Napisala Mersiha Drinjaković
Prije tačno godinu dana napustio nas je glumac Mirsad Tuka. Na isti dan kad oplakujemo žrtve Srebrenice. Na isti dan kad smo se oprostili od njegovog kolege Žana Marolta, koji je preminuo 11. jula 2009.
Kako je i red treba reći šta je nama bio ovaj glumac koji je profesionalnu karijeru započeo kao polaznik Dramskog studija Narodnog pozorišta Tuzla. Završio je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Debitirao je u filmu “Praznik u Sarajevu”. Za tu ulogu nagrađen je na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu 1991. godine kao najbolji glumac – debitant. Od 1996. bio je član ansambla Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Odigrao je mnoge uloge u pozorišnim predstavama, od kojih se izdvajaju predstave “Hasanaginica” Nijaza Alispahića, “Žaba” Elmira Jukića, “Sjećaš li se Dolly Bell?” Kokana Mladenovića, “Tri sestre” Pjera Žalice, “Krokodil Lacoste” Zlatka Topčića, “To” Alije Isakovića, “Poljska konjica” Marka Vešovića itd.
Sjećanje na Žabu
Svako od nas ima svoje sjećanje na ljude koji više nisu s nama, dozvolite mi da kažem kako sam se ja Mirsadu Tuki divila zbog uloge u predstavi Žaba – zbog veličine “male” uloge koju je tako majstorski iznio – dajući kolegama Emiru Hadžihafizbegoviću, Aleksandru Seksanu i Moameru Kasumoviću mogućnost da briljiraju u svojim izvedbama.
Mirsad Tuka je igrao u mnogim filmovima i TV serijama, među kojima su: “Nafaka”, “Sve džaba”, “Remake”, “Ostavljeni”, “Warriors”, “Cirkus Kolumbija”, “Underground”, “Sabina K.”… A mi smo izabrali da s vama podijelimo njegov citat koji nam je u pero rekao jednom davno u Graciji, pričajući o ljepoti ranog ustajanja: “Kada smo snimali Praznik u Sarajevu reditelj je tražio da smršam nekoliko kilograma, pa sam samo doručkovao. I kako sam spavao u hotelu Evropa, doručak je počinjao u šest sati, a mene glad probudi u pet. Tako gladan, nisam znao šta ću, izađem na ulicu i šetam prema Čaršiji. Ulice tek oprane, mirišu na svježinu i čistoću. I onda idem dalje i na platou kod Slatkog ćošeta vidim čovjeka u odijelu kako hrani golubove. Treća stvar koju pamtim, osjetio sam miris pržene kahve. Nešto čudesno. Onda čujem kako neki od kujundžija kucka, ali ne konstantno, nego jedan udarac, pa pauza. Zamišljam da u tom međuvremenu uzima fildžan i otpija prvi srk, pa onda novi udarac. To prvo jutro zaista sam se probudio zbog gladi, a sljedeća jutra sam ustajao zbog tih lutanja i istraživanja.”
