Priredila Mila Durić
Snimci AG
Rođen je 3. aprila 1924. godine u Omahi, Nebraska, kao najmlađi od troje djece Dorothy Pennebaker, glumice amaterke, i Marlona Branda Sr., trgovca, alkoholičara i ženskaroša. Djetinjstvo mladog Marlona, koga su zvali Bud da bi ga razlikovali od oca, bilo je teško i duboko obilježeno teškim problemima zbog roditelja alkoholičara. Jedine osobe u koje je mogao imati povjerenja bile su njegove sestre: Jocelyn (rođena 1919.) i Francine (1922.), kojima je Bud dao nadimke Tiddy i Frannie. U ljeto 1936., kada mu je bilo 12 godina, brak njegovih roditelja se počeo raspadati. Dorothy, željna promjene, odlučuje napustiti muža te djecu odvodi njihovoj tetki u Kaliforniju. Razdvojenost nije dugo trajala, porodica Brando se ponovo okupila 1937. u Libertyvilleu, gdje se četrnaestogodišnji Marlon sljedeće godine upisao u srednju školu.
Nije bio pretjerano zainteresiran za učenje, više se “zabavljao” ispisujući psovke na tabli, paleći kante za smeće i bacajući petarde kroz prozor tokom časova francuskog. Tako ni njegove ocjene nisu bile zadovoljavajuće, što zbog disleksije, što zbog nestabilnog porodičnog života. Marlon je bio skoro prinuđen negdje drugo potražiti porodičnu ljubav i toplinu, te je iz tog razloga najčešće boravio u kući svoje školske ljubavi Carmelite Pope, koja je tvrdila da se navečer nikada nije htio vratiti svojoj kući uvjeren kako se majka neće brinuti niti ga tražiti, isuviše zauzeta opijanjem sa neznancima po lokalnim barovima.
Očev bijes je bio strašan nakon što je saznao da Marlon treba ponavljati drugi razred, te ga je 1940. godine poslao na Vojnu akademiju Shattuck u Fairbaultu, Minnesota.
Ni na Akademiji na samom početku nije bilo ništa bolje, ocjene su i dalje bile katastrofalne a razni nestašluci uobičajeni, sve dok se jednog dana nije dogodila promjena: konačno je pokazao interesovanje za nešto, tačnije: za glumu. Postao je član studentske grupe koja se bavila dramskom umjetnosti, njegova prva uloga bila je u komediji A Message from Kufu i bio je tako dobar da su usred predstave svi studenti ustali pozdravljajući ga gromoglasnim i dugotrajnim aplauzom. Ubrzo nakon ovog uspjeha Marlon je po prvi put razgovarao sa majkom o svojoj želji da postane glumac. Ali njegov interes za glumu nije bio dovoljan da osamnaestogodišnjaka zadrži u strogom Shattucku te je nakon godinu dana bio izbačen. Nakon pet godina provedenih u višoj školi nije dobio nikakvu diplomu, ali je shvatio da je stvoren za glumu.
Tako se devetnaestogodišnji Marlon 1944. pridružio sestrama u New Yorku i počeo posjećivati radionicu za dramsku umjetnost u novoj školi za socijalno istraživanje. Omiljeni časovi, koje nikada nije propuštao, bili su oni Stelle Adler, koja ga je, ustvari, i otkrila. Nije mogao proći neprimijećen ni od koga jer je jedini bio obučen u farmerice i majicu, dok su svi ostali bili u odijelima i sa kravatama. Kako god da je bio obučen, bio je prelijep. Stella je odmah primijetila koliko je Marlon senzualan, moćan i izazovan. Upoznala ga je sa glumačkom metodom Stanislavskog, gdje je trebalo crpiti vlastita iskustva. Marlon je posjedovao izvanredan talenat, jedan urođeni dar koji se nije mogao naučiti, nego samo usavršiti. Za Stellu Adler je bio daleko bolji od svih, te ga je predstavila njujorškoj kulturnoj eliti, gdje se osjećao kao mladi novajlija prestrašen među mnogobrojnim “velikim facama”. Zahvaljujući Stellinoj podršci, uspio je nadoknaditi sve što je propustio u dotadašnjem školovanju i dobiti dugo željenu potvrdu za svoj trud.
Početkom jeseni 1944., nepunu godinu nakon dolaska u New York, Marlon Brando je bio na dobrom putu da stigne na Broadway zahvaljujući svojim fantastičnim sposobnostima i, naravno, značajnoj pomoći moćne Stelle Adler. Već tada je bio spreman na sve, uključujući i slavu. Prvi brodvejski nastup bio je u komediji I Remember Mama, gdje je imao malu ulogu, ali u veoma prestižnoj produkciji. Od većine kritičara nije bio odmah primijećen, ali su zato kolege bile zadivljene njegovom izvanrednom scenskom pojavom: bio je tako prirodan da nije izgledalo kako glumi. Predstava je doživjela veliki uspjeh i ostala na repertoaru oko 18 mjeseci.
Nakon komedije pod nazivom Truckline Cafe, uslijedila je politički angažirana predstava A Flag is Born, koja je podržavala borbu palestinskih Jevreja za novom domovinom, gdje se Marlon, u ulozi Davida, duhovnog vođe Izraela, potpuno identificirao sa hebrejskom kulturom. Ta uloga mu je donijela potpuno obožavanje od strane njujorškog kulturnog miljea, počeo se potvrđivati u teatarskom svijetu, a kao “posljedica” toga stižu i različite vrste uspjeha, među kojima i obožavanje žena.
Kada je slavni Elia Kazan 1947. tražio glumce za predstavu Tramvaj zvani čežnja, za ulogu prgavog Stanleya Kowalskog htio je isključivo Branda. Mada je na samom početku imao problema u poistovjećivanju sa likom, nije razočarao publiku, naprotiv, prepunoj sali gledatelja ponudio je interpretaciju bez presedana. Cijeli svijet je poludio zbog njegove izvedbe. O Marlonu Brandu su svi govorili kao o oglumcu koji je glumu doveo na nemjerljivo visok nivo. Uspjeh je, međutim, sasvim poremetio život mladog glumca koji, ne znajući upravljati određenim situacijama, počinje osjećati nemir i strah, patiti od nesanice, postaje radražljiv i odlučuje se obratiti za pomoć stručnjaku za psihoanalizu, kojem će odlaziti do kraja života.
Napušta Broadway 1949. i kreće u Hollywood, gdje nakon dugog i mukotrpnog “pripravničkog staža” u Actor’s Studiju snima svoj prvi film – The Men Freda Zinnemana, u kojem glumi ratnog veterana u invalidskim kolicima. Pripremajući se za ovu ulogu proveo je mjesec dana u bolnici među nepokretnim ljudima proučavajući njihove navike i ponašanje. Njegov lik, magnetizam i intenzivan izraz ostavili su snažan utisak na gledatelje i kritičare, mada je film doživio neuspjeh. Tek svojim drugim pojavljivanjem na velikom platnu i to opet u ulozi Kowalskog u Tramvaju zvanom čežnja, uz Vivien Leigh, biva proglašen seks-simbolom i najljepšim čovjekom na svijetu, tačnije – čovjekom koji kod svake žene pobuđuje njene najskrivenije želje.
Narednih godina nižu se, jedna za drugom, Brandove nezaboravne uloge: kao Meksikanac Emiliano Zapata u filmu Viva Zapata! (1952.), kao Marko Antonije u Juliju Cezaru (1953.), kao buntovni motociklista u mitskom Divljaku, kao Napoleon Bonaparta u Désirée i kao neuspješni bokser u On the Waterfront (1954.) za koji je dobio svog prvog Oskara. Nakon manje ili više uspješnih glumačkih ostvarenja, Brando se 1961. okušao kao režiser vesterna One-Eyed Jacks, ali kako nije imao nikakvog rediteljskog iskustva, rezultat je bio dug i nejasan film.
Uprkos izvanrednoj glumi, Brando je postao prilično ciničan i često zahtijevao da sam odlučuje o stvarima koje su se ticale samo režisera ili producenata. Niko ga nije želio angažirati nakon neuspjeha i skoro potpune finansijske propasti MGM-a, kuće koja je finansirala snimanje Pobune na brodu Bounty. Bio je na glasu kao veoma kapriciozan i razmažen glumac sa kojim je postalo nemoguće sarađivati. Ali, početkom 70-ih će uspjeh ponovo zakucati na njegova vrata, kontroverznim Bertoluccijevim filmom Posljednji tango u Parizu, u kojem mu je partnerica bila dvadesetogodišnja francuska glumica Maria Schneider.
Zatim je uslijedo i drugi Oskar za ulogu nezaboravnog, moćnog mafijaškog bossa Vita Corleonea u Coppolinom Kumu. Na jednoj od proba sam je stvorio lik Don Vita: zalizao kosu unatrag briljantinom, bezbojnim sjajem za cipele namazao obraze i čelo, a u usta nagurao papirne maramice. Po Oskara nije otišao lično: slijedeći svoja politička uvjerenja poslao je jednu mladu Indijanku kako bi skrenuo pažnju na probleme američkih Indijanaca. Poslije velikog uspjeha ova dva filma, Brando više nije imao potrebu dokazivati koliko vrijedi, te se posvetio manje zahtjevnim ulogama.
Osamdesetih je lijepi glumac vidno ostario, udebljao se (imao je 110 kg) i nije mu se dalo raditi, gluma ga više nije oduševljavala i govorio je kako će to ubuduće činiti samo radi novca. Ali, i tako neugledne spoljašnjosti bio je fantastičan u Don Juan de Marcu uz mladog Johnnyja Deppa, sa kojim se tako sprijateljio da su mnogi tvrdili kako je Depp njegov učenik i nasljednik.
Privatni život ovog karizmatičnog glumca obilježen je, najblaže rečeno, veoma intenzivnim seksualnim životom, čije je “rezultat” desetero djece koju je priznao i neodređen broj onih koji tvrde da su njegovi potomci. Imao je tri braka – sa Annom Kashfi, Movitom Castaneda i Taritom Teriipia, i bezbroj veza, ali nikada niti sa jednom ženom nije uspio ostvariti istinsku i duboku vezu. Kao posljedica toga, posebno u posljednjim godinama života, uslijedili su mnogi teški trenuci: suočio se sa beskrajnim sudskim procesima, od kojih je najvažniji pokušaj da svog prvorođenog sina Christiana spasi od smrtne kazne zbog ubistva momka njegove polusestre Cheyenne. Uslijedilo je zatim Cheyennino samoubistvo 1985., beskrajne optužbe žena koju su tvrdile da im Brando duguje novac… Jedna od njegovih pratilja Pina Pellicier, ubila se 1961. godine, dok je Rita Moreno dvaput neuspješno pokušala izvršiti samoubistvo.
Svi ti događaji zajedno su Brandov život pretvorili u pravu grčku tragediju. Život ispunjen pretjerivanjima u svakom smislu, česta depresija i 170 kilograma prikovali su ga za invalidska kolica i učinili ovisnim o boci sa kisikom. Umro je u Los Angelesu 1. jula 2004., u osamdesetoj godini.