Razgovarala: Vedrana Seksan
Mogao je biti sportski novinar. Čak je i želio postati upravo to, i nakon što se na studiju književnosti posvađao s profesorom psihologije, pa su ga izbacili s fakulteta, odlučio se ozbiljno spremiti za studij žurnalistike. A onda je saznao da u Sarajevu Akademija scenskih umjetnosti, prima nove studente i da se traže samo jedna pjesma i dva prozna teksta. Volio je poeziju, znao napamet nekoliko monologa. Ne iz ljubavi prema glumi, nego prema književnosti i iz čiste radoznalosti, prijavio se na prijemni. Od 250 kandidata, primljeno ih je osam, a on je bio među njima. I to kao najbolji. Emir Hadžihafizbegović i danas čuva papir koji je skinuo s vrata studentske službe, s rezultatima koje je postigao na prijemnom ispitu. Koji će ga, kako kaže, kontaminirati glumom.
Od tada do danas (2008. kad je intervju vođen) dobio je 15 glumačkih nagrada, od čega šest filmskih – sve van BiH, na svjetski relevantnim festivalima. Igrao je u gotovo svim važnim filmovima koji su snimljeni nakon rata, i to ne samo u BiH nego cijelom regionu. Ipak, reći će kako to nije ono što smatra svojim najvećim dostignućima. “Kada se potpisuju refe, kartaroškim rječnikom, pod razne životne dekade, jedino što ostaje u životu jeste odnos s ljudima i to se ne može ničim mjeriti. U cijeloj regiji, Evropi i na drugim kontinentima imam desetine prijatelje iz posla i iz sfera koje nisu dio mog esnafa.” Privatno, to je nesumnjivo porodica. Supruga Aida i djeca Edin i Amra najvažnija su, kaže, posljedica njegovog dosadašnjeg života. U kojem se, osim umjetnošću, aktivno bavio i politikom, neodvojivim segmentom života. I zbog koje aktualnog ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo jedni jako vole. A drugi sasvim obrnuto.
Četrnaest mjeseci sjedite u fotelji ministra. Je li Meša Selimović u pravu kada kaže da vlast mijenja ljude?
– Mjesto ministra je mnogo niža statusna pozicija od one koju sam ostvario kao umjetnik. Ja sam ministar, ili ako hoćete, ambasador svoje zemlje punih 25 godina: od dana kada sam zaigrao u filmu Otac na službenom putu, koji je 18. maja 1985. godine dobio Zlatnu palmu u Cannesu, pa do danas. Vlast je mjesto koje vjerovatno fascinira nerealizirane psihologe, koji do dolaska na vlast nisu imali nikakvu društvenu i javnu kontekstualnost. U tom smislu, mjesto ministra u Kantonu Sarajevo osim ogromne odgovornosti i moje želje da nakon mandata ostavim neki trag u kulturnom i sportskom miljeu Kantona u meni ne provocira ništa drugo. Ako trebam reći da je nešto u meni nastalo kao promjena, onda je to radni tajming. Bukvalno svaki dan radim 12 sati. Radim mnogo i dnevno kroz moju kancelariju prođe između pet i osam ljudi. Znači, oko 150 ljudi mjesečno, ili 1.500 ljudi godišnje. To je moj princip rada. Otvorio sam vrata i ljudi dolaze. Radeći ovako naporno, spoznao sam značaj subote i nedjelje. Meni to nije značilo ništa jer se predstave igraju uvijek, pa i vikendom. Sad shvatam koja su privilegija ta dva dana, u kojima budem s porodicom i punim akumulatore za narednu sedmicu.
Pred zgradom u kojoj radite nedavno su održane demonstracije zbog ubistva dječaka Denisa Mrnjavca u tramvaju. Imate kod kuće dva tinejdžera, koji se također voze javnim gradskim prevozom, idu u školu… Brinete li za njihovu sigurnost?
– U posljednje vrijeme naslušali smo se raznoraznih sociologa, psihologa, ljudi na ulici i uposlenika kojima je zadatak da se bave maloljetničkom delinkvencijom. Uspostavljeno je dosta teza. Od odgovornosti porodice, preko škole do vlasti. Moram priznati da pripadam onoj grupi ljudi koji uzroke svih tih frustracija i devijacija u mladom čovjeku vide u kućnom odgoju – uz potpuni konsenzus s onima koji to vide i u vlasti, nedostatku maloljetničkih zatvora, lošem školskom sistemu. Sve je tačno, ali su porodica i njen duh neprikosnoveni ambijent u kome se kreiraju i moral i etika i credo života. Djecu odgajam u duhu islama i duhu svjetovne građanske ambijentalnosti sekularne države u kojoj žive. Učim ih svim onim vrijednostima života kojima su mene učili moji roditelji. Ako bih želio da u nečemu liče na mene i njihovu majku, to je da shvate kako neće nikada biti gubitnici ako budu voljeli ljude. Pa i ako se u neke ljude budu razočarali, uvijek će biti više onih koji će im tu ljubav vraćati.
Odbijate li uloge otkako ste ministar?
– Dok sam ministar, nema velikih uloga, samo one čije snimanje traje nekoliko dana. Uradio sam film Snijeg Aide Begić, Turneju Gorana Markovića, a treba da snimam Crnce Zvone Jurića i Gorana Devića. Sve su to male uloge. Naravno, ne mislim na karakter i njihov značaj, nego na broj snimajućih dana. Inače, mislim da ne postoje male i velike uloge nego samo dobre i loše.
HEMIJA “Važan mi je čovjek koji mi ponudi ulogu, hemija koja mora proraditi između mene i autora. Mislim kako je Armin, između ostalog, napravio takav uspjeh i uzeo devetnaest nagrada u svijetu i zbog toga što je tokom snimanja vladala nevjerovatna hemija između reditelja Ognjena Sviličića, dječaka Armina i mene”
Po kojoj logici prihvatate poslove koje radite?
– Važan mi je čovjek koji mi ponudi ulogu. Hemija koja mora proraditi između mene i autora. Mislim kako je Armin, između ostalog, napravio takav uspjeh i uzeo devetnaest nagrada u svijetu i zbog toga što je tokom snimanja vladala nevjerovatna hemija između reditelja Ognjena Sviličića, dječaka Armina i mene. Petnaest dana prije nego što će početi snimanje, imali smo prolaz kroz sve scene u filmu i tu se desila stvar koju pamtim kao nevjerovatno iskustvo – da sam ušao u film sa svim naučenim replikama, kao da je pozorišna predstava. Pet dana sam proveo s dječakom sam i sve scene iz filma smo realno prošli kroz Zagreb. Jeli smo u McDonaldsu, kupovao sam mu neke knjige, vodio sam ga kod mojih rođaka u Zagrebu, što se pokazalo značajnim za pravljenje takvih odnosa.
Koliko u tom filmu ima Vašeg odnosa s Vašim sinom?
– Dosta. I danas kad sretnem Armina i kada počnem konverzaciju s njim, imam osjećaj kao da je Edin ispred mene. U realnom životu sam s Edinom imao slične situacije kao u filmu, što nije olakšavajuća okolnost kad se počne igrati pred kamerom. Neće sigurno moći bokser koji ima hiljadu mečeva odigrati Jakea LaMottu kao što je DeNiro odigrao u njegovom najboljem filmu Razjareni bik. Glumac je taj koji stvara svoj kosmos. Meni nije pomoglo iskustvo koje sam imao s Edinom, ali mi jeste pomoglo iskustvo s djetetom koje mi nije sin.
Po kojim Vas ulogama ljudi prozivaju na ulici?
– Ljudi se identificiraju s raznim ulogama, ali je ipak nekako najviše utiska ostavio Bogoljub Šaulić iz Audicije te poručnik Pašić iz Karaule – u toj su se ulozi, zapravo u tom odnosu s poručnikom, prepoznali gotovo svi koji su služili JNA. Zaustavljali su me ljudi i govorili da taj poručnik izgleda baš kao njihov poručnik iz Zaječara, Splita, Travnika, Postojne, Valjeva… Izgleda da je postojala neka matrica po kojoj su svi poručnici imali neka svoja stanja, koja sam uspio sublimirati u ulozi poručnika Pašića. Igrao sam je s velikom strašću i iskustvom vojnika koji je imao svog poručnika Hasana Helju na minolovcu “Maun 141”. Ja sam bio kormilar u mornarici, i moram priznati da mi je meditacija o vojničkim danima pomogla da uradim Pašićev lik.
Moram reći da je cijela priča o služenju JNA ženama uvijek izgledala kao neki nerealni muški mit. Teško je povjerovati da je bilo sve baš tako kako vi, muškarci, pričate?
– Bilo je. Zbog toga što se nisi mogao ni jedan dan sudarati s nekom ljudskom logikom. Morao si ustajati kad ti se ne ustaje, rasklapati pušku nekoliko puta bez objašnjenja zašto je rasklapaš i sklapaš, morao si ići na logorovanje i spavati na zemlji, a da pored šatora postoje dušeci koji su se mogli staviti a nisu. Svaki dan je bio sudaranje s nelogičnim stvarima i iz te nelogičnosti se stvaralo iskustvo koje jeste u krajnjoj konsekvenci značajno za život. Jedan od najtežih dana u mom životu je prekomanda iz Pule u Ploče: putovali smo Titovim brodom Galeb, a u potpalublju, u koje se realno može smjestiti oko tri stotine mornara, bilo nas je hiljadu. Galije koje smo gledali na filmovima bile su Disneyland za ono što sam doživio za tih dvanaest sati. Ta frustracija me zna i danas nekada probuditi iz sna. Nisam veliki nostalgičar, ali iz ove perspektive milo mi je kad idem s porodicom na more na Makarsku rivijeru, gdje ljetujem već trideset godina, i s magistrale vidim svoju kasarnu u Pločama i te spavaone u kojima se, htio to ja priznati ili ne, dešavao važan segment moje duhovnosti. Kalio sam se u toj marini u Pločama i ne žalim što sam prošao i taj dio života.
U filmu Aide Begić Snijeg igrate čovjeka koji je od Vas stariji barem 30 godina. Jeste li se prepali odraza koji ste vidjeli u ogledalu kada su Vam stavili masku? Da li je privilegija vidjeti kako ćeš izgledati sa 70 i više?
– U predstavi koju pišem već nekoliko godina napisao sam rečenicu: “Život je mudra priprema za smrt.” Odavno sam osvijestio kako je život Božiji dar i kako smo mi prolaznici na ovom svijetu. I nije me strah starosti jer se osjećam realiziranim čovjekom. Postoje razne podjele ljudi – na ljubitelje jazza i sevdaha, planinskog i morskog turizma, neskafe i jakog indijskog čaja, ali je, po meni, generalna podjela na realizirane i nerealizirane ljude. Pitanje realiziranosti nije pitanje nivoa obrazovanja. Upoznao sam ljude s četiri razreda osnovne škole koji su bili jako realizirani i one s doktorskim disertacijama koji su bili užasno nerealizirani. Osjećam se realiziranim i imam se za čim u životu okrenuti. Zato me nije bilo strah od odraza koji ću vidjeti u ogledalu, nego da li će se maska koju sam nosio prepoznati kao maska. Naravno, ljudi koji me znaju znat će da sam to ja s maskom, ali mi je bilo bitno da ljudi koji me ne znaju kažu – ko je ovaj starac. I to je pitanje postavio producent kada je gledao sirovi materijal. Znači da smo uspjeli s maskom, s pokretom, slow motionom koji sam pravio gradeći taj lik. Vrlo me frustriralo stavljanje maske koje je trajalo četiri sata i skidanje od dva sata nakon snimanja. Onda sam saznao kako je u Pasiji Mela Gibsona glavni glumac svaki dan šminkan po dvanaest sati. Mogu samo da zamislim kroz šta je taj čovjek prolazio.
