Nedavno objavljeno

Valentinovo stiže, poklonu se nadam

Zašto je opštenarodna proslava ljubavi postala komercijalni praznik neukusa

Napisala Vedrana Božinović

Moja prijateljica ima teoriju da ništa nije slučajno. No, iako, kako kaže, vjeruje u sudbinsko određenje stvari, ponekad me prepadne svojim mnogo zanimljivijim i češće spominjanim teorijama zavjere. Koje su u većini slučajeva sulude. No, ponekad, priznajem, znaju iznenaditi smislenošću. 

Sve je vrlo namjerno i sračunato, kaže ona. Postoje ljudi koji sjede i razmišljaju kako da zarade na svakom našem koraku. Kako da nas drže pod kontrolom. Kako da upravljaju. Tako nije nimalo slučajno da nakon što smo jedva uspjeli preživjeti novogodišnje ludilo, pa januarsku depresiju, usred najkraćeg mjeseca u godini (što također nije slučajno, tvrdi ona) dolazi praznik zaljubljenih. 

Mrsko Valentinovo.

Ja sam osoba koja ne slavi većinu praznika. Neka zazvučim kao posljednji cinik, no činjenica da se praznovanje gotovo isključivo pretvori u dumine o tome kome ćemo šta kupiti i (ah, ljudi smo) od koga ćemo šta dobiti, nekako daje otužan prizvuk opštenarodnom veselju. Zapravo, praznike dijelim u kategorije onih koji me užasno nerviraju i onih koji me iznenade i dođu kad im se najmanje nadam – upravo na isti datum kao i svake godine. Vlastiti rođendan koristim kao priliku da vidim ko pamti datume. Rođendan svoje kćerke slavim kao dan kada sam, mimo svih svojih očekivanja, ostala živa. Ostali praznici najčešće se pretvore u prežderavanje kod mnogobrojne rodbine i prijatelja, nakon čega slijedi neminovni proces kajanja i zaklinjanja “nikad više”. Kako oduvijek radim u preduzeću u kojem nema ni petka ni sveca, čak se ne mogu obradovati ni neradnim danima. Slaviti neki datum u godini za mene zato nema neke posebne čari. I mada vjerujem u ljubav, proslava iste u vidu kupovine džindžuviša made in Hong Kong, koje emitiraju piskutave zvuke i obavezno su roza ili crvene, zvuči mi oduvijek krajnje neozbiljno. Kao trenutak u kojem se trebaju istrošiti svi oni koji su zaljubljeni. Na čemu će, prirodno, zaraditi svi oni kojima pamet ide ispred srca. Užasava me ta potpuna komercijalizacija. Užasavaju me slike modela sa idealnim tijelima i blještavo bijelim zubima po svjetskim magazinima, koji mjesecima unaprijed (da neko slučajno ne zaboravi, valjda), sretno zagrljeni, bez imalo straha od karijesa ili celulita, razmjenjuju čokolade u obliku srca, nakit ili donji veš. Poruka je – ljubav se mjeri onim što kupiš. Niskokalorične bombonjere i pogrešan broj najbolji su način da me se natjera da se sa vagom družim i više od dva puta dnevno. Sve što i u naznaci ima mogućnost da se trebaju gubiti kile, mene dovodi do krajnjeg bijesa. Što on dobro zna.

I na tome se moje Valentinovo završava.

No, u slučaju moje prijateljice tek počinju.

I nije da je u svih ovih stotinu godina, koliko je poznajem, baš svako Valentinovo provela sama. Bilo je i onih koje je provodila u paru. Što nikako ne znači da je dan opšte proslave ljubavi ikada dočekivala raširenih ruku. Zapravo, teško je zaboraviti priliku u kojoj je svom tadašnjem momku, koji je, jadan, donio nekog ružičastog medvjedića (“Bože me sačuvaj – i šta sada da radim sa međedom!”), objašnjavala satima kako proslava onoga što ona naziva “14. februar” i nikako drugačije, svoje korijene vuče iz festivala plodnosti staroga Rima. I kako se tada ženama nisu poklanjale kalorične stvari i glupe plišane igračke, nego ih se bičevalo životinjskom kožom jer se smatralo kako će im to donijeti veću plodnost. Te kako joj ne pada na pamet da slavi ponižavanje žena. 

Zapravo, teško je zaboraviti priliku u kojoj je svom tadašnjem momku, koji je, jadan, donio nekog ružičastog medvjedića (“Bože me sačuvaj – i šta sada da radim sa međedom!”), objašnjavala satima kako proslava onoga što ona naziva “14. februar” i nikako drugačije, svoje korijene vuče iz festivala plodnosti staroga Rima. I kako se tada ženama nisu poklanjale kalorične stvari i glupe plišane igračke, nego ih se bičevalo životinjskom kožom jer se smatralo kako će im to donijeti veću plodnost

Nešto se ne sjećam tačno, ali mislim da su se vidjeli još dva puta. I da joj je drugi put rekao kako “nije do nje, jer ona je divna – do njega je”. 

Naravno.

- Advertisement -

Odnosno, ako razmišljam do čega je, onda mislim da jadno Valentinovo nije krivo. Na stranu sve povike oko toga šta je čija tradicija i šta se slavi, a šta pod obavezno ignorira – problem nije u tome što ne slavimo Valentinovo. Problem je u tome što prestajemo slaviti ljubav. Cijeli fol je u tome da je današnji svijet opasno lišen romantike. I da u tome djelimična odgovornost leži i na cinicima, kakva sam i sama. Kad sjedim i čitam bajke svojoj kćerki o tome kako je neko živio sretno do kraja života, nekako ne mogu da se zaustavim da joj ne kažem kako to podrazumijeva i PDV, račune za plin i vječno upozorenje – spuštaj dasku! I vidim kako joj se oči šire u užasu – mamice, zar je to princ na bijelom konju!

Problem je u tome što prinčevi na bijelim konjima izumru kad napuniš određeni broj godina. I to je jednako odvratno spram ljubavi, koliko i njeno idealiziranje ili određivanje datuma kad ćemo jedni drugima govoriti kako se volimo. Ili, što radi gomila jadnih i patetičnih – sami sebi slati srcolike čestitke i cvijeće. Treba se sjetiti onih prekrasnih priča u kojima poruka nije kako se ljubav desi na prvi pogled i kako za nju trebamo biti smješteni u stakleni kovčeg, hibernirani, neokaljani i sa komadom jabuke u grlu. Pamtim one koje su govorile o tome kako će svaka osoba jednom naići na žabu ili zvijer sa mnogo mana, ali i onim nečim, hemijskim, koja će se vremenom, upornošću, radom i istinskom ljubavlju pretvoriti u prelijepog začaranog princa. Ili ako su u pitanju bajke za odrasle, koje se najčešće čitaju na plaži ili u vozu, kako niko ne treba pristati na to da ga se potcjenjuje, vrijeđa ili omalovažava samo zato da ga rodbina okupljena oko pečenog mesa ne bi ponovo pitala – ima li šta novo.

Zato se djelomično slažem sa mojom prijateljicom. Reći sretno Valentinovo zaista znači reći sretna neimaginativna, komercijalna, konzumerski orijentirana, potpuno besmislena, manipulativna i plitko tumačena interpretacija romantičnog dana. 

No, kažem, samo djelomično. Samo ukoliko smo u stanju progutati cinizam čak i u onim trenucima kada povremeno progovore zvijer i žaba koji čuče u svima nama i ne zaboraviti da živjeti sretno do kraja života ponekad znači znati spustiti loptu. 

Pa i dasku iza nekoga do koga nam je istinski stalo.

Gracija 48, 9.2.2007.

Latest Posts

spot_img

Raport

spot_img