Nedavno objavljeno

Džanko… Nisvet Džanko: Da sam ja neko!

Prošlo je 12 godina otkako nije s nama - Nisvet Džanko. Otišao je na današnji dan, okačio o klin svoju kariranu košulju, a nama ostavio bezbrojne uspomene kroz priče ispričane u Pozitivnoj geografiji. Sjećamo ga se večeras kroz tekst Emira Imamovića Pirketa s kojim je nekad dijelio istu redakciju - onu u Danima. Evo šta piše Pirke: Ponudili smo mu da na jedan dan promijeni svakodnevnicu. Da iz bosanske nakratko uskoči u neku bolju, bezbrižniju stvartnost. Pristao je u ime starog prijateljstva i pokajao se čim je snimanje počelo. Ali izdražo do kraja. Evo kako izgleda najautentičnija bosanskohercegovačka zvjezda kad mu se otme legendarna karirana košulja i kad ga se ubaci u skupocjeno odijelu, luksuzni auto, teretanu...

Napisao: Emir Imamović
Snimio Jasmin Fazlagić

Dvije godine je mostarski Velež, pored svih svojih muka, igrao u Prvoj ligi Federacije. Tako se, iz nekog razloga, zove druga liga. Za dvije mučne godine Red Army nije izgubio na članstvu: navijači Veleža su bili uz Rođene i u Vrapčićima i na gostovanjima. Obišli su Mostarci tako stadione na kojima je umjesto južne tribine ispaša, a umjesto sjeverne mješalica za beton i građevinski materijal za kuću. Na kraju je jedan od njih, opisujući situaciju, kazao: “To, braca, đe smo mi bili, tu ni Džanko nije išao.” U prijevodu: Velež je igrao u mjestima neucrtanim u vojne karte, toliko zabačenim da ih čak ni Nisvet nije uspio naći i upisati u svoj atlas Pozitivne geografije.

Hercegovci su, naravno, duhovit i samim tim pametan svijet: smisao za humor je proporcionalan inteligenciji. I skloni prihvatljivom pretjerivanju. Jer, tamo gdje je bio Nisvet Džanko nema ni stadiona ni timova, a lopte, eventualno, igraju ili stokilaši ili domaćice.

Ljudi, po automatizmu, vole zavičaj. Vremenom nauče voljeti i državu. Pa i za jedno i za drugo iskreno tvrde da su najljepša mjesta na svijetu i da nigdje nema takvih ljudi kao baš kod njih, odnosno kod nas. To hvalisanje je, najčešće, daleko od poznavanja vlastitog, nešto šireg okruženja. E, baš to okruženje je Nisvet Džanko pokazao onakvim kakvo jeste. Ne uljepšavajući ga i ne rugajući mu se s visine s kakve oko sebe gledaju oni što asfalt ne gaze samo kada idu u bolnicu ili u vojsku.

Fizički veliki ljudi ne izgledaju strašno samo ako imaju lice kao Toni Kukoč. Nisvet Džanko, ni poslije tretmana šminkera, nema baby face. Golem, krakat, stopala dugog ko novine i guste kose svezane u rep, ima sve predispozicije da pojavom plaši. Njegov pogled pun radoznalosti, osmijeh kojeg ne skida ni kada razloga za smijeh nema i nevjerovatna neposrednost u komunikaciji pokazuju ga kao… Kao omiljenog plišanog medu koji je neplanirano narastao. Džanko, pritom, ne čini ama baš ništa da se drugima dopadne. On se samo ponaša tako da… Uf, teško je to opisati. Kao što je, vjerovatno, teško shvatiti da se s Džankom čovjek ne može pogrešno razumjeti, iako razgovor s njim ponekad zvuči, blago rečeno, blesavo.

Neko može, Bog mu dao, pimplati loptu osam godina, neko otpjevati telefonski imenik tako da zvuči kao najljepša arija, a neko, Nisvet Džanko tačnije, može ući u malo selo na vrhu planine, sjesti pred granap, zapaliti cigaretu, otvoriti pivo i za pola sata će se oko njega okupiti seljani spremni ispričati mu šta god hoće. Ako zaista mislite da to može svako – izvolite, pravo na brdo i pred prodavnicu, pa da vidimo. Nepovjerenje je veće što je sredina manja. Baš u takvim, malim, skoro zaboravljenim, Nisvet Džanko nije zvijezda. Nego više od toga. Zbog njega će se Glamoču i svijetu razotkriti jedini tamošnji transvestit, svadbena povorka će dva-tri puta proći kroz nanose snijega – samo da se bolje snimi, preko sto hiljada ljudi će klicati na koridi nakon što čuju da je tu i on. U crveno-crnoj košulji.

Modne kuće za promociju svojih brandova angažiraju slavne i plaćaju ih koliko treba da na plažu i planinu, na snimanje i na plastičnu operaciju idu propisno obučeni. Nisvet Džanko je kariranu košulju proslavio – onako. Neko ko do pred zoru gleda klasike ruske kinematografije, ili čita antologije arapske pripovijetke, ne može se sjetiti spremajući se za teren da ponese nešto za presvući. Tako je i Nisvet jednog jutra sjeo u kombi pored kamermana, a ispred majstora svjetla, zakunjao i prečuo da idu snimati nekoliko priča o Bosni koju ne znamo. Bila je zima i on je, jednostavno, navukao najtopliju košulju: poklon od brata iz Skandinavije.

Rođen u Foči, Nisvet Džanko je profesor geografije po zanimanju. Neko je vrijeme čak i predavao romskoj djeci u Tuzli i ostao možda i jedini razlog zbog kojeg su voljeli školu. Napustivši posao, ujedinio je znanje, strasti i talente stvorivši televizijski serijal kojeg se ne bi postidio ni genijalni Zuko Džumhur.

Nije Bosna i Hercegovina nikakav izuzetak: svaka zemlja od Austrije do Australije ima nekoliko paralelnih stvarnosti. Jedino što su naše toliko udaljene da bi im za susret mala bila i Kanada. Nisvet Džanko je iz jedne, one koju je pokazao i u kojoj je vazda dobro došao, na trenutak prešao u drugu stvarnost. Ali, nije mu se svidjelo. “Naporno, brate…”, rekao je dan nakon photo sessiona za Graciju, kojoj je ponudio da, ako može, dubi na glavi, samo da se ne dotjeruje.

Gracija 71, 28.12.2007.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img