Piše Kristina Ljevak Bajramović
Smatrala sam da pripadam generaciji koja treba raskrstiti sa konvencijama i živjeti sa partnerima ili partnericama, bez bračnog okvira. S obzirom na to da sam se udala u četrdeset trećoj, kada sam bila toliko zaljubljena i voljena da me je za postulate iz mladosti bilo baš briga, jasno je da sam se “vanbračno” naživjela.
Danas mi je takođe jasno da sam pretvarajući veze u zajednički život, željela konačno stvoriti vlastiti dom. Naivno vjerujući da to može biti posljedica odluke.
Na kraju jedne veze, koja je uključivala zajednički život, našla sam se bez krova nad glavom. Nije bio prvi put, neovisno o povodu, bila sam veteranka takvih iskustava, pa sam i to, iz takve prizme, posmatrala. Kada je postalo očigledno da se negdje treba prenoćiti, u tom i u mnogo narednih dana što dolaze, M. je ponudila pomoć. Svakako se nismo razdvajale. Osim kad spavamo. Sada ćemo i to premostiti, mislile smo u tim blesavim godinama kada se dovoljno zrelo da se zarađuje i dovoljno mlado da se može sakriti pod porodične skute. Ako ih imamo. Ja sam ih dobila u vrijeme življenja kod M. Njen pokojni otac, čije ime počinje istim inicijalom, jedina je osoba koja mi je u pet ujutro skuhala kafu, prije mog i polaska njegove kćerke na Rembrandtovu izložbu u Zagreb.
Mimo tog preranog buđenja, svako jutro u toj kući podrazumijevalo je zajedničku kafu, smijeh i poneku ozbiljnu temu, dok bi sa eFM radija išla Zokina alternativna verzija bh. himne.
Iz doma porodice B. bilo je jako teško naći vlastiti stan, jer je od njih bilo teško otići.
Riječ je o ateističkoj porodici koja je sticajem urbanističkih okolnosti nastanjena pored džamije. Kada bismo naveče M., njen tata, brat i ja pili pivo, M. se šalila i govorila kako blizina džamije nije djelovala korektivno ni na mene ni na cijelu porodicu. Tata bi rekao kako sam ja u specifičnoj životnoj situaciji i nazdravio. Zvuk tih večeri jedna je od najljepših melodija mog života.
U život mene i M. smjestilo se, sticajem profesionalnih i drugih okolnosti, podosta mondenskih iskustava. Bivale smo i po rustikalnim palačama u Veneciji i po ekskluzivnim apartmanima u Kanu. A znale smo i autostopom ići na neki od regionalnih filmskih festivala.
U to prijateljstvo stalo je sve što se može zamisliti, i dio šutnje koju živimo danas, a koja ne oduzima ništa od nekadašnje suštine. Od činjenice da je njena porodica bila jedina moja porodica dok vlastitu nisam stvorila.
Od ljubavi za koju vjerujem da joj samo Sarajevo može biti platforma.
Za one koji samo vjeruju u formu, znam da ova priča nema nikakvu suštinu. Za mene, koja sam sazdana od trenutaka koji su mi bili potvrda vjere u smisao, ona je rijetko važna.
Naučile su me godine, koje su došle nakon življenja kod porodice B. da čak i tradiciju sami stvaramo. Ako nas je život toliko pomeo pa je nemamo tamo gdje je naše formalno utemeljenje.
Dok sada ponovo zveckaju oružjem, želim reći kako je M. kao i njena porodica bošnjačka. Niko im, unazad pet stotina godina nije bio ništa drugo. To im nije smetalo da daju djeci jugoslovenska imena, jer su vjerovali u jednu ideologiju i poštovali je u svakodnevici. Pružajući dom i porodicu jednoj nominalnoj Srpkinji. Koja će zbog M., njene i sličnih porodica, do kraja života vjerovati u svoje Sarajevo.
