Priredila Mila Durić
OAK PARK Ernest Hemingway rođen je u Oak Parku, u blizini Chicaga, 23. jula 1899. godine, u kući koju je izgradio njegov djed po kojem je dobio ime. Njegov otac Clarence, po zanimanju ljekar, često ga je vodio u lov i ribolov, a majka Grace mu je pokušala prenijeti ljubav prema muzici. Imao je četiri sestre i jednog brata i svi su bili odgojeni na strog i konzervativan način, kakav je bio i Oak Park koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chicaga. Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku, te se 1917. godine, na iznenađenje roditelja koji su očekivali da će studirati, odmah zaposlio u listu Kanzas City Star kao reporter. Iako rođen u Americi, čim je napunio 18 godina ništa ga više nije moglo zadržati, tako je veći dio života proveo van domovine. Italija, Francuska, Španija i Kuba bile su idealne za njegov latino temperament i ljubav prema provodu.
DOBROVOLJAC Pokušao se prijaviti u vojsku čim je postao punoljetan, što mu nije uspjelo zbog problema sa vidom. Nije mogao postati vojnik, ali se prijavio kao vozač u Crveni krst i u maju 1918. stigao u Evropu sa prijateljem Tedom Brumbackom. Nakon Pariza odlaze u Milano, i tamo stiču pravu sliku o onome šta je rat i u šta su se upustili: dok je talijanskim vojnicima dijelio cigarete i čokolade, u blizini je pala bomba. Ernest je, prema nekim izvorima, imao više od 200 gelera u nogama a uspio je spasiti jednog ranjenog vojnika, odnijevši ga s mjesta događaja na svojim leđima. U Italiji je na vlastitoj koži osjetio najgore strane rata, što je snažno uticalo na njegovo literarno stvaralaštvo.
HADLEY I PAULINE Nakon Prvog svjetskog rata Hemingway se vratio u Chicago, gdje su ga dočekali kao heroja. Godine 1920. počeo je pisati za Toronto Star Weekly, ubrzo se zaljubio u Hadley Richardson i sljedeće godine po prvi put oženio. Izgledalo je da će mladi bračni par živjeti sasvim običnim životom, ali ubrzo su preselili u Pariz, gdje je Ernest nastavio raditi kao evropski dopisnik istih novina. Iako nisu oskudijevali u novcu, isprva su živjeli u prilično jadnim uslovima, u stanu bez kupatila i vode. Bračni par je 1923. godine otišao u Ameriku, nakon što je Hadley ostala u drugom stanju, kako bi imala što bolje uslove za rođenje njihovog jedinog djeteta. John Hadley Nicanor Hemingway rodio se u oktobru iste godine, te su se svi zajedno vratili u Pariz.
Pauline Pfeiffer, povremena reporterka časopisa Vogue i Vanity Fair, bila je Ernestova druga žena. Vjenčali su se ubrzo nakon njegovog razvoda sa Hadley u decembru 1927. godine, napustili Pariz i zajednički život započeli na Floridi, u Key Westu, gdje su živjeli skoro 12 godina. Pauline mu je rodila dva sina, Patricka 1928. i Gregoryja 1931. godine.
PRIJATELJSTVA Hemingway je dolaskom u Pariz, 1920 godine, zahvaljujući preporuci Sherwooda Andersona, upoznao i sklopio prijateljstva sa mnogim poznatim ličnostima, kao što su Gertrude Stein, Ezra Pound, James Joyce, Max Eastman… Posebno je susret sa Gertrude Stein bio značajan za Ernestov intelektualni razvoj: spisateljica mu je dala spisak sa knjigama koje bi trebao pročitati kako bi uhvatio korak sa avangardnom književnošću tog vremena, posebno sa modernizmom.
ZBOGOM ORUŽJE Ovaj roman u Italiji je objavljen tek nakon Drugog svjetskog rata, jer je fašistički režim zabranio njegovo objavljivanje, iako je tridesetih bio slavan u antifašističkim krugovima, gdje su ga tajno čitali. Tema romana nije se dopadala Mussoliniju, ali to nije bio pravi razlog njegove zabrane. Još dok je 1923. godine Hemingway bio samo obični dopisnik Toronto Stara, prisustvovao je konferenciji za štampu organiziranoj od strane talijanskog diktatora. Dok se gomila novinara gurala da uđe u salu, Mussolini je već sjedio na svome mjestu, udubljen u čitanje neke knjige. Bilo je jasno da se radi o pozi, te je Hemingway prišao da vidi šta to toliko zanima ducea. Bio je to običan talijansko-engleski rječnik, i još, da stvar bude zanimljivija – okrenut naopako. Sutradan su se čitatelji Toronto Stara smijali čitajući članak koji je počinjao ovako: “Musollini je blefer, najveći evropski blefer, i ja imam dokaze za to.”
ŠPANIJA Kada je 1937. godine počeo španski građanski rat, Hemingway se uputio u Španiju, za koju je posebno bio vezan, odlučan da tamošnja dešavanja prenese cijelom svijetu. Izvještavao je za North American Newspaper Alliance. Tada je došlo i do porodičnih sukoba u kući Hemingwayevih, jer je sreo mladu spisateljicu Marthu Gellhorn, sa kojom je četiri godine bio u vezi prije razvoda sa Pauline. Razlog više za razlaz bilo je Paulinino svrstavanje na stranu Francovog fašističkog režima. Nikada nije bila tajna da je Ernest uvijek bio na strani ljevice, ali njegova sloboda mišljenja i prezir koji je osjećao prema ratu bili su važniji od svega drugog.
KUBA I MARY WELSH Nakon vjenčanja sa Marthom preselili su na Kubu, u kuću nedaleko od Havane, koju je Hemingway ukrasio trofejima sa afričkog safarija. Četiri godine živio je povučeno i najveći dio vremena provodio sa svojim sinovima, nastojeći im prenijeti ljubav prema lovu i boravku na otvorenom, koji je naslijedio od oca. Odnosi sa suprugom počeli su se pogoršavati. Martha je otišla u Evropu kako bi izbliza pratila Drugi svjetski rat, a Hemingway je cijelo ljeto 1943. proveo pecajući. Naredne godine kao da mu je iznenada dosadila ova pasivnost, naglo je odlučio i sam krenuti u Evropu i raditi kao ratni izvještač. Krenuo je u London, gdje je doživio automobilsku nesreću, dobivši preko 50 šavova na glavi. Martha ga je tada posjetila u bolnici, optužujući Ernesta kako je sam kriv za nesreću jer je vozio pijan. To je bio definitivan kraj njihovog braka i početak veze sa Mary Welsh, njegove četvrte i posljednje supruge.
PUCANJ Posljednje godine Hemingwayevog života bile su obilježene neumoljivim pogoršanjem njegovog psihičkog i fizičkog stanja, nastalog usljed mnogobrojnih povreda i pretjeranog konzumiranja alkohola. Samo tokom tromjesečne ekspedicije po Africi 1953. godine triput je povrijedio glavu, imao četiri preloma, jednom presjekao arteriju, iščašio rame i zadobio opekotine po licu. Ali, alkohol je mnogo više od svih tih povreda oslabio njegove mentalne funkcije, dovodeći ga u depresivno stanje iz kojeg nikada nije sasvim izašao. Mary i Ernest su 1960. godine napustili Kubu i otišli u Ketchum u državi Idaho. Počeo se liječiti elektrošokovima, nakon čega su uslijedili privremeni gubici pamćenja, te je postao potpuno opsjednut idejom o samoubistvu. Prvu polovinu 1961. godine smjenjivala su se stanja paranoje i depresije, da bi drugog jula ustao veoma rano, otišao u podrum, uzeo pušku, sjeo pored ulaznih vrata i pucao sebi u glavu. Mary Welsh je ispričala kako je noć prije bio smiren, izašli su na večeru, zajedno pjevali jednu staru pjesmu prije odlaska na počinak… Ujutro ju je probudio pucanj iz njegove puške.
NOBELOVA NAGRADA Hemingway nije mogao prisustvovati ceremoniji dodjele Nobelovih nagrada u oktobru 1954. godine u Švedskoj zbog povreda zadobivenih u avionskoj nesreći U januaru iste godine, Ernest i Mary putovali su cesnom iznad Afrike, kada je pilot zakačio telefonske žice, pokušavajući da izbjegne veliko jato ptica. Mary je slomila nekoliko rebara, a pilot i Ernest nisu bili teže povrijeđeni. Nakon toga ponovo su krenuli, novim avionom koji se zapalio iznad Ugande. Uspjeli su izaći iz gorućeg aviona zahvaljujući Ernestu koji je glavom udarao u vrata kako bi ih otvorio. Tada je zadobio teške povrede, lomove, iščašenja, opekotine, oštećen mu je vid i sluh.
PAMPLONA Stanovnici španskog gradića Pamplona sami su uživali u svom višestoljetnom običaju – trkama ljudi i bikova, sve dok Ernest Hemingway nije cijelom svijetu ispričao tu neobičnu i nevjerovatnu priču. Zadesivši se u Pamploni u ljeto 1924., u vrijeme proslave svetog Fermina, ostao je fasciniran tom opasnom predstavom, koja ga je inspirirala da napiše roman Sunce se ponovo rađa. Ta adrenalinska ludnica na ulici, bježanje mladića pred bikovima, životinjska krv, ranjeni ljudi, korida… Svi ti prizori poslužili su Hemingwayevom pisanju kako bi vjerno i slikovito prikazali cijelu jednu epohu Španije, ali i pravu sliku njegove ranjene duše.
STVARALAŠTVO Ernest Hemingway prenio je svim svojim djelima, duboko inspiriranim istinskim i neponovljivim načinom života, apsolutni osjećaj za moralnu i fizičku snagu, za preziranje smrti, ali i zbunjenost pred ništavilom kojeg smrt sa sobom nosi. Romane je pisao na osnovu sopstvenih iskustava, mnogobrojnih doživljaja i raznolikih interesiranja: Ernest je bio i ribar i lovac i strasni obožavatelj borbe sa bikovima. Tokom proživljenih avantura i neobičnih pustolovina često je bio i u životnoj opasnosti: u njegovoj sobi jednom je eksplodirala bomba, udario ga je taksi i čak dvaput mu se srušio avion. Hemingwayev prvi roman In Our Time imao je diskretan uspjeh, ali je privukao pažnju Francisa Scotta Fitzgeralda, koji je ubijedio izdavača njujorškog Scribnersa da sa mladim piscem sklopi ugovor. Tako je Ernest bio prinuđen, iako kažu da ga nije trebalo tjerati, da piše. Međunarodnu reputaciju donio mu je roman Sunce se ponovo rađa, 1926. godine, a uslijedili su zatim i Zbogom oružje, Smrt popodne i Zelena brda Afrike, te kasnije Imati i nemati, Za kim zvona zvone i Starac i more, za koji je dobio Pulitzerovu nagradu. Ostalo je neobjavljeno oko 3000 Hemingwayevih rukopisa.