Napisao Emir Imamović
“Govorio sam – došao sam s ratom i otići ću s ratom. Eto, još uvijek sam tu. Nisam tu zato što sam našao najljepše mjesto na svijetu, ne idealiziram Sarajevo, ali vidim koja su njegova bogatstva i šta je moguće ovdje.”
(Francis Bueb, Dani, 2001. godine)
Kada je Francuskom kulturnom centru Andre Malraux dodjeljivana kolektivna Šestoaprilska nagrada 2001. godine, u obrazloženju je napisano kako je održavanjem Prvih evropskih književnih susreta ta institucija… uglavnom, uradila nešto važno. Zapravo, kazano je kako su ti susreti vrhunac kulturnog i političkog rada Centra i njegova osnivača – Francisa Bueba. Možda se, stvarno, i tako može reći. Ko će ga znati…
Samo, Evropski književni susreti održani su prvi put 1999., ako ne lažu matematika i sjećanja. Jer ako su ove, 2008. deveti, onda… Kome je lijeno oduzimati u glavi, neka se posluži kalkulatorom u mobitelu. No, to je čak i manje važno od onoga što se dešavalo u vozu Sarajevo – Mostar te jeseni za prvih susreta. I posebno od onoga što se dešavalo u povratku, a završilo bogzna kada, na Hridu, u kafani s najljepšim pogledom na Sarajevo. Dario Džamonja, jedini pisac kojem je zanimanje bilo i ime, još je bio među živima. Obučen u više boja nego Nerzuk Ćurak u svojim najboljim momentima, prirodno (ne)počešljan i sav raspoložen i tužan u svakom trenutku. Predrag Matvejević, Mile Stojić i Predrag Lucić su pjevali i otpjevali valjda sve i jednu partizansku pjesmu napisanu od 1941. do 1991. Zlatko Dizdarević, Zdravko Grebo, Nenad Veličković, Ahmed Burić… Teško da je u historiji ovdašnje željeznice više ljudi u jednom trenutku bilo u vagon-restoranu, a male su i šanse da se, otkako je pruga i vozova, popilo više Lavova (kaže se, naravno, vlahova), tog navodnog biljnog eliksira, zapravo čudnog derivata nafte, alkohola i još oko 300 nepoznatih supstanci. Voz je klaparao godinama do Mostara i jednako brzo do Sarajeva. I sve je bilo nestvarno dobro, normalno nekako; činilo se da, eto, u ovoj zemlji sreće nema jedino u TV dnevniku.
“Ideja je bila dovesti ovdje ljude iz cijelog svijeta i na taj način doprinijeti budućnosti, napraviti nešto što će trajati. Znali smo od početka da će ti susreti biti nešto što će se ponavljati i želimo da brzo postanu jedan od važnih sastanaka pisaca iz regije, Mediterana, ostatka Evrope, odnosno, cijelog svijeta…”, govorio je tada, malo kasnije zapravo, Francis Bueb.
Ove jeseni, tek što je jedan festival nasilno prekinut, otvoreni su Evropski književni susreti u Sarajevu, deveti po redu. I to, čini se, atraktivnije nego ikada: izložbom fotografija jednog od najautentičnijih sarajevskih umjetnika, Milomira Kovačevića Strašnog. Čovjeka koji na vlastitom primjeru pokazuje kako, eto, ime ili nadimak ipak nisu uvijek znak. Jer Strašni, ako i jeste strašan, onda je takav samo kao autor. Nikako kao čovjek koji bi imao golemo pravo da zauvijek bude ljut na jedan grad u jednom vremenu.
“Misliš li ti da ja imam odgovore na sva pitanja koja postavljam sebi?”, ovako je na pitanje o ljubavi prema Sarajevu odgovorio Francis Bueb.
Malo je šta zapravo objašnjivo kao ljudska ljubav prema nekom geografskom području, osim ako to nije, kako se nekada učilo – uži zavičaj. Emocije je, naravno, najbolje ne objašnjavati. One se samo pokazuju. Na neke, ponekad i komične načine. Kao što je bila Buebova u noći otvaranja Queer festivala. Prišao je grupi sarajevskih pisaca, novinara i reditelja i na francuskom kazao pa stisnutom pesnicom pokazao kako je spreman da se bori. Ne protiv nekoga, nego za grad koji je to samo ako… ali tu priču već znate. I nije, da se ne lažemo, Francis prošao bez podsmijeha, makar i dobronamjernog. Iako je, zapravo, on čovjek koji se bori. Skoro 15 godina. A nema konačni odgovor niti na jednostavno pitanje: zašto? Jer njemu bi bilo ugodnije u Parizu. Mnogo ugodnije.
“Ovo je mjesto gdje bi se moglo lijepo živjeti. Ja sam svoj potez povukao i davno već uspio, ali mi je sada mnogo interesantnije gledati dokle sve to može ići. Recimo, devet desetina ljudi koje sam doveo u Sarajevo ne bi nikada došli da ja nisam bio ovdje, ja to znam. Čak ako ovo sutra propadne, ipak će ostati jedna lijepa priča, i za mene je to jedan mali znak doprinosa čovječanstvu. Nisam jedini koji je vezan za ovaj grad, dosta smo brojni, samo što sam ja napravio pomalo radikalan izbor, ali sam se isto tako našao u zamci kad mi je moja avantura izmakla kontroli. Takav je život. Nikad nisam odlučio da ostanem u Sarajevu, ali, eto, tu sam još uvijek.”
Francis Bueb je u Sarajevo došao 1994. i otvorio knjižaru! Malo kasnije pokrenuo i Francuski kulturni centar Andre Malraux, nazvan po piscu koji je, kako je kazao Tvrtko Kulenović, izmislio ono što su usavršavali Sartre i Camus. Francis Bueb je najmanje intervjuirani menadžer u kulturi u Sarajevu – ako se za nekoga tako opčinjenog čitanjem prije svega smije reći da je menadžer. On je, također, stranac koji nikada nije živio životom stranca. Ne računa li se odnos prema vinu, kakav u zemlji rakije malo ko ima. Francis Bueb je zaslužan za devet Evropskih književnih susreta ovdje gdje je od svih umnih poslova pisanje najpotcjenjenije, a knjiga češće dio namještaja nego nešto u čemu se uživa. Ali za to on nije kriv.
“Postoji nešto što me pogađa, a to je opći nedostatak radoznalosti. Svi gledaju iste filmove, niko ne traži da vidi nešto sa strane, mladi ljudi nikada ne čitaju novine. Mi ovdje u Centru imamo sva izdanja: nikada mi niko nije uzeo ili ukrao neke novine. U moje vrijeme, ne kažem da spadam u one studente koji su bili bogati, uz jutarnju kafu je obavezno bilo čitanje Liberationa i morao sam paziti na svoje novine, jer čim bih se okrenuo, neko bi ih ukrao. Čitali smo tada kulturu, međunarodnu politiku… Ovdje često imam utisak da to ne interesuje mlade ljude. Ta mladost kao da se nalazi u nekom uspavanom stanju”, kazao je jednom Francis.
Ako nekada ipak bude bolje – i on će imati pravo da se smatra zaslužnim za to. Mnogo više nego oni koje prepoznaju na ulici, a da ne znaju zašto. Za razliku od čovjeka u mantilu, blago povijene kičme i vječito upaljene cigarete među prstima.
