu, Safetu Oručeviću… Ima ih mnogo. To su ljudi koji su mi pomogli. Edina je bila pro bono advokat; ambasador je, bojim se, malo i uništio karijeru jer se bavio sa mnom i to su mu zamjerali. Nažalost, zbog njih, ne zbog mene. Arnaut je odmah donio svu dokumentaciju koju su koristili u slučaju Ganić. Oručević mi je pomogao da se snađem na početku…
Kako je izgledao boravak u zatvoru?
– Šalim se kako sam mnogo gore prošao kada sam bio u Parsovićima: tada smo nas trojica bili strpani u hladnu prostoriju s pećicom koju smo sami ložili. Ovdje je sve kao u filmovima: slika sprijeda, iz profila, bris, slikanje zuba… Čak sam popunio i papir s pitanjima da li sam suicidalan i koga imam kod kuće.
Čega se sjećate iz te prve noći?
– U prostoriji je bilo još pet ljudi. Spavao sam na krevetu na sprat. U blizini je bila neka crkva pa se svakih petnaest minuta čulo kako otkucava zvono. Sve sam prihvatio kao neku šalu, kao nešto zanimljivo. Čak i jutarnje kupanje. Bio sam miran i čekao šta će se desiti.
Šta ste mislili – za koliko ste slobodni?
– Nije mi palo na pamet da računam.
Jesu li Vas ćelijski cimeri pitali zašto ste tu?
– Nisu. U ćeliji sa mnom bili su neki Poljak i Nigerijac koji su uhvaćeni na prenošenju droge. Nigerijac se svako veče i jutro molio i to je bila zanimljiva muzika. Poljak mi je pokazao sliku porodice. Zanimljivo je bilo kada su stigle novine iz Sarajeva i kada su shvatili da sam ja na novinama.
Kako ste doživjeli podršku i skupove?
– Bio sam ponosan na ono što sam radio u životu. Uvijek kažem kako imam tri kamena temeljca. Prvi je kada sam bio najsretniji u životu, kada sam u januaru 1960. otišao sa suprugom kod doktora i saznao da je trudna. Drugi je 1992. – 1995., osmi april kada mi je ponuđeno da budem zamjenik u štabu TO BiH, i vrhunac treći maj 1992. Treći je sedamnaest godina Udruženja. To su stvari na koje sam ponosan. Podrška koju su mi dali pokazala je da sam na to ponosan s pravom.
Čija Vam je podrška bila posebno značajna?
– Najdraža mi je bila podrška francuskih intelektualaca. Istina, sve je to bilo više moralna podrška meni nego je mogla realno uticati na to da se proces ubrza. Ali su mi značili svi skupovi: i u BiH, i u Australiji, i po cijeloj Evropi.
Imate li suvenir iz Beča?
– François Tanguy, koji je u Sarajevu bio tokom 1993., posjetio me u Beču i donio mi tri opruge – da odskočim, kako je rekao, jer je bio ubijeđen da ću do juna biti slobodan.
Šta su Vam donosili iz Sarajeva?
– Ko god je dolazio, pogotovo ljudi iz Udruženja, a Edin Bećarević je dolazio osam puta, obavezno su mi donosili nešto od bosanske kuhinje. Slali su mi sa Baščaršije, Sovrlić i još neki, našu hranu. A i bio sam na domaćoj hrani uglavnom. Ima i nekoliko restorana sa našom hranom u kojima sam jeo.
Šta najradije?
– Uvijek pasulj. Pošto supruga baš ne voli da pravi pasulj, to mi je najdraže.
Jeste li otkrili u Beču mjesto s dobrom kafom?
– Prešao sam na kapućino.
A bečka hrana?
– Ima jedan restoran u kojem služe ogromne šnicle, skoro kilogram šnicle za 14,90 eura, i to sam jeo. Prave odličnu pitu od jabuka, a ja to volim. Nisam puno jeo zahericu jer mi je preslatka.
Šta Vas je posebno dojmilo?
– Već četrdeset i više godina gledam onu salu iz koje prenose Novogodišnji koncert. E, konačno sam bio u njoj! Slušao sam fantastičan koncert. I bio sam na dva koncerta u bečkoj katedrali. Fantastično!
Znači, niste mijenjali svoje navike?
– Živio sam onako kako sam navikao, i samo potvrđivao ono što volim. Sjetio sam se kada sam bio u Parizu, pa je po našem povratku jedan kapetan, koji je takođe bio sa mnom, od novca koji je uštedio kupio fiću. A ja sam morao da dodam dvije hiljade franaka jer sam išao da slušam Mariju Calas, išao na jazz koncerte…
Kako ste se osjećali kad su Vam rekli da možete ići kući?
– Advokat je stalno govorio za tri nedelje. I kako su nedelje prolazile, tako sam nekako prestajao da vjerujem u to. Posljednje sedmice je bilo tako da će biti potpisan papir svaki dan. Pa nije danas, nije sutra… Čak smo se Sanela Diana Jenkins i ja kladili. Ona je tvrdila da će biti u srijedu, pa je izgubila opkladu. U četvrtak sam počeo, kao, da se malo pakujem. I onda u petak javlja advokat da što prije napustim Austriju.
I kad ste povjerovali da idete?
– Kad smo poletjeli.
Kako je izgledala prva sarajevska noć?
– Spavao sam kao beba, ko malo meče, skupio se i odspavao. A onda se probudio rano kao inače, spremio se i došao na posao u Udruženje. Samo, trebalo mi je više od sat vremena da dođem do posla zbog ljudi koji su prilazili da me pozdrave.
I poslije svega, Jovan Divjak je…?
– Sretan, slobodan, zadovoljan i zaljubljen. Ljubav je bitna stvar u životu, ko zna i ima emocije.
Planirate li novo putovanje?
– Obavezno. U Kanadu i Australiju.
