Puno puta smo pisali o Aidi Hrnjić. Ona je, ako je najjednostavnije treba opisati, osoba koja se ne miri sa namijenjenom sudbinom. A ta je sudbina ovdje u BiH za mnoge predodređena, jer su, kao Aida, roditelji djece s poteškoćama u razvoju. Aida je predsjednica Centra za podršku porodicama s djecom i osobama s poteškoćama u razvoju “Colibri”. I radi nemoguće stvari kako bi djeci i njihovim roditeljima olakšala svakodnevnicu i učinila da se osjećaju dobrodošlim i prihvaćenim članovima društva koji se zove BiH.
I puno puta smo slavili Aidine uspjehe, male i velike korake, sitne i krupne akcije kojima je, zajedno sa svojim timom, ukazivala na nepravilnosti, na propuste sistema, na nebrigu, ne libeći se da srčano pohvali sve one koji su razumijevali roditelje poput nje, i pružali im podršku. Aidi je pomoć danas neophodna, jer se, kako kaže, Colibri, kao organizacija, našao u bezizlaznoj situaciji. “Naš rad sa djecom i osobama sa poteškoćama neće biti moguće realizovati od prvog februara ove godine, uslijed političkih previranja u Općini Centar – našem partneru u realizaciji aktivnosti Centra za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju. Nemamo niti ugovora ni budžeta.”
Budžet za 2024. Općinsko vijeće Centra nije usvojilo, a to znači da nema ni sredstava za rad centra, odnosno Općina će realizirati samo tekuće troškove koji se uglavnom svode na plate administraciji. “Hoće li načelnik biti smijenjen ili ne, odnosno propali pokušaj referenduma o smjeni na koncu plaćamo naravno mi. Građani – oni kojima je budžet na prvom mjestu i namijenjen i zbog kojih bi trebalo da sve to skupa i postoji.”
Iz ove perspektive joj se, kako kaže, čini i besmislenim nabrajati šta su sve kao organizacija napravili kako za svoju djecu, tako i za samu lokalnu zajednicu i koliki su doprinos dali zajednici. “Više od 220 mališana je ovdje dobilo priliku učiti i imati usluge koje nisu postojale ili ne postoje u ‘sistemu’. Rad sa njima 1:1, grupne kreativne radionice, grupne edukativne radionice, logopedski kabinet, tomatis, muziko-terapija, prilagodba, konstantna borba za svako dijete da se njeguje potencijal, grade funkcionalna znanja, ukratko da svako dijete raste i razvija se u svom punom potencijalu.”
Colibrijevi dugogodišnji napori su urodili plodom i cijeloj zajednici kroz brojne realizirane inicijative: GPS narukvice, stomatološka ambulanta za djecu sa poteškoćama, uvećani dječiji dodatak i brisanje stavke o automobilu i primanjima, sufinansiranje prevoza, sportske aktivnosti, formiranje Mobilnih timova, upošljavanje logopeda pri Domovima zdravlja, organizovanje koncerata, izložbi, revija, davanje mogućnosti djeci sa poteškoćama za upis u muzičke škole, inicijativa o uvođenju muziko i art terapije pri Univerzitetu, neumorno podizanje svijesti kod građana, radne grupe o inkluziji, registru, kontinuiran rad i partnerstvo sa svim nivoima vlasti… “A sve ovo sa jednim ciljem; obezbijediti našim mališanima ono krucijalno za njihovu rehabilitaciju i edukaciju. Šta smo dobili; danas u inkluzivnom obrazovanju Mobilni timovi ne mogu ući na nastavu (sem na početnu opservaciju) i da direktno prate rad i čas djeteta jer to zamislite „ometa nastavu“. Imamo neuređen pravilnik o inkluzivnom obrazovanju kome nedostaju podzakonski akti te mogućnost da bude asistent ima svako iz nastavnog kadra i uglavnom im je biti asistent „odskočna daska“ do njihovog „pravog posla“ za kojeg su se edukovali. Tretira ih se kao „nižerazredni“ nastavni kadar koji krpi rupe onoga što niko drugi neće”, navodi Aida.

Individualni planovi i programi svakog djeteta se uglavnom svode na copy/paste nedorečenog i nesuvislog teksta, pa je sam dokument, dodaje, zapravo paravan za izbjegavanje obaveza nastavnog osoblja. “Sve to uglavnom ide pod plašt ‘mi smo nedovoljno edukovani’ – a kad im se da prilika za edukaciju i ozbiljno promišljanje zaključak koji slijedi je da je ‘preteško’ da istovremeno rade, uče, bave se svojim poslom.
Djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju ostaje da se snalaze sami sa svojim roditeljima, da nalazimo načine kako sve to prevazići i kako djetetu pružiti funkcionalno znanje. “Potpuni je tabu kod nas da je neko dijete pri tome i talentovano za bilo šta i da mu treba dodatni vjetar u leđa, podsticaj da bude funkcionalan, jednakopravan član društva. Tek tu nailazimo na takve prepreke koje svakog normalnog ostavljaju bez daha. O tome se ne govori, šuti se kao zaliven, dok zvona zvone na onima koji nemaju priliku, niko je ni ne stvara, oni su tu da ometaju ostatak razreda. Sve smo to i još mnogo toga prevazilazili kako smo znali i umjeli, u Centru Colibri su neka djeca koja su nam došla u petom razredu osnovne škole naučila čitati i pisati, u osmom govoriti prve riječi, u devetom računati, otkrili smo da mogu slikati, svirati, baviti se sportom ili šta god koje dijete da može, a za što nigdje nije dobilo priliku i na žalost neće je ni dobiti.”
Koji budžet, koji Vijećnici, ko su ti ljudi, u ime koga i čega, zavapila je Aida u svojoj poruci koja treba svima nama da posluži kao alarm za reakciju. “U kom smjeru idu namjere onih koji za sebe misle da su vlasnici naše sudbine? Nakon niza godina gdje je makar sa jako malim sredstvima Grad Sarajevo podržavao naš rad i ne samo naš, još nekolicinu organizacija i to su ‘skinuli’ sa budžeta. Sad će kažu ići javni poziv, a samo Gradsko Vijeće će raspisati kriterije. Zamišljam, kriterije, jasni su nam, morate biti ‘genetski superiorni’ – jer se život u ovoj žblihi svodi na genetiku. Zaposliš sina, u ime oca, pa dobiješ svetog duha ili Vijeće čije političke razmirice plaćaju neka tuđa djeca. Na drugoj strani i ako neko pokuša iznjedriti neko dobro u politici nailazi na bezbroj opstrukcija, tu vlada zakon divljine i „jačega“ pa imamo sliku u kojoj neke od organizacija „hladno“ budu pozicionirane u budžetu sa stotinama hiljada maraka, dok drugi čekaju pozive, projekte, milostinju, dok im se ne ubije i zadnja nada da će jednom biti bolje.”

U međuvremenu se, nastavlja Aida, nadugo i naširoko raspreda o odlasku ljudi, odljevu mozgova, egzodusu djece i mladih, izbornom zakonu, neustavnom devetom januaru, svemu što sije strah, odvaja od života na stotine hiljada ljudi čiju poziciju određuju oni što nam lagodno na grbači žive. “Zgroženi smo političkim prepucavanjima i uništavanju svakog dobra oko nas. Ništa nije sveto i sve je to po zakonu, tako su nas naučili tretirati i nastaviće sve dok im se može. To smo mi, građani ovog grada koji su pustili da im politika kreira krug djelovanja, sklanjajući se u stranu da kome ne zasmetamo. Sram neka bude sve one koji su nam ovo namijenili!”