Piše Ozren Kebo
Zločin i kazna
Bilo mi je možda dvanaest godina. Velež izgubio na gostovanju, ako se ne varam, u Mariboru. Svaki poraz doživljavao sam kao osobnu havariju, to se svrstavalo u rubriku „najveće katastrofe svijeta, svih vremena“.
I takav udarac zahtijevao je adekvatnu kaznu. Odlučim da u svom unutrašnjem univerzumu oštro sankcioniram kompletnu Jugoslaviju, od Triglava do Vardara. Dosta je nama više sudijskih nepravdi. I zamišljam kako u brišućem letu izbacujem iz borbenog aviona tovare bombi po Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Titogradu, Novom Sadu, Prištini i Skoplju.
Tako je jednom Isaac Bashevis Singer pisao da je imao period u kojem su mu se sve molitve ispunjavale. Šta bi god poželio pod milim bogom, to bi mu došlo ili odmah ili u roku od 24 sata. Kontam danas, s ovolike distance, nek me viša sila ne shvata doslovno, ja nisam želio da bombardujem, nego da Velež ne gubi.
Prođoše od tada dvije decenije i jednog teškog dana u aprilu 1992. dva borbena orla krcata bombama nadlete Sarajevo. Tada nisu ispustili nijednu eksplozivnu napravu; njih će nam ionako biti preko glave četiri naredne godine. I dok lete oni orlovi baš nekako rutom iznad tramvajske pruge, od Ilidže prema Darivi, na pamet mi pade: je li ovo Zvezda opet negdje izgubila? Bi šta je bilo, mnogo ljudi nije preživjelo rat, a ja i danas imam grižu savjesti da je sva ova sarajevska nesreća kazna za moje bludne bombe, koje sam onako lako sijao po tuđim gradovima kad mi je bilo 12 godina.
Poslije je došao pubertet i maštanja o ženskim oblinama bila su dovoljno jaka da potisnu bol zbog Veležovih poraza. Tako muškarci liječe svoju tugu, što se s jedne nevolje prebace na drugu.
Žene nikada nisu nevolja, ali muške vizije žena često jesu.
Španski jezik
Ne znam kakav je španski jezik u realnom životu, ali ovi opijajući rafalni dijalozi na filmovima – pa to je čista poezija. Gotovo da prevod i ne treba, dovoljno je uživati u melodijskom segmentu izgovorenog, to su kanonade zvukova kakve ni PAT što je 1992. godine štemao po soliterima na Trgu Pere Kosorića nije mogao proizvesti.
Filmski španski jezik valjalo bi zaštititi od upliva realnog života, jer kad čovjek razmisli, šta je život naspram dobrog filma nego obična varka.
Jedino s čime se dobar film ne može porediti je dobra knjiga, ali tu se možda već ozbiljno ogrešujem o vrhunski dribling ili kakav čudesan gol iz kornera, ako znate na šta aludiram.
Moja biblioteka
Kao i svaki skroman, a pristojan bibliofil, svoju biblioteku organiziram tematski. Evo nekoliko podgrupa: bh. književnost, YU književnost, svijet, erotika i pornografija, 20. i 21. vijek, povijest, politika, novinari, rat uopće, rat u Bosni, logori, rječnici, filozofija, nauka, tijelo, životinjski svijet, renesansa, borilačke vještine… Srećom, prostor mi ne dozvoljava da se razmašem. Nesrećom, već sam se razmahao više nego što mi prostor dozvoljava. Došao sam u situaciju da na sopstvenu biblioteku moram primjenjivati pravilo Don Rigoberto. Ko god voli Llosu kao ja (a imam primjedbi na njega kao na sav ostali književni svijet zajedno), zna da je to pravilo izvedeno iz romana Don Rigobertove bilježnice i glasi: svaka nova knjiga koja uđe u kuću mora potisnuti neku staru knjigu koja je već u kući. Ne pomaže ni to što već imam tri hiljade elektronskih naslova u virtuelnoj kolekciji, knjiga je uvijek malo, kao i novca potrebnog za njih.
Mačak na putu
Svi stručnjaci poručuju: ne vodite mačku na more. To nije za nju. Put, stres, promjena, nepoznati teren… Za statična bića kakva su one, previše nestabilnosti i promjena. Naravno, ko bi poslušao tako dobar savjet, nikada na more ne idemo bez mačka. To je manje zlo od situacije u kojoj je po 15 dana sam u kući i živa stvora vidi tek jednom dnevno, na deset minuta, kad mu neko donese hranu.
I tako on putuje s nama gdje god da krenemo. Buni se jedino kad izađemo iz kuće i dok je u liftu. Čim upalimo motor auta godine u svijetu za 2010., stiša se i koliko god sati treba provede u miru sa samim sobom. Dakle, u spavanju.
A na moru druga priča. Ima svoje rituale. Svi boravimo na gornjem spratu. Tamo ima ogromnu terasu i veći dio dana je napolju. Ali njemu je glavni život dole, odakle ima izlaz u baštu gdje može izaći na slobodnu ispašu. Pa je u tu svrhu razradio taktiku koja se zove asocijativno hodanje. Znači, dok smo gore, parkira se blizu nas i dežura. Čim neko ustane, on se nacrta ispred njega i, navodno pun obaveza i žurbe, krene ka donjoj etaži poručujući ciljanoj meti koja je ustala: vidim da si pošao prema dole, evo sam sasvim slučajno i ja, pa hajde da zajedno izađemo. Tako da ustajač i nema nekog velikog izbora, no mu valja sići niz stepenice, otvoriti teška drvena vrata i čekati da se gospodin namiri.
Na moru su sve procedure malo kompleksnije. Prije nego što izađemo iz kuće moramo osobno provjeriti da on eventualno nije ostao na terasi prije nego što sve zakapijamo. I uprkos lancu rigoroznih radnji, jednom je ostao dva sata napolju, bez pristupa kući. Šta smo tim povodom uradili? Udvostručili procedure. Dva puta provjeravamo sve što smo do tada provjeravali po jednom, plus siđemo do sobe, da se snagom sudskog dokaza uvjerimo da je tu i da spava. Mačke presudno oblikuju život ljudi s kojima žive, a ljudi koji žive s mačkama ne mogu oblikovati njihov život ni jedne jedine sekunde.
Snaga i moć volje.
