Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci Irfan Redžović i AG
“Ja sam toliko pripremljen, da u ovom trenutku ne postoji neko ko me interesira a da ga nisam gledao. Valja pogledati tri utakmice u pet sati. Ja znam glavne odrednice, a o detaljima brinu saradnici. Ne možete sve preuzeti na sebe, ali skauting je kod mene kontinuirani proces koji traje 24 sata dnevno”, u dahu nam je ispričao Aleksandar Petrović, proslavljeni košarkaški trener i čovjek koji se te 2012. upravo spremao da zasjedne na selektorsku stolicu bh. nacionalnog tima. U Sarajevu se našao kao učesnik prvog sportskog simpozija SimpoSar 2012, čiji je organizator dugogodišnji sportski novinar i komentator Sabahudin Topalbećirević. Uz Ivicu Osima, Mirka Novosela, Duška Vujoševića i Faruka Hadžibegića, Aleksandar Petrović podijelio je s učesnicima simpozija iskustva o temi Sportski uspjesi u funkciji promocije države.
Nekadašnji košarkaš koji je nizao uspjehe s Cibonom, potom vrhunski trener, Aleksandar Petrović pragmatičan je i finansijski neovisan čovjek koji ne “juriša iz ugovora u ugovor”. “Radim dvije-tri godine, pa godinu odmaram. Odmor vam jednostavno treba, a osim toga, moje glasnice nisu u najboljem stanju, pa i zato moram praviti pauze. Glas je naše oružje, naša moć, a ja sam u zadnjih desetak godina bio četiri puta na operaciji polipa glasnica i zato moram paziti”, govori Petrović.
Iz Šibenika u Cibonu
Aleksandar Aco Petrović je, kako opisuje sam sebe, preteča svih onih koji su se počeli baviti košarkom u Šibeniku. Sve je, prisjeća se, počelo uspjehom košarkaške reprezentacije Jugoslavije 1972., kad su osvojili zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani. “Tad sam imao 13 godina i cijela moja generacija bila je prikovana uz televizijske ekrane. Odmah su krenule improvizacije koševa po ulicama Šibenika. Vrlo brzo, kroz godinu dana, počeo je i organizirani trening.”
Imao je sreću da upiše Klasičnu gimnaziju u Šibeniku, gdje je profesor tjelesnog bio ujedno i košarkaški trener Ivica Stipčević, koji je odmah zapazio dječačku energiju i talenat kod Ace. Počeo je aktivno trenirati, karijera je ubrzano išla i već je 1976. završio u Ciboni kao jedan od najtalentiranijih kadeta bivše države. I dok je nizao uspjehe, njegov pet i po godina mlađi brat Dražen kretao je bratovim stopama. Ni sam Aleksandar nije bio svjestan njegovog ogromnog talenta – sve do čuvenog okršaja braće na terenu u Šibeniku. Aco je već godinama u Zagrebu, Cibona je 1981/82. postala prvak tadašnje države, a sticajem okolnosti ždrijeb im je za prvu prvenstvenu utakmicu donio Šibenku za rivala, za koji je tad igrao osamnaestogodišnji Dražen. Dobrodošlica i u obiteljskom domu oslikavala je atmosferu s utakmice. Acu je na vratima dočekala poruka: Ovdje Cibosi nisu dobrodošli, sutra za vas bodova nema. “U Šibenik smo došli kao apsolutni favoriti, kao megamomčad, da rutinski pobijedimo. Ali pojavio se jedan mali koji je podigao rampu i rođenom bratu dva puta gurnuo loptu kroz noge”, s osmijehom se prisjeća Aleksandar. Ali, dobio je priliku za revanš u Zagrebu, iste godine. “Tad sam se na jedan brutalno fizičan košarkaški način revanširao Draženu. Cibona je pobijedila, ali je moj kontakt prema mlađem bratu bio za dvadeset ili trideset posto preko one dozvoljene granice u košarkaškoj igri. U tom trenutku želio sam uspostaviti hijerarhiju, da se zna ko je stariji.”
Neponovljiva radna etika
Uprkos rivalitetu na terenu, Aleksandar je shvatio kakav talenat njegov mlađi brat ima, i 1984. godine, po Draženovom povratku iz vojske, obojica su se našla na parketu Cibone. Tad će i sam košarkaški Mozart, kako su ljubitelji košarke prozvali Dražena Petrovića, priznati koliko mu je bilo teško napustiti Šibenik: “Nisam imao pravo slijediti emocije… Morao sam krenuti stazom košarkaškog instinkta.”
Kako je Cibona opet bila državni prvak, Dražen je u zagrebačkom dresu odmah dobio i priliku igrati u Ligi prvaka, a njegova posvećenost treninzima, već tada postala zaštitni znak mladog Šibenčanina. “Dražen je, kad posmatramo s vremenske distance, nešto neponovljivo, ma ne neponovljivo, i drugi treniraju po tri-četiri sata dnevno, ali takva radna etika nikada prije, a moram priznati, ni nikad poslije, nije viđena na ovim prostorima. To je, očito, bila bitka sa samim sobom. Meni je neshvatljivo da onog trenutka kad postigneš vrhunac, postaneš prvak države ili prvak Evrope, već sljedeći dan planiraš šta ti je korak za sljedeću sezonu. Dražen je bio takav, nijedan uspjeh ga nije usporio u onome što je želio raditi. On ako nije šutnuo petsto do hiljadu lopti dnevno, nije bio sretan. Znao je da tog dana nije odradio ono što je trebao.”
Aco se sjeća svog mlađeg brata sa 17 ili 18 godina – bio je košgeter, ali nije bio šuter, no nakon sedam-osam godina napornog rada i treniranja, bio je nominiran u treću petorku, odnosno među najboljih 15 igrača na svijetu, gdje je bio treći bekšuter, odnosno najbolji bijeli šuter NBA. “To dovoljno govori o tome šta, uz talenat, znači naporan rad i predanost sportu. To što je on imao ne možemo fotokopirati, jer je za to potrebna jedna izuzetna mentalna snaga, a mnogi od nas tu snagu nemaju.”
Kobni sedmi juni
Bio je uz Dražena kad je ovaj potpisivao ugovor s Real Madridom. Aco je pravio prve korake u trenerskoj karijeri i uspio u nečemu što je mislio da se nikad neće ostvariti. Godine 1992. bio je pomoćni trener reprezentacije Hrvatske na Olimpijadi u Barceloni i tako i Draženu bio trener, iako je razlika između njih svega pet i po godina. “Nažalost, nisam uspio biti mu trener u dužem vremenskom periodu”, veli Aco.
Kad priča o bratu, u glasu se osjeti prizvuk poštovanja i nostalgije. “Nakon prve godine u Portlandu, kad je prvi put doživio, recimo to tako, neuspjeh, kad nije igrao, analizirao je sebe i shvatio kako je napravio pogrešku u pripremi za tu godinu nabacivši nepotrebno
sedam-osam kilograma… Već sljedeće ljeto stesao je tijelo na potrebnih 94-95 kilograma. Problem Dražena i drugih evropskih igrača u to vrijeme bio je što nisu imali nikakvog iskustva, što evropski igrač treba raditi i pripremati se. Danas je to lakše jer su mnogi evropski igrači utrli put novim klincima što dolaze u NBA”, priča nam Aco.
I danas se živo sjeća tog sedmog juna 1993. – dan prije u Poljskoj je reprezentacija Hrvatske u kvalifikacijama za EP odigrala utakmicu protiv Slovenije, a Dražen postigao 30 koševa. “Iz Varšave smo letjeli za Frankfurt, a otud smo trebali zajedno za Zagreb. Razišli smo se u Frankfurtu, on je izašao iz aviona jer je imao dogovor sa svojom djevojkom Klarom da provedu dva dana zajedno, a mi nastavili prema Zagrebu…” Draženova djevojka, njemačka manekenka Klara Szalantzy, upravljala je crvenim golfom kojim su se iz Frankfurta uputili prema Zagrebu. U automobilu se nalazila i tad 23-godišnja košarkašica Hilal Edebal, koja je u nesreći izgubila pamćenje i tek u novembru prošle godine saznala da je tog kobnog dana bila u automobilu zajedno s Draženom Petrovićem. Bilo je 17 sati i 25 minuta kad se automobil u punoj brzini zabio u kamion-cisternu. Klara je pokušala izbjeći direktan sudar, ali…“Obavijest o Draženovoj tragediji zadesila me je negdje iza 11 sati navečer, kad je roditelje i mene pozvala njemačka policija…”, prisjeća se Aleksandar, hronološki redajući stvari koje su se desile tog kobnog sedmog juna. O emocijama je teže pričati i zato ništa i ne pitamo, zato prelazimo na odnos njegove majke Biserke prema uspomeni na prerano preminulog sina. “Moja mama je nevjerovatan fanatik, pravi radnik. Ona se bori za nastavak Draženove ideje. Godine 2005. je u konačnici osnovan Muzej Dražena Petrovića. Bio sam veliki skeptik iz jednostavnog razloga: on je poginuo 1993., a 12 godina kasnije se otvara muzej. Nisam očekivao da će legenda o Draženu opstati.” Međutim, desilo se suprotno od onoga što je Aleksandar predviđao: muzej je profunkcionirao na nevjerovatan način i danas nema učenika, niti klinca, niti turiste koji ne dođe i ne posjeti ga. “Da mama nije bila žilava i uporna, to se vjerovatno ne bi desilo. U hrvatskim okvirima Dražen je zaokružio svoju priču: dvorana, trg, spomenik, muzej, i evo sad i spomen-soba u Šibeniku.
Breme oca i strica
I dok se cijela bivša Jugoslavija Dražena sjeća po nevjerovatnim košarkaškim uspjesima, požrtvovanim treninzima i potpunoj posvećenosti košarci, njegov stariji brat ima drugačije uspomene i nikad mu prvo ne padnu na pamet “košarkaške stvari”. “Sjećam se kako sam ga čuvao kad sam bio klinac, a roditelji bi izašli vani, imao sam deset godina, a on četiri i po… Nisu to sjećanja iz ovih gladijatorskih vremena, već iz onih osobnih, privatnih odnosa koje sam imao s bratom.”
U prvim košarkaškim koracima, Draženu, koji je tada imao deset godina, uzor je bio njegov brat. “Kad bih išao na treninge, uzimao bi moju torbu i držao je, znajući da bi to mogao biti razlog zbog kojeg će ga roditelji pustiti da ide sa mnom: Ja nosim torbu bratu.” Već na drugom Acinom treningu desetogodišnji Dražen uzeo bi loptu, počeo šutirati, i ljubav je rođena. S blagim osmijehom prisjeća se kako su njihovi roditelji imali drugu viziju budućnosti za sinove: “Mene su ubacivali u šibensku narodnu glazbu gdje sam svirao klarinet, a Draženu gurnuli gitaru u ruke, međutim, sve je bilo uzalud. Mi smo odrađivali taj dio posla, ali nas to nije interesiralo i vrlo brzo je bilo okačeno o klin.”
Ponosan je i na činjenicu da su mu prijatelji isti oni koje je izabrao prije trideset godina. “Nije to preveliki broj, ali je pravi broj.” Iako živi košarku, uspio je odijeliti taj dio života od onog porodičnog i nikad nikog nije opterećivao svojim poslom. “Kad se nađem s prijateljima, košarka nam nije tema”, kaže poznati trener koji se s porodicom voli opustiti u kući na Novalji, a iz te baze se često zna zaputiti prema rodnom Šibeniku.
