Kada Hotić izgubila je sina, supruga i dvojicu braće u genocidu. Iako je to samo po sebi nezamisliva tragedija, to nije ni najstrašniji dio njene priče. Ono čemu je svjedočila tokom noći i dana provedenih u bazi Ujedinjenih nacija, kao i tokom devedesetominutne vožnje autobusom nakon prisilnog protjerivanja iz Srebrenice, ledi krv u žilama.
Kada Hotić je sitna, elegantna žena. Nije joj strano iskustvo fašizma i etničkog čišćenja. Rođena je 1945. godine i nikada nije upoznala svog oca, koji je poginuo boreći se protiv nacista u Drugom svjetskom ratu.
Na ramenima nosi zeleni šal, a vrat, ruke i uši krasi jednostavan, ali lijep bižuterijski nakit. Nimalo ne čudi što je prije rata radila kao krojačica u fabrici u Srebrenici.
„Ali nikada nisam nosila haljine koje smo proizvodili. Voljela sam lijepu odjeću i uvijek sam sama osmišljavala svoje modele.“
Prisjećajući se prijeratnog života, kaže:
„Život je bio zaista lijep. Imali smo glumački klub, pozorište, muzičku i plesnu školu. Moja kćerka Lejla učila je tango i druge latinoameričke plesove, a ja sam plesala tradicionalne igre. Svakoga dana u bašti jednog kafića svirala je živa muzika. Ljeti smo pecali, kupali se u bistroj Drini i živjeli sasvim običan, sretan život.“
Sve se promijenilo kada su narodi bivše Jugoslavije počeli tražiti nezavisnost, a identitet je odjednom postao razlog podjela.
Sjeća se jednog događaja iz vremena neposredno prije rata, koji najbolje oslikava odnos među dotadašnjim komšijama. Priča podsjeća na iskustva mnogih ljudi koji su tih dana svjedočili neobičnom ponašanju svojih prijatelja srpske nacionalnosti, neposredno prije okupacije i opsade.
Jedne zimske noći, dok je snijeg prekrivao sve oko njih, prenoćili su kod komšije Drage, Srbina koji je živio na osamljenom dijelu brda, do čije je kuće vodio samo zemljani put.
Njegova supruga pekla je ogromne količine hljeba, iako su živjeli sami. Drago je čupao drvenu ogradu oko kuće i ložio je kako bi se ugrijali. U jednom trenutku pored kuće je prošao automobil natovaren artiljerijskim oružjem.
„Pitala sam ih šta se događa. Sve je bilo veoma neugodno. Odlučili smo da ne ostanemo kod njih. Ponudili su nam hrane i ulja, a mi smo se vratili u grad. S nama je bila i moja sestrična. Jedna Dragina rođaka pomilovala ju je po kosi i zaplakala govoreći: ‘Jadna ti, jadna. Ne znaš šta će ti se dogoditi.’“
U kuću je tada ušao mladić naoružan puškom. Bio je školski prijatelj njenog sina Samera i zamolio ga je za cigaretu.
„Pitala sam ga zašto nosi pušku. Odgovorio je: ‘Nemam pojma. Nisam spavao osamnaest dana i nemam predstavu šta se događa.’ Rekla sam mu da mi ga je žao i da se čuva.“
Kada je u aprilu 1992. počeo rat, snijeg je još uvijek padao.
„Prvi put sam tada čula tutnjavu granata i oružja. Strah koji sam osjetila bio je ogroman. Srce mi je bilo u grlu jer sam znala da su životi moje porodice ugroženi. Nas pedeset i šest pobjeglo je u šumu bosi. Jedanaest dana i jedanaest noći padala je kiša, a spavali smo na mokrom lišću.“
Srpske snage držale su dio Srebrenice pod okupacijom nekoliko sedmica. Za to vrijeme, kaže Kada, zapalile su mnoge bošnjačke kuće.
Govori gotovo pjesničkim jezikom dok opisuje kako je slušala pucanje zidova i huk vatre koja je gutala domove.
„Čulo se kako zidovi pucaju, kako plamen liže kuće. Imala sam osjećaj da je došao kraj svijeta. Kao Sudnji dan.“
Grupa slabo naoružanih dobrovoljaca, među kojima su bili njen sin Samer i suprug Sead, uspjela je, uprkos svemu, potisnuti mnogo bolje naoružane srpske snage. Međutim, Srebrenica je ostala opkoljena, a iz dana u dan pristizalo je sve više izbjeglica.
Svaka kuća bila je opljačkana i devastirana.
Do juna više nije bilo hrane.
Postoji samo jedan put koji vodi u Srebrenicu i jedan koji iz nje izlazi. Na karti Bosne i Hercegovine izgleda poput dugog, iskrivljenog prsta. Oba su bila blokirana.
Desetine hiljada ljudi stizale su u općinu noseći samo ono što su imali na sebi.
Kada se sjeća kako su se žene organizovale i odlazile u obližnja srpska sela tražeći hranu i osnovne potrepštine.
Njeno krojačko umijeće ponovo je postalo dragocjeno kada su počela humanitarna bacanja pomoći iz zraka. Od padobranskog platna šila je odjeću za ljude koji su pokušavali preživjeti bosanske zime i vrela ljeta.
Poput mnogih Bosanaca i Hercegovaca, Kada puši. Cigarete su joj duge i tanke, elegantne poput nje.
Dok govori o 11. julu, jednu za drugom zapali tri cigarete.
Glas joj postaje tiši.
Govori sporije.
„Moja kćerka je nekoliko godina ranije otišla na školovanje u Tuzlu. Sa mnom su ostali sin, muž, jedan brat sa suprugom i djecom. Krenuli smo prema bazi Ujedinjenih nacija tražeći spas.“
„Pridružili smo se rijeci ljudi. Glava do glave. Činilo se da toj koloni nema kraja.“
Muškarci su tada počeli odlaziti prema šumi.
Njen sin Samer i brat Mustafa krenuli su s njima.
„Samer se već udaljio kada sam shvatila da se nisam ni oprostila od njega. Pozvala sam ga da se vrati i rekla samo: ‘Sretno, sine.’
To je bio posljednji put da sam ga vidjela.“
Dok su nastavili hodati, tri granate eksplodirale su među ljudima.
„Put je bio prekriven dijelovima ljudskih tijela.“
Kada su stigli do baze Ujedinjenih nacija, ona je već bila prepuna izbjeglica.
„Za mene i moju porodicu više nije bilo mjesta. Dan i noć proveli smo pod otvorenim nebom.“
Sljedećeg jutra stigao je Ratko Mladić, okružen kamerama.
S njim je bio i vojnik kojeg je Kada poznavala odranije – komšija Jecko.
Oči su mu bile krvave, a preko obraza imao je ožiljak.
Prišao joj je i upitao gdje su joj muž i sin. Kada tada prstom prelazi preko vrata. „Smijući se rekao mi je: ‘Imat ćemo svježeg mesa.’“
Na njenom licu i danas se vidi užas tog trenutka.
Nedugo zatim pojavio se još jedan nekadašnji komšija i odveo njenog brata.
Brat se nakratko vratio samo po kožnu jaknu koju je, kako kaže, posebno volio.
„Pitala sam ga: ‘Kuda ideš?’
Odgovorio je: ‘Ne pitaj.’
To je bio posljednji put da sam ga vidjela.“
Te noći, prisjeća se Kada, ljudi su se tiskali jedni uz druge pokušavajući pronaći makar malo sigurnosti.
„Svuda oko nas čuli su se užasni, neopisivi krici. Tokom cijele noći odvodili su žene i djevojke. Kćerke su odvajali od majki, a nisu se sve vratile. Silovali su i djevojčice. Bila sam udaljena manje od deset metara i slušala njihove krike. Ljudi koji su ih odvodili nosili su kacige Ujedinjenih nacija, ali nisu bili pripadnici UN-a.“
Sljedećeg jutra užas se nastavio dok su žene čekale da budu ukrcane u autobuse za deportaciju.
U masi ljudi plakalo je tromjesečno dijete. Jedan vojnik viknuo je majci da ga ušutka. Kada je odgovorila da ne može, pred njenim očima počinio je strašan zločin nad djetetom.
Na svega nekoliko koraka od Kade jedna žena počela je rađati.
„Dijete je doslovno ispalo iz nje jer nije bilo nikoga da joj pomogne. Jedan od vojnika rekao je: ‘Ja ću pomoći.’ Ono što je zatim učinio bilo je nezamislivo. Dijete nije stiglo ni dobiti ime.“
Priče koje Kada priča teško je i zamisliti. Teško je pojmiti toliku količinu neljudskosti.
Ipak, dok govori, nema patetike ni želje da uvjeri sagovornika. Njena sjećanja podudaraju se s brojnim drugim svjedočenjima preživjelih, a način na koji opisuje detalje ostavlja snažan utisak autentičnosti.
Uz nju je tada još bio suprug. Nakon trideset godina braka, tokom kojih se gotovo nikada nisu razdvajali, zajedno su čekali ukrcavanje u autobus.
Tada je prišao vojnik, prislonio mu pušku na glavu i odveo ga prema obližnjem kukuruzištu.
„Bila sam u potpunom šoku. Nisam mogla izgovoriti ni riječ. Samo sam nijemo ušla u autobus.“
Prisjeća se da u tom trenutku više nije osjećala ništa.
„Nisam osjećala ni strah, ni nadu, ni želju za životom. U tom trenutku postala sam prazna ljuštura, bez ikakvih osjećaja.“
Vidjela je i starijeg čovjeka kojeg su dvije žene pridržavale dok je pokušavao hodati.
Vojnik mu je naredio da ide sam. Kada nije mogao, ubijen je na mjestu.
U autobusu je vozač uključio muziku.
Kada kaže da joj je upravo taj nesklad između vedre melodije i prizora koje je upravo ostavila iza sebe ostao duboko urezan u pamćenje.
Vozač se okrenuo prema putnicima i rekao:
„Žene, čuvajte svoju djecu. Vi sada više nemate nikoga. I niko vas više neće.“
Tokom devedesetominutne vožnje prema slobodnoj teritoriji Bosne i Hercegovine, kroz prozore autobusa gledala je kolone muškaraca koji su hodali s rukama podignutim iza glave.
„Nisam ih dugo gledala. Bojala sam se da ću među njima prepoznati sina ili brata.“
Na jednom mjestu vidjela je grupu muškaraca golih do pojasa kako stoje spuštenih glava, također s rukama iza glave.
Pored njih prošlo je vozilo Ujedinjenih nacija.
„Pomislila sam: svi ovi ljudi bit će ubijeni.“
Kasnije su joj žene koje su dolazile autobusima poslije njenog rekle da više nisu vidjele muškarce kako stoje.
Ležali su na zemlji.
Kada kaže da je tokom puta vidjela i prizor koji nikada nije uspjela zaboraviti.
Svjesna je da ga niko drugi nije potvrdio, ali tvrdi da ga je vidjela vlastitim očima.
Vožnja je, kaže, trajala mnogo duže nego što je trebalo.
„Mislim da je vozač namjerno vozio sporije kako bismo vidjele šta se događa.“
Ipak, među svim tim strahotama ostao joj je u sjećanju i jedan trenutak nade.
Kada su izašli iz autobusa i posljednje kilometre morali prepješačiti prema slobodnoj teritoriji, prošli su pored rijeke.
Sagnula se da popije malo hladne vode.
U blizini su se umivale dvije osobe za koje je mislila da su petnaestogodišnje djevojčice.
„Skinule su odjeću i tada sam shvatila da su to zapravo dječaci koji su se prerušili kako bi preživjeli. Bila sam neizmjerno sretna što su uspjeli spasiti život.“
Jedino olakšanje koje je osjetila kada je stigla u improvizirani izbjeglički kamp u Tuzli bilo je to što je pronašla svoju kćerku.
Vjerovala je da će joj suprug biti protjeran i da će se pojaviti.
Dva mjeseca obilazila je Tuzlu tražeći njega, sina i braću.
Nikakvih vijesti nije bilo.
Upravo je ta neizvjesnost, kaže, spojila nju i hiljade drugih žena.
Zajedno su osnovale udruženje Majke Srebrenice.
„Borile smo se da saznamo istinu. Da pronađemo naše najmilije ili barem saznamo šta im se dogodilo. Borile smo se za one koji su preživjeli, ali i za dostojanstvo onih kojih više nije bilo.“
Supruga je ukopala 2001. godine.
Bio je među prvih šest stotina identificiranih žrtava koje su ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici kod Zvornika.
Sina Samera ukopala je 2013. godine.
Identificirane su samo tri kosti njegove noge.
Dvojicu braće ukopala je godinu kasnije.
Jedan od njih, Mustafa, ukopan je bez glave.
Na kraju razgovora, Kada govori mirno, bez gorčine.
„Ovu priču ispričala sam hiljadama puta. Vjerujem da nas je Bog izabrao da svjedočimo, da upozoravamo ljude kako se ovakvo zlo više nikada i nikome ne bi dogodilo. Molim se da živim onoliko dugo koliko još mogu biti korisna i koliko moje svjedočenje ima smisla.“
14 juni 2016, izvor: Kada Hotić – Seamstress of Srebrenica | Remembering Srebrenica
