Napisao Senad Pećanin
Snimci Privatni album
Priča o Maši Čampari je priča o ostvarenju “američkog sna”, ali – vjerovali ili ne – u Bosni i Hercegovini. U Sarajevo se vratila 2009. godine, nakon što je znanje iz marketinga sticala u najvećim međunarodnim kompanijama. Nosilo ju je uvjerenje da se znanjem i iz Bosne i Hercegovine može biti konkurentan na globalnom tržištu.
Tih godina digitalni marketing bio je tek u povoju na svjetskoj sceni, a u Bosni potpuna nepoznanica. Tada Maša, zahvaljujući sponzorstvu USAID-a, objavljuje “bukvar digitalnog marketinga”, knjigu neprevaziđenu do danas. Zakupljuje jednu kancelariju u zgradi sarajevske “Svjetlosti”, te registruje marketinšku agenciju. Ono što je uslijedilo liči na filmski scenarij: ubrzo se kancelarijski prostori šire; njena agencija eMedia Patch za klijente dobija najpoznatije svjetske kompanije; broj klijenata se povećava, sa njima i broj uposlenika; ubrzo zakupljuje čitav sprat u zgradi “Svjetlosti”, pa onda još jedan, pa još jedan; broj uposlenika stalno raste i s vremenom ih je preko 250!
Mladim, vrijednim i obrazovanim ljudima zainteresiranim za digitalni marketing eMedia Patch postaje prva adresa za rad i učenje. Kažu da svaka organizacija, kompanija ili medij po pravilu liči na svog prvog čovjeka – lidera. Njena agencija je dokaz: u kôd eMedia Patcha snažno su utisnuti Mašina genijalnost, bazirana na kreativnosti, otvorenosti, vedrini, nekonvencionalnosti, odgovornosti, humoru, hrabrosti, dobroti, sposobnostima i ekstravaganciji. Njeni uposlenici, mahom mladi ljudi, na posao dolaze kao da idu na druženje sa prijateljima, na popodnevnu kafu (popodnevnu zato što je radno vrijeme, zbog vremenske razlike, prilagođeno radnom vremenu ključnih američkih klijenata), sa velikim izgledima da se svakodnevno druženje završi dernekom, a da pritom posao ne trpi.
Rađanje modnog brenda
Tokom pandemije koronavirusa smanjuje se obim posla, većina poslodavaca smanjuje plate radnicima, otpušta ih ili šalje “na čekanje”. Maša tada saziva sastanak svih uposlenika, koji zabrinuti dolaze očekujući da čuju uobičajene odluke kakve donose menadžeri i vlasnici u tom periodu. Maša ih prvo upoznaje sa problemima koje je korona donijela globalnoj ekonomiji i ogromnoj većini kompanija u svijetu. Svi sa strahom čekaju da čuju koliko će ih biti otpušteno, za koliko će biti smanjene plate… No, Maša na kraju svog obraćanja ukazuje na naglašenu potrebu solidarnosti i zajedništva koju je nametnula pandemija te saopćava odluku o povećanju plata svim uposlenim!
“Desilo nam se da smo izgubili 100 radnih mjesta. Bilo nas je 250, ali je važan klijent raskinuo ugovor koji smo imali i tako je 100 uposlenih ostalo bez posla. Ja se nisam mirila sa potrebom da otpustim te uposlenike. Rekla sam: ‘Ako imamo kapital sa kojim možemo da pravimo proizvod, ako možemo da ljude, umjesto u kampanjama, prebacimo u stvaranje našeg proizvoda, zašto ne bismo to napravili? Ako poslujemo u marketingu, zašto ne bismo napravili svoj brend – a brend prodaje proizvod – od kojeg bismo zarađivali? Kako u tim okolnostima možemo da ne uspijemo? Imamo svoj brend, imamo svoju marketinšku kompaniju, kako onda ne možemo imati i svoj proizvod koji će, zahvaljujući brendu koji stvorimo, biti prodavan?!’”, objašnjava Maša poslovnu odluku kojom je proširila vlastiti biznis.
I tako se odlučila na stvaranje prvog bh. modnog brenda Casa di Campara, inspiriranog “dugim danima na plaži praćenim ljupkom večerom s koktelima i zalaskom sunca”. Na službenoj web-stranici stoji da Casa di Campara potječe iz male države sa velikim težnjama da zauzme mjesto u modnoj industriji. Upravo u skladu sa Mašinim karakterom, stoji i objašnjenje da “uprkos tome što potječe iz malih krojačkih radnji u vlasništvu žena, ova kolekcija ima za cilj dosegnuti vrtoglave visine i globalnu publiku”.
Izazovi kao motivacija
Na pitanje da li je modni dizajn njen novi biznis ili je povezan sa dosadašnjim, digitalnim marketingom, Maša dogovara: “Sve je povezano i ništa nije povezano. Kako sam ja završila u ovoj ulozi? Mi smo jako uspješno poslovali u Bosni i Hercegovini 15 godina i akumulirali smo značajan kapital. Kada radim ne motiviše me samo tržišni uspjeh, već i to da posao kojim se bavim ima značenje i smisao. Ja vjerujem u smisao posla kojim se bavim. Motiviše me ako mogu da povežem to što dolazim na posao i gdje sebe investiram. Jako mi prijaju sve vrste kriza i problema. Kad je kriza, kad izbije neki problem, smisao svog angažmana vidim u pronalasku rješenja, traženju izlaza.”
Mašini prijatelji znaju da voli izazove. Zanimljiv je njen odgovor na pitanje šta je presudilo da se upusti u novi poslovni poduhvat: nemilosrdna biznis analiza ili njena sklonost ka modi, originalnosti: “Ne volim davati otkaze uposlenicima! Zbog globalnog poremećaja na svjetskom tržištu izazvanog koronom, došla sam u situaciju da bukvalno preko noći moram otpustiti 100 ljudi. Dakle, klijent za kojeg je radilo tačno 100 uposlenika otkazao je ugovor! Ja volim krizne situacije, volim da moj rad i odluke koje donosim imaju i neki viši smisao, a ne da budu plod isključivo tržišnih zakonitosti. Nije mi bilo ključno sačuvati dotadašnju zaradu, već je reinvestirati na način koji ima smisla – a meni je to bilo upravo zadržavanje ljudi na poslu i izbjegavanje otpuštanja.”
Zanimalo me je da li je njen interes za modu i dizajn bio presudan u donošenju jedne tako značajne poslovne odluke. Da li bi se sa jednakom energijom posvetila i brendiranju i proizvodnji nečeg drugog – naprimjer tjestenine – ako bi zaključila da bi taj angažman i investicija bili poslovno, profitno isplativiji.
“Nikad nisam bila dizajner i zato mi je odluka da pokrenem brend Casa di Campara predstavljala težak i komplikovan cilj. A kad je nešto teško i komplikovano, to u meni budi strast. Moda je bila moj izbor, jer sam je htjela raditi održivom. Privukla me je ideja da povežemo najnapredniju tehnologiju sa proizvodnjom, printanjem materijala, što predstavlja sami tehnološki vrh u proizvodnji odjeće. Cilj mi je da proizvodimo odjeću koja će influenserima potencijalno omogućiti da prave vlastite kolekcije na zahtjev. To je danas vrhunska tehnologija. Mene ne zanima moda zato što ja mislim da sam umjetnica. Ja propitujem mogućnosti tehnologije u onome što ona može donijeti u društvenom kontekstu. Mi smo marketinška agencija oslonjena na društvene mreže, i zašto ne bismo bili tech-company sa pristupom modi? Ako si kreator sadržaja, u ovom slučaju modnog, meni je izazovno to da ne moraš biti tehnolog, već da ja mogu spojiti umjetnu inteligenciju sa izazovom lansiranja vlastite modne kolekcije. Mi možemo praviti vlastitu kolekciju, ali nam svakog dana može doći i drugi dizajner kojem ćemo omogućiti da svoje kreacije pretvori u svoj proizvod ili kolekciju. Na taj način eliminišemo prepreku kakva je zahtjev masovne proizvodnje. To je zaista zanimljivo, jer time omogućavamo kreativnost i uklanjamo prepreke kreativnim ljudima. Vrlo je kompleksno. Imamo ‘lanac opskrbe’ koji je najskuplji i najkomplikovaniji dio projekta, imamo uvjerenost u vlastite mogućnosti.”
AI mijenja sve
Vjerovatno svakog upućenog u probleme poslovanja u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, za razliku od New Yorka, Pariza, Londona ili Rima, zanima otkud joj hrabrost, snaga i volja da se upusti u pravu poslovnu pustolovinu. Evo Mašinog odgovora:
“Svjesna sam, znam i vidjela sam koliko je ovdje teško raditi i zaraditi. Ali, sve što radim, u mojoj glavi ima smisla zato što sa umjetnom inteligencijom ulazimo u potpuno novi način postojanja svega. Čini me bezbrižnom to što smo u ovo ušli prije vremena, prije ostalih. Znam da za šest godina klasična modna industrija neće postojati. Bila sam u Bruxellesu na dvije konferencije na kojima je jasno rečeno da se odjeća više neće moći proizvoditi na dosadašnji način, i to zbog legislativnih promjena koje dolaze. Ja znam kako da proizvodimo ‘na zahtjev’. To sam znanje pokupila prije nego što sam krenula u ovaj posao. Zahvaljujući ovom projektu, zadržala sam onih 100 ljudi koje sam morala otpustiti, radili su na tome da napravimo vlastiti brend. Otvorili smo prodavnicu Casa di Campara u Sarajevu, na Amazonu, u Španiji, Portugalu… Napravili smo kompletnu infrastrukturu za izvoz, preusmjerili smo ljude. Neki su ostali, neki su kasnije otišli, ali meni je bilo bitno da ne napravim rez kojim ljudi neće tako jednostavno ostati bez posla. To mi je donijelo mir, spojila sam korisno sa ugodnim. Kao poslodavac, ne mogu preko noći naći klijenta za stotinu uposlenika, ali ono što mogu jest pružiti uposleniku mogućnost da o mom trošku uđe u novi svijet razmišljanja koje će vrlo brzo postati praksa. Ova poslovna odluka je moju kompaniju koštala milion maraka, ali smo stvorili brend Casa di Campara. Paralelno ovladavamo novim komplementarnim i razmišljanjem i tehnologijama. Sigurna sam da će nam ovo osvojeno znanje dobro doći u budućnosti.”
Kako zadržati mlade u BiH
Maša je imala odgovor i na moju začuđenost nad njenim uvjerenjem, s obzirom na konkurenciju kineske masovne proizvodnje, na Temu: “Za šest godina to neće postojati, zakonom će biti zabranjen uvoz i prodaja te robe, moguće i ranije, ali za šest godina svakako. Naime, postojat će ‘digitalni pasoš’ koji pokazuje da si proizveo samo onoliko koliko možeš prodati; ako nisi prodao, moraš dokazati da si reciklirao, gdje si reciklirao, kako si reciklirao…”
Hm… Sasvim je moguće da još nekome osim meni, “na prvu”, Mašina uvjerenost djeluje kao neizvjesna daleka budućnost. No, činjenica da Evropa već sada većinu svoje električne energije ne proizvodi iz elektrana na ugalj i okreće se puno čistijim, iako puno skupljim, obnovljivim izvorima, upućuje na zaključak da će, pored struje, i odjeća koju kupujemo morati imati svoj certifikat o održivoj proizvodnji. Maša često naglašava kako je važno pratiti promjene i prilagoditi se njima; kako je važno donositi teške odluke, ali istovremeno paziti da one budu u skladu sa vlastitom postojećom vizijom.
A u skladu sa svojom vizijom Maša bira svoje uposlenike i najbliže saradnike: “Sistem naše kompanije temelji se na pružanju kvalifikacija radnicima. Naravno, cijenimo kvalitete i svaku dodatnu vrijednost koju budući uposlenik može unijeti u naše okruženje, ali osnovna svrha naše kompanije jest obučavanje mladih ljudi i pružanje kvalitetnog prvog radnog iskustva u Bosni i Hercegovini. Ponosimo se našom eMediaPatch Akademijom, gdje su stručnjaci iz različitih područja digitalnog marketinga podučavali i trenirali mlade ljude kako bi stekli cjelovito znanje o digitalnom marketingu. Naš najveći izazov leži u zadržavanju mladih ljudi u Bosni i Hercegovini, jer mnogi od njih odluče napustiti zemlju u potrazi za boljim životnim uvjetima, koji se ne sastoje samo od materijalne sigurnosti.”
