Napisao Senad Pećanin
“Znaš koja je meni najveća misterija o ljudima?”- pita mene Avdo, dok se vozimo ka Bijelom Polju. Tipovao sam na smrt i ljubav, ali me je iznenadio odgovorom:
“Prijateljstvo!” Nisam krio začuđenost, a uslijedilo je njegovo objašnjenje: “Prijateljstva počivaju na onome što jedni o drugima ne znamo.”
U ovakvim ili sličnim temama temama prolazili su naši dugi, česti razgovori posljednjih godina.
A bili su i dugi i česti jer skoro dvadesetak godina nismo govorili. Povod za našu javnu svađu, u medijima, bio je iz perspektive naše naknadne pameti, skoro banalan. Ali, naša polemika to nije bila, obojica kao da smo se držali Krležinog stava: kad se uđe u polemiku srce treba prebaciti na desnu stranu i biti nemilosrdan prema suparniku.
Ruka pomirenja
Sjedio sam u Bečkoj kafani u “Evropi” sa Gojkom Berićem i vidio sam Avdu da prilazi našem stolu. Okrenuo sam glavu na drugu stranu, on se pozdravio sa Gojkom, ja sam zurio u plafon i nakon nekog vremena sam krajičkom oka vidio njegovu ruku koja stoji ispružena prema meni. Iako sam siguran da nije trajalo ni dvije sekunde, meni se činilo da je moje grozničavo odlučivanje da li da pružim moju ruku trajalo sto puta duže. Već nekoliko sati nakon rukovanja osjetio sam strašno olakšanje, koje je i on dijelio: naši sinovi, su već godinama odlični, najbliži prijatelji.
Ubrzo nakon toga smo počeli obilato uživati u blagodetima naših tada ispruženih ruku. Kulminacija naših druženja je bila u proljeće i ljeto prošle godine: skoro svakodnevno smo razgovarali telefonom i usklađivali obaveze kako bi našli vrijeme za druženje. U početku mi je bilo neobično sjediti sa Avdom koji ne pije alkohol. Prije nego što smo se posvađali znali smo satima pričati i pjevati, i u redakciji Dana i po kafanama. A jedan dernek u mojoj kući – sa Avdom, Markom Vešovićem i Affanom Ramićem – je jedna od mojih najdražih i najljepših životnih uspomena.
Mudrac Avdo
Kako sam se brzo navikao na to da Avdo stvarno više ne pije, tako sam i otkrivao meni do tada nepoznatog Avdu. Recimo, Nenad Filipović je ovih dana napisao o Avdi ono čega ja nisam bio svjestan decenijama, sve do obnavljanja našeg druženja: bio je veoma, veoma obrazovan i to široko obrazovan. Obrazovanje i mudrost, naravno, nisu sinonimi, a u njemu se se baš poklopili. E, kad se na ovu tako rijetku kombinaciju doda i velemajstorska nenadmašnost njegovog jezika, izraza, akcentiranja, svih stilskih figura koje je tako prirodno koristio… dobije se -mudrac! Baš tako, mudrac! Na moju sramotu, ja Platona otkrivam tek u šestoj deceniji mog života: a njega u Atini zamišljam tačno kao Avdu u Sarajevu.
Upijao sam i ono što govori i kako govori, osjećao sam se privilegiranim da učim od njega. Često bi znao reći nešto toliko mudro, a na svoj jedinstveni način, da bih ja morao uključiti žmigavac, zaustaviti auto i u telefon upisati njegovu rečenicu; ili moram prekinuti vožnju zbog toga što me stomak boli od smijeha i što su mi oči pune suza ( Priča o jednom sveprisutnom, navalentnom sarajevskom “akademiku” kojeg nikako nije uspijevao da se otrese:”Rekao sam mu: ti si kao lokomotiva u kukuruzu!”). A očito je bilo da sam mu dobar, inspirativan “medij”: znao je biti šokiran da je već prošlo pet, šest sati kako sjedimo na “Bazenima”, uz čorbu i kiselu vodu. Nije mogao vjerovati da nije ni osjetio da satima razgovaramo, “a ja ne mogu dugo pričati sa ljudima, pogotovo kad prođe podne”.
Neostvareni plan
Nagovarao me je da napravim knjigu naših razgovora, a ja sam se branio drugačijom idejom: da razgovaramo pred kamerom, nadugo i naširoko, o svemu, ali da bude otvoren kao nikada u zivotu, uz moje obećanje da naši razgovori neće biti emitirani za njegoviog života. Prihvatio je i skontali smo da je najbolje da to snimamo u Goraždu ovog ljeta, u bašči ispred kuće njegove Bije. Bože mili, kako sam bio glup: nisam razmišljao o njegovom zdravlju, koje je bilo takvo da je pravo medicinsko čudo da je još uvijek živ, između ostalog i zbog golgote kroz koju je prošao u coroni: potpuno je neobjašnjivo kako se izvukao iz kome i od aparata koji su ga sedmicama držali u životu.
Što smo više vremena provodili zajedno to je Avdo postajao sve “luđi”. Spektar tema u društvu koje su ga činile očajnim bio je nevjerovatno širok: “od rata protiv Bosne koji se vodi za interpretaciju posljednjeg rata”, preko nekulture medijskog govora, do aktuelnih političkih jada. Ono što me je posebno iznenadilo bila je njegova spremnost za aktivizam, iz kojeg bi valjalo učiti ovdašnjem nevladinom sektoru. Pri tome se ponašao kao da je od mene mlađi, a ne stariji, više od 20 godina. Ja sam stalno, nekad i neuspješno, nalazio razne izgovore da izbjegnemo realizaciju njegovih ideja i o javnim i o ilegalnom akcijama.
Lažni i pravi Kusturica
Mnoge od ovih drugih, koje su bile i predmetom velike frke u javnosti, ostale su nepoznanica za sve kada se radilo o odgovoru na pitanje: ko ovo smisli? Za jednu od naših akcija nije me morao puno nagovarati: kada je Denis Bećirević postavio Zlatka Lagumdžiju za ambasadora BiH u Ujedinjenim nacijama, Avdo mi je dao instrukcije za plakate koje smo lijepili od zgrade Predsjedništva BiH do Basčaršije. Na njima je bio Lagumdžija i poruka Bećireviću:”Denise, vodi ga kući!” Govorio je:” Da su samo Guantanamo i “Alžirska grupa”, dovoljno bi bilo da taj lupež nikada više ne bude “nešto”.
U njegovim očima sam znatno porastao kad sam mu otkrio tajnu teksta o kojem je pričao pred kamerama koje su zabilježile njegov prvi poslijeratni susret sa Emirom Kusturicom u Drvengradu. I Avdo i Nemanja su se složili da je majstorski. A radilo se o tekstu koji smo tokom rata u Danima objavili rahmetli Karim Zaimović i ja: izmišljena reportaža iz rovova na olovskom ratištu; reporter je u rovu Armije BiH pronašao “pravog” Emira Kusturicu koji mu kaže:”Nemam ja vremena da sad demantujem laži da sam u službi agresora na Bosnu. Kad *ebemo majku četnicima, obračunaću se ja sa svima koji sad šire laži o meni”; tekst smo opremili sa dvije iste Nemanjine fotografije: ispod jedne smo napisali “pravi Emir Kusturica”, a ispod druge, identične, “Kusturicin dvojnik Pantelija S. Milisavljević”; “reportažu” smo potpisali, da napakostimo Avdi, sa “A. Sidran”. ( Uzgred, Avdo mi je otkrio novi dimenziju sjajnog Karimove knjjge “Tajna džema od malina”: “ Zar nisi otkrio majstorsko referiranje na Joysa, na “Uliksa”: osvetu sluge grofici za maltretiranje, “mem od džalina”?!”)
Avdo je bio izuzetno zabrinut za budućnost Bosne i Bošnjaka u ovakvom svijetu, a posebno u okruženju ovakvih susjeda. Misao Alije Isakovića (“Ako ne bi bilo Bošnjaka-Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju.”) Avdo je ovako objašnjavao:”Koliko god se od toga bježalo brzo ce doći vrijeme kad će se fenomeni dubinskog nacizma u naših komšija i susjeda početi tumačiti psihijatrijskim metodama i imenovati psihijatrijskom terminologijom.
Nemisleća bića
Preko stotinu godina njihovi su naraštaji stasavali uz povijesne udžbenike utemeljene na mitologiji, mitomaniji, fikcijama i lažima.Teško organsko trovanje kolektivnog bića uzima svoj danak u pojavi bolesnog narcizma, uvjerenja o vlastitim iznimnim vrlinama, apsolutnoj nesposobnosti razumijevanja drugog i drugačijeg i spontanoj, izvanvoljnoj mržnji prema svemu što nije ono samo. Pojam Nacije i Države postaje komandna tipka čijim se aktviranjem trenutno poništava pojedinac, lično mišljenje, osobni stav. Kamiondžija, akademik, kriminalac i zemljoradnik, konobar i pisac – odmah se pretvaraju u istomisleća – dakle: nemisleća ! – bića i dvonožne robote spremne na izvršenje svake komande, svake radnje i svakog postupka.
Posebno poglavlje naučnog promišljanja ovog fenomena biće traganje za odgovorom na pitanje: koliko vremena treba za detoksinaciju jednog organizma – ako je toksinacija trajala zamalo pa cijela dva stoljeća?”
Svoj analiticki diskurs majstorski je pretakao u svoj genijalni pjesnički talenat:
NEVOLJE ČETNIČKOG SNAJPERISTE
A šta vam je bilo najteže
u vašem poslu
Najteže mi je bilo
kada gađam djecu
Kako mislite
Recite nam o tome
nešto više
Pa tako mislim
Mrdaju se
Sekunde jedne
ne mogu
da stoje
mirno.
Volio sam ga zadirkivati zbog njegovog odnosa prema ženama. Bio je pravi gentlemen. Došla lijepa Tamara Nikčević iz Podgorice da snimi intervju sa njim, a on na intervju došao sa velikim, prelijepim buketom cvijeća. Sutradan ga zezam kako se udvarao Tamari, a on kaže da on odavno “nije nizašta”. “I znaš šta ću ti reći? Čim čovjek nije za pi*ke, šalji ga u ku*ac!”
Avdo je bio duboko svjestan da zbog svog rasturenog zdravlja i teških bolesti živi “sudijsku nadoknadu vremena”. Govorio je da se bori “za mrtvog, a ne živog Sidrana”. Strašno je brinuo kako će njegovi najdraži, supruga Bija, te Miranda, Tarik, Amra i unučad (pre)živjeti bez njega.
Teška bolest
Posljednji put smo se vidjeli jesenas. Bio je u Goraždu, telefonirao sam mu, imao je jake bolove u stomaku. Doktori su zakazali za naredni dan operaciju u bolnici i Goraždu. Žuč. Rekao sam mu da je otkaže, a ja dolazim po njega i vodim ga njegovom omiljenom doktoru Ismetu Gavrankapetanoviću. Opet nam je putovanje prošlo u odličnom razgovoru. Smješten je u Državnu bolnicu, ali, nažalost, ne zbog boljke koju su ustanovili u Goraždu, već zbog puno ozbiljnije, najteže, od koje je umro i Steve Jobs.
Ja sam odmah znao dijagnozu, za razliku od njega. Čuli smo se još nekoliko puta telefonom. Mjesecima sam planirao obići ga, ali, poput zadnjeg slabića, nisam imao smjelosti, snage za susret. Otkako sam čuo za Avdinu smrt, moja savjest plaća cijenu mog kukavičluka što se nismo oprostili.
A da sam ga posjetio rekao bih mu:”Ne brini, Avdo, za mrtvog Sidrana: rijetkim ljudima, poput tebe, teško je u Sarajevu samo dok su živi.”
