Razgovarao Eldar Abaz
Snimci Privatni album
Po onome kako su mu se životne karte posložile, Sarajlija Erol Ramadanović mogao je biti sve osim operski pjevač. Da, volio je i voli muziku, ali je svoje muzičke početke vezao za rock‘n’roll. Završio je studij na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj, i dok je vagao šta u životu želi biti, našao se na Muzičkoj akademiji, na Odsjeku za solo pjevanje, te završio i diplomske i magistarske studije. Na vokalnoj tehnici radio je sa proslavljenim hrvatskim bas-baritonom Giorgiom Surianom, a prije šest godina je kao stipendista pohađao program ISA18 Međunarodne ljetne akademije Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, te aktivno učestvovao u majstorskim radionicama koje su držali Ramon Vargas, Michael Schade i Edith Lienbacher. Lani u oktobru primljen je na usavršavanje na Queen Elisabeth Music Chapel u Belgiji, pod tutorstvom renomiranog belgijskog bas-baritona Joséa Van Dama, kao i sopranistice Sophie Koch i baritona Stephanea Degouta. Njegove koncertne aktivnosti uključuju Rekvijem u d-molu na Festivalu duhovne muzike u Zagrebu, a nastupio je i u ulozi Escamilla u seriji koncertnih izvođenja opere Carmen širom Slovenije u sklopu Operske akademije Georgea Pehlivaniana.
U Bosni i Hercegovini, opera kao poseban muzički pravac još nije na nivoima na kojima bi trebala biti, a tome u prilog govori i činjenica da nije oformljen operski orkestar te da se za operske pjevače rijetko kada otvaraju radna mjesta.
Kako se javila želja za muzikom i zašto baš opera?
– Od malih nogu volio sam muziku, ali možda u tom dječijem periodu nisam baš bio ozbiljno shvaćen kada sam pričao o tome. Međutim, igrom slučaja sam u srednjoj školi počeo da se bavim muzikom pod utjecajem prijatelja, i to je bila rock muzika. Počeo sam pjevati jer nam je trebao pjevač za bend; nismo mogli nikoga naći i onda smo se dogovorili da vidimo da li neko od nas može da iznese taj zadatak i da li će to ličiti na nešto. I moje pjevanje je ličilo na dobro. Tako je krenula ta moja muzička priča. Nakon toga upisujem Muzičku akademiju. Zapravo, ja sam u operu zalutao, bavio sam se rock‘n’rollom, zanimali su me duga kosa i rock. Nisam nikada očekivao da ću se baviti operom, jer to je kombinacija muzike i glume. Ako svedemo na neke proste faktore, opera je kao dramska predstava, samo što je tu i orkestar, a sredstvo komunikacije je pjevanje. Mi moramo tačno da slijedimo muziku i ne postoji improvizacija. Opera je zapravo sve: mora se razmišljati o tehnici pjevanja, slušati muziku, biti u liku, glumiti i pratiti dirigenta.
Da li je teško biti operski pjevač i proći čitav proces do značajnijeg postignuća?
– Nakon studija razmišljao sam da li nastaviti ili ne. U našoj državi nije se lako baviti ovim poslom, jer zapravo po završetku je početak. Ljudi provode cijelu karijeru učeći i radeći na sebi. Mi operski pjevači ne čujemo sebe i stalno moramo raditi sa stručnjacima, jer treba neko da nas usmjerava. Evo, to je kao da imamo povez preko očiju i treba nam neko ko će nas voditi. I ovdje je to otežavajuća okolnost, jer ako se odlučimo biti operski pjevači, a nemamo stalno zaposlenje, tada se javlja problem. Bez obzira što je ovo umjetnost, to je i posao, nosimo ga kući: ja poslije proba razmišljam kako šta treba, gdje koja nota treba biti… Bilo mi je jako teško, put koji sam prošao bio je vrlo trnovit i smatram da me izgradio karakterno, izgradio sam disciplinu i ojačao samopouzdanje.
Vaš talenat je prepoznat i u Belgiji, koliko vam znači to priznanje i kako je utjecalo na vas?
– Queen Elisabeth Music Chapel u Belgiji je ustanova koju je osnovala Kraljica Elizabeta. Misija Music Chapela je davanje mogućnosti mladim umjetnicima da se razvijaju i rade na sebi. Otišao sam na audiciju, i to na preporuku Joséa Van Dama, jednog od najboljih operskih pjevača, kojeg sam upoznao preko profesora s kojim sam radio. Kroz ovu ustanovu imamo mogućnost da radimo sa najboljim stručnjacima iz oblasti muzike, usavršavamo se, radimo na sebi, imamo audicije. I upravo zahvaljujući tome sam imao priliku da održim mnoge koncerte, a jedan od njih bio je u čast upravo Joséa Van Dama, koji je i sam bio prisutan, kao i kralj i kraljica Belgije, koji su se povukli s trona prije nekoliko godina.
Koliko je važna podrška bliskih ljudi, kao i stručnjaka iz svijeta muzike? Ko je sve bio vaša podrška?
– Bez podrške roditelja i porodice sve bi skoro bilo nemoguće. Oni su prvi kojima se trebam zahvaliti. Što se struke tiče, imao sam sreću da učim od najboljih. Nakon završetka studija radio sam s profesorom Giorgiom Surianom. Njemu sam izuzetno zahvalan jer je sjajan profesor i pjevač, i imao je odličnu karijeru. Mnogo mi je pomogao: od savjeta, preko analize likova, do pogleda na život. Ali, sve to košta. Trebaju vam finansije da odete u drugu državu, a ja sam odlazio svakih nekoliko mjeseci kod njega u Istru, radili bismo nekoliko dana, pa bih se vraćao nazad.
Da li ste ikad razmišljali o odustajanju?
– U ovom poslu je normalna pojava da se nekad razmišlja o odustajanju, jer naš instrument je glas, grlo. Na gitaru možete staviti novu žicu, ali glas nije moguće mijenjati. Alergije, prehlade pa čak stresovi ili pretjerana razmišljanja utiču na interpretaciju.
Koju biste ulogu izdvojili kao najzahtjevniju?
– U prvoj ulozi sam bio bačen u vatru jer nisam imao dodira sa scenom i kostimom. Ali tada zapravo vidimo koliko možemo. Zahtjevna uloga koje se sjećam bila je ona u operi La Boheme Giacoma Puccinija, koja je u tri ili četiri čina. Tad nisam imao mnogo iskustva i to mi je bila zahtjevnija uloga, ali nisam sumnjao u sebe. Govorio sam da to mogu, te smatram da sam u skladu sa tadašnjim okolnostima uradio najbolje što sam mogao.
Da li je bilo razočarenja?
– Razočarenja su sastavni dio života, pa i ovog posla. Biti operski pjevač je nezahvalno ako osoba želi da ima neki normalni životni slijed, odnosno ako želi da ima porodicu i neku sigurnost. Nesigurnost zapravo uzroke ima u tome što se radna mjesta ne otvaraju, što ne postoji operski orkestar, pa sve do te koncertne dvorane. Zahvalan sam što mi je dato povjerenje da predstave radim honorarno, to mi je važno, jer tako gradim kredibilitet, stičem iskustvo. Ali, ovdje je jako teško jer se od toga ne može živjeti, pogotovo ako radite honorarno.
Karijera ili porodica? I treba li uopšte birati?
– Smatram da sam odgovorna osoba, samim time biti u braku, imati porodicu, jeste odgovornost, i ja bih u tom slučaju, ako se stvari ne promijene a želim imati porodicu, promijenio profesiju. U ovom momentu sam izabrao karijeru prije porodice i u nju sam uložio sve. I sve što sam postigao, postigao sam upornošću i radom. Morao sam puno da radim i da ulažem kako bih isklesao ovo što sam sada. Na kraju se isplatilo jer živim ono što zastupam. Dokazao sam da se i pored svih loših okolnosti može nešto napraviti.
Da li biste izabrali ponovo isti put?
– Od ljubavi se ne živi, i to je očigledno istina, ali koliko god da je posao stresan, toliko uživam u njemu. Ne znam da li mi se ikada desilo da mi je bilo mrsko otići na probu ili predstavu, osim ako nisam bio zdravstveno spriječen.