Napisala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Irfan Redžović

Oboje su 24-godišnjaci, predstavnici nove glumačke generacije koja svojim izvedbama oživljava teatarsku scenu Sarajeva, ali i BiH i u pozorišta dovodi sve više i više gledatelja. Irmi Alimanović (24) i Borisu Lera (24), likovima Wendle i Melchiora iz nedavno ponovno prikazane predstave Buđenje proljeća u režiji Selme Spahić, put kojim su prešli da bi oživjeli svoje uloge na sceni dao je novu perspektivu.  “Naše društvo je poznato po šaputanju, okretanju glave i licemjernom ogovaranju. Niko naglas, izuzev pojedinaca, ne iznosi probleme. Svi samo gledaju kako da osiguraju sebe i to rade i po cijenu da nekom drugom naškode. I to je najveći problem.

Predstava o djeci

Ne treba zaboraviti da je Buđenje proljeća predstava o djeci koja su sputana na mnogo načina – krenuvši od kuće, porodice, škole, prijatelja, društva u cjelini”, kaže Boris za predstavu koja je rediteljici na 48. festivalu MESS donijela nagradu Juroslav Korenić za najboljeg mladog pozorišnog režisera, a glumačkom ansamblu priznanje Hrabri novi svijet koje dodjeljuje žiri magazina Dani.

Svjedoci smo, kažu i Boris i Irma, nasilja nad djecom koje zadnjih godina intenzivnije nego ikad prije. Takva situacija bi, smatraju glumci, svakog normalnog čovjeka trebala da dovede do ogorčenja zato što ništa ne radimo da se borimo protiv toga. Predstava poput Buđenja proljeća predstavlja odnos teatra prema problemima današnjeg društva. “To je naš način – da seciramo i ukazujemo na probleme, kroz tekst, naše iskustvo, posvećenosti i reći publici: ‘Evo, ovo smo mi otkrili i smatramo da je problem danas’. Tražimo načina da se to spriječi, odnosno, da se barem smanji, jer ne vjerujem da bi se takav problem mogao u potpunosti iskorijeniti danas u svijetu.. Pojedinci dok ne osjete da su oni ugroženi neće nikako djelovati. Mimo nas prolazi sve – zlostavljanje djece u porodici, u školama, nasilje nad ženama, nad bilo kojim ljudskim bićem, ali samo kad je naš život doveden u pitanje, onda se čovjek buni”, kaže Irma koja dodaje da je svjesna kako scene iz predstave mogu biti uprti prst i dovesti one koje je gledaju u situaciju da se ne osjećaju ugodno i ne žele, na koncu, ni sebi pogledati u lice.   

Djeca koja plivaju u blatu

I posljednji u nizu incidenata te vrste, kada je čovjek pred zgradom Suda BiH, udario ženu, a da niko od prisutnih, izuzev jedne novinarke, nije našao za shodno da reaguje, slika je današnjeg društva. “Svi su okrenuli glavu. Isto to se dešava i kad su u pitanju naša djeca – mi ih puštamo da plivaju u blatu sami. Živimo u 21. stoljeću u kojem su internet i play station najveće ‘igraonice’ za tu djecu. Roditelji koji dopuštaju svojoj djeci da provode po 24 sata na internetu i za konzolom su oni koji nemaju nikakve odgovornosti prema njima. To je puštanje samo da oni ne bi bili opterećeni njima. Djeca su prepuštena na milost i nemilost raznim perverzijama, glupostima koje im se prezentuju putem silnih medija”, objašnjava Boris.

Izazovi društva

Postojanje drugačijeg je još jedan od izazova današnjeg društva koje je zatvoreno za liberaizam i svaku vrstu slobode koja podrazumijeva – drukčije. “Bilo kakav razlog zbog kojeg si dugačiji: nacionalni, seksualna opredijeljenost, može te dovesti u opasnost, ljudima ne treba neki drugi povod da bi ispoljili svoju agresivnost i sveprisutnu mržnju. Ja se grozim toga i ne mogu vjerovati da živimo u takvom svijetu”, kaže Irma, dok Boris nastavlja: “Kada vam je 13 godina ne znate šta biste sa sobom i naravno da će neko ko isijava mržnju, a mržnja je jak medij, toj djeci odaslati upravo tu poruku i oni će odrasti s uvjerenjima koja su im prezentovali stariji.”

Predstava u kojoj se hirurški precizno secira nemilosrdnost savremenog društva za Borisa kao i za Irmu bila je veliki izazov. “Ovo je naša najintimnija potreba da ispričamo priču o djeci koja završe tako nesretno, o njihovoj upitnoj budućnosti i današnjem društvu, o represivnom sistemu i lažnom moralu. Najiskrenije smo se upustili u to s onoliko iskustva, mašte i znanja koje smo imali. Istraživali smo i nismo znali u kojem pravcu će nas to odvesti niti smo željeli da to izazove neke kontroverze i nismo željeli da privlačimo publiku golotinjom koja je banalna.” 

Bio je to, kažu oboje, težak i zanimljiv proces, a likovi koje su trebali oživjeti izazovni. Danas su svjesni da su iz Buđenja.. puno naučili. “Ta su djeca toliko iskrena, oni su u pubertetu kad im se dešavaju mnoge promjene u tijelu i glavi, kad ne znaju kud bi sa sobom, ne znaju šta je ispravno, a šta nije. A društvo koje ih umjerava u određene kalupe i sputava na sve načine”, kaže Irma.  

Svjesni su oboje da kada se radi o radikalnom tekstu i predstavi poput ove da će se uvijek naći oni koji to pogrešno čitaju ili tumače. “Mi smo polazili od toga da znamo o čemu pričamo i pokušavali na najbolji mogući način artikulisati ono što je predstava i što je problem. Svi glumci, odnosno cijela ekipa predstave ušla je posvećena u ovaj projekat..”

Irma Alimanović bila je u vrijeme nastanka ove priče članica ansambla EastWest Centra i s rediteljem Harisom Pašovićem imala priliku sarađivati na predstavi koja je također izazvala velike reakcije, kako u ovdašnjoj tako i u pozorišnoj javnosti širom svijeta. Klasni neprijatelj ju je naučio mnogim stvarima. “Ne mogu vjerovati da djevojčice u osnovnim ili srednjim školama u, naprimjer, Vogošći, abortiraju. One ne znaju šta im se dešava, nemaju priliku otvoreno razgovarati o tome s roditeljima ili psiholozima. Moj lik u Buđenju proljeća vuče majku za rukav i traži objašnjenje za ono što joj se dešava, a mama odgovara: ‘to su samo rode koje su donijele bebu’. Radi se o djevojčici koja je prije toga imala prvi seksualni odnos koja ne zna šta joj se dešava i šta će se dalje dešavati dobija ‘rode’ kao odgovor. Ona pita, ali pravog odgovora nema.”

Da se držao tradicije i puta kojim ga je vodio završetak srednje škole Boris Ler, čiji su roditelji, kao i stariji brat doktori, danas bi i sam bio – doktor ili barem studirao medicinu ili možda farmaciju, ali današnji stalni član ansambla Kamernog teatra htio je nešto drugo. “Medicinu volim i mislim da je to jedna od najhumanijih nauka, ali ne znam šta se desilo ni šta je dovelo do toga da ja upišem glumu. To je nešto što se probudilo u meni. Često sam kao dijete, a poslije i kao adolescent išao na predstave, gledao filmove i nikad mi do trećeg razreda srednje škole nije desilo da kažem sebi: ‘To je ono što ja želim’. Imao sam sreću da sam odrastao u porodici u kojoj me nisu sputavali i davali su mi podršku.” 

Kako djetetu dok odrasta svakakve stvari padaju na pamet, tako su i maloj Irmi kroz glavu prolazile različite misli o tome šta bi mogla biti kad odraste: od  prodavačice, pjevačice, balerine, vaspitačice u obdaništu…“Sve mi se to nekako ostvarilo kroz glumu. Kroz ovaj posao imamo priliku upoznati mnoga zanimanja, što je veliko bogatstvo ovog posla. Premaštovit je i pruža mnogo toga. Moji roditelji su mašinski inžinjeri, a ja sam astronaut u toj porodici“, veli s osmijehom. “Podržavali su me u mojim željama, našla sam se na akademiji u vrijeme prijemnog i ne znajući šta taj posao glumice znači, koliko odricanja i rada donosi, ali i ljepote.