Danas se Sarajevo oprostilo od novinarke, kolegice i prijateljice Snježane Mulić Softić. U Buybooku, na komemoraciji okupila su se brojna poznata lica, veliki krug ljudi kojima je Snježana značila mnogo. “Bila je starog spisateljskog kova, autorica kojoj je stalo do svakog teksta, svake rečenice, svakog zareza. Na kraju uvijek dođe tačka, a uvijek je prerano…”, ovako ju je opisao njezin kolega s Al Jazeere Balkans Edin Krehić. Prenosimo u nastavku zapise nekolicine Snježinih kolega iz nekadašnje redakcije Dana. Riječi koje puno govore o njezinom odnosu prema životu, profesiji, o tome kako su je vidjeli oni koji su s njom u jednom poglavlju njezinog života provodili puno vremena.
Ermin Čengić
Ermin Čengić, Snježin kolega i prijatelj iz redakcije Dana u kojoj su proveli godine oprostio se od nje dirljivim riječima: “Kad te na jutru spuca u glavu mala porukica sa vibera, zapravo link sa stranice jednog portala i učini ti se da si, dok još nisi otvorio link, krajičkom oka vidio njenu sliku… i imaš još onih nekoliko sekundi zebnje, malo ti i prodrhte ruke dok ukucavaš šifru da bi otvorio poruku i kliknuo na link koji će te odvest ondje gdje nisi želio otići i gdje nikad ne želiš otići, u zemlju loših, ružnih, “nijemidobro” vijesti, da spoznaš kako je otišla na onaj svijet jedna divna duša, jedan veliki čovjek, jedna građom sitna žena koje je pomjerala brda i doline i granice i rušila predrasude i stereotipe, Novinarka sa velikim “N”, (i kad se to kaže siguran sam da kad bi tražio definiciju pa otvorio enciklopediju da bi pod “Novinarka” našao njenu sliku), i znam da griješim što sam našao i postavio neku njenu “umjetničku” fotografiju gdje se ne smije jer se baš često smijala, ali ova slika ispod mi je baš nekako ona, Snježa, naša Snježa, drugarica iz redakcije Dana, iz porodice Dana koja je kao i svaka familija imala one koji su bili bliski i one koji su se međusobno trpili samo zato što su bili dio iste priče, nečeg tada velikog i važnog…e ona je meni bila istovremeno i jaranica i neko kome sam se, u profesionalnom smislu, mogao samo diviti u tom čudnom mikrosvijetu davnih kasnih devedesetih i ranih dvijehiljaditih, da bi nam se putevi razišli a onda se prije desetak godina pojavila kao književnica i urednica na Al-Jazeeri da me uvuče ponovo u taj svijet stvaranja priča…Smijala bi se ona meni što ovo ovako pišem navrat, nanos, što nisam sjeo pa smislio, pa se sjetio svih onih lijepih i teških trenutaka koje smo dijelili. A ja bi joj rekao da mi je žao što ne znam drugačije nego ovako lično i nabrzinu i nedovršeno jer ona meni nije ni književnica ni jedna od najboljih novinara/novinarki koje je ova zemlja imala ni cijenjeni autor u svim tim fabrikama informacija u kojima je radila, ona je meni Drugarica Snježa, sa velikim “D”…
Senad Pećanin
Ni Senad Pećanin nije mogao suzbiti tugu zbog Snježinog odlaska s ovog svijeta. “Uh… Snježu sam upoznao u redakciji Naših dana 1987. godine, kada sam se kao brucoš osmjelio ponuditi tekst za objavljivanje. Imao sam sreću da je moju tremu, nervozu, uzbuđenje… dočekala upravo ona i kada sam ugledao moj potpis ispod objavljenog teksta ushićenje koje sam osjetio odredilo je moju profesiju, a bogami i život. Upoznao sam i radio sa mnogo novinara od tada, ali Snježa je bila posebna. Profesionalnost, strast, energija, nepotkupljivost, hrabrost, odgovornost, pouzdanost, marljivost… u kombinaciji sa njenom otmjenosti, skromnosti, vedrinom, dobronamjernosti, okicama i osmjehom bile su prava blagodet za redakcije u kojima je Slatkica, kako sam je zvao, radila. Snježa je pripadala tako rijetkim ljudima koji drugog nikada neće povrijediti, a prijatelje izdati. Njen karakter je bio izvor autorskog stila, koji ju je logično odveo u književnost, gdje je zablistala najavljujući i buduća velika djela. Nažalost, teška višegodišnja bolest, koju je tako dostojanstveno trpila, bila je jača. Za skromnu utjehu ostaje da će se Snježane Mulić sjećati njeni čitaoci, a sretnici koji su je imali za prijateljicu nikada je neće zaboraviti.
Ahmed Burić
Ahmed Burić je napravio kratki dijaloški zapis, sjećajući se svojih razgovora sa Snježom.
Jednom, sad već ko zna kad, rekla si, oprezno kakva si uvijek bila:
– Znaš, ja sam napisala neke priče.
Rekao sam:
– Znam Snježara, ti znaš pričati priče, a voliš svoje likove. To je glavni preduslov da je neko pisac.
Nije tu bilo nikakvih velikih intervencija. Ona je znala. Ta knjiga zvala se “Sanduk po mjeri”.
I ne treba više ništa reći. Samo ću teško povjerovati da neće više biti tog pogleda u kojem je stajala sva dobrota ovoga svijeta.
Koji sam razumio bolje od svih knjiga koje sam pročitao.
Putuj drugarice, kroz ovaj si grad i svijet nosila svjetlo.
Sad će sijati na nebu.
Tvoj prijatelj i kolega.
Amer Obradović
Napustila nas je naša Snježana, zapisao je Amer Obradović. Prava drugarica. Sjajna novinarka i književnica.
Kad sad pogledam unatrag, mi smo u redakciji Dana bili kao u nekom nestvarnom svijetu, punom smijeha, kreacije i drugarstva, vjerujući da novinarstvom možemo mijenjati svijet oko sebe. Kao da je neko cijelo vrijeme snimao film ili pisao knjigu o toj redakciji, tako se živjelo u tom nekom nadrealnom transu mada to nama nije tada izgledalo.
Draga Snježa je bila puna nostalgije o tom vremenu, sjećanja o rahmetli Čeči i Džanki, pa mi je u jednoj prepisi na FB messengeru napisala: “Ja sam u jednom intervjuu, nešto me pitali o mojoj knjizi, pa o Danima, rekla: Ja noćima sanjam Dane. Nikad onakve ekipe i zezancije. Uvijek kažem to mi je najbolje razdoblje u cijelom životu. sve je bilo laganini, puno smijeha, šale, putovanja… a pravili smo i odličnu novinu”.
Da, Snježo, jesmo! I noćima ćemo sanjati Dane, i na ovom i na onom svijetu.
Neka je vječni rahmet njenoj duši.
