Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović/Spektroom
Sarajku Azru Šarić, višu medicinsku sestru u penziji, poznaju mnoge novopečene mame, te joj duguju beskrajnu zahvalnost – jer im je u prvim danima nakon poroda na najbolji mogući način – naučila ih praktično da uživaju u čarima dojenja svoje bebe.
U Medicinskoj školi na Jezeru Azra je provela 25 godina, kao predavačica praktične nastave, educirajući učenike i učenice za zanimanje medicinske sestre. Taj poziv je radila s velikom ljubavlju. Kad je počeo rat, Azra je, radeći na vlastitom usavršavanju, završila UNICEF-ov kurs o dojenju, dobivši tako poseban temelj znanja o onome što joj je potom postalo uobičajena aktivnost i skoro pa životni poziv: educirati majke o dojenju novorođenčadi i praktično im pokazati sve benefite pravilnog dojenja.
Njezino iskustvo i znanje joj je najbolja preporuka, a Azra djeluje i kroz svojevrsnu institucionalnu formu: u Udruženju za unapređenje dojenja, sastavljenom od tima ljekara i medicinskih sestara, s predsjednicom dr. Mirom Ademović na čelu. “Žao mi je što kroz ovo udruženje nikad nismo mogli otići korak dalje u sistemskom smislu, jer je farmaceutskoj industriji u interesu da plasira proizvode dohrane i formule za bebe. Da sam ja vlast, znala bih organizovati pomoć majkama i novorođenčadima, ali ovako sam bespomoćna na širem planu. Bebe da znaju reći – i same bi rekle da žele samo majčino mlijeko. Kao što i mi odrasli tražimo za sebe organsku, prirodno uzgojenu zdravu hranu”.
Rad s ljubavlju
Ni sama Azra ne zna broj dojilja kojima je pomogla u prvim sedmicama nakon poroda, njoj su se obraćale za savjet, ona je odlazila u kućne posjete, pokazivala praktično, davala upute, a i sad, u vremenu pandemije, radila non-stop i to online. “Ovaj posao radim od srca već 22 godine, a mislim da je bilo oko 2000 dojilja kojima sam pomogla… I svi isto misle o meni – da sam im pomogla. Nisam nikad brojala, pa da znam tačno. Sad stvarno ne idem u kućne posjete, ali i dalje aktivno radim putem interneta”.
Osmijehom odgovara na pitanje kako je postala zaštitni znak za dojenje u Sarajevu, ali i mnogo šire. “Drago mi je čuti takve riječi. A to je samo velika ljubav prema poslu i pristupanje svakoj ženi temeljito i odgovorno. Svakom svom zadatku, svakoj dojilji sam prilazila s ciljem da je što bolje naučim, s posebnom empatijom i to žene osjete. Kad im pomogneš, pa te gledaju kao neku spasiteljicu, a onda su me prozvale Azra Sisa i moram vam reći da mi se to sviđa!”.
Njezin vedar duh, neposrednost koja plijeni Azru bi često činile članom porodice koju bi posjetila da pomogne nakon poroda. “I stalno me zovu, ali non stop! Bilo je i poznatih ličnosti, ljudi na položajima, ljekara, ali meni nikad nije bilo važno ko su ljudi kojima dođem da pomognem. Cilj mi je bio samo da majka novorođenčetu da najbolje od svog mlijeka. Dojenje mnogima pedstavlja bauk, nekim majkama je izvor stresa, zna za ženu biti trauma, a za to nema razloga”.
Najvažnija stvar, za koju se Azra već godinama bori, je educirani kadar medicinskih sestara koji će majkama objasniti pravila dojenja. “Njima niko ništa ne objasni, poslije poroda idu kući isti dan, ili dan poslije, tamo imaju sve, ali ne znaju da se nose s dojenjem. Spoznala sam da je taj stres nepotreban, priroda se pobrinula za to. Svaka žena ima mlijeko, 100 posto! Nema žene koja ne može dojiti bebu.”
Kroz svoje edukacije, kroz knjigu o dojenju dr. Ademović, te kroz svoje dugogodišnje djelovajnje, Azra Šarić je spoznala kako je dojenje svojstveno svakoj ženi koja je rodila. “Beba zapravo dojenjem luči hormon koji pospješuje proizvodnju mlijeka. Čim beba ne doji, nema ni prolaktina, i nema ni mlijeka”.
Kako prenijeti znanje?
Azra je ispekla zanat, došla do važnih praktičnih spoznaja i bilo bi joj, kaže nam, jako žao, da to svoje znanje ne prenese patronažnim i drugim medicinskim sestrama koje imaju želju da pomažu dojiljama. “Znam i kako to često ide u praksi: dođe patronažna sestra u posjetu, dodirne dojku, opipa je, kaže majci nemaš mlijeka, evo ti dohrana. Ne može ona na osnovu toga procijeniti da mlijeka nema, jednostavno, ne može!”.
Sve je stvar prakse, položaja tijela bebe, kao i majke, koji ugao će se zauzeti. “Često se tako šalim s majkama, kažem im ‘Hoćeš li bebu samo staviti na dojku, ili ćeš je prikopčati na nju’, a stvarno je treba prikopčati”, prepričava Azra te nastavlja: “Ako bebu samo prisloniš uz dojku, beba vuče samo bradavicu i stvara se takozvana ragada koja dojilju jako boli. Dojenje ne smije boljeti! Ako boli, onda to nije pravilno dojenje.”
Vrlo živopisno nam Azra opisuje proces dojenja: u dojci su supa, varivo i kolač, a ako beba vuče samo mlijeko iz bradavice, onda jede samo supu. “Bebi možda u početku to i odgovara, ali njene se potrebe povećavaju, treba joj i varivo i kolač i onda nastaje problem. I tad mene zovu, i ja sve riješavam, ako dojilja nije dobila mastitis. Ako se desi upala dojke, tu ne mogu ništa, šaljem je ljekaru, dobija antibiotike. A to je sve bespotrebno jer se od početka nije radilo pravilno”.
Azra beskrajno uživa u priči o svom poslu, o tome kako je nevjerovatno da dojilja može godinu dana osigurati svojoj bebi besplatnu i zdravu hranu iz svojih dojki. “Nema većeg dara od toga, to je neprocjenjivo”.
Nedavno je, prepričava nam za kraj, srela poznanike na Vilsonovom šetalištu, porodicu s bebom od sedam- osam mjeseci, pa su joj mladi roditelji o bebi rekli: “Kako ste je vi prikopčali, sad nikako neće da se otkopča”. To su susreti koji joj hrane dušu, zna da je opet uspjela, da je nekom pomogla. “Samo nam treba edukacije, stručnog kadra koji će dojiljama objasniti šta da rade, za sve ostalo se pobrinula priroda”.
