Preživjeli smo i preživljavamo život u današnjoj BiH – ova bi referenca s punim pravom mogla da nam se upiše u biografske kvalifikacije za bilo koji posao negdje u nekoj normalnijoj zemlji (ako takva danas postoji). Sabur koji raskošno pokazujemo decenijama je visoko cijenjena vrlina u radu pod stresom. I najveće krize koje radni zadaci donesu mi bismo iznijeli a da ni trepnuli ne bismo. Kako, pitat će zadivljeni poslodavac negdje na Zapadu. Pa lijepo, trideset godina vježbamo strpljenje a krizne situacije (stvarne i umjetno proizvedene) su nam u vrijednosnom sistemu zemlje. Tako nam, reći će mudri nekadašnji građanin BiH danas stanovnik EU, političari opstaju na vlasti. Kriza na krizu – to je idealno stanje naših zvaničnika/državnika na kratke staze (a bogme i onih dugoprugaša) a koje nam ne dozvoljava da se bavimo esencijalnim pitanjima kvaliteta života.
Kad se ovako traumatizirani i razočarani nađemo u uređenju koje nam garantuje da nas niko neće izvarati, da ćemo za svoj rad biti dostojno plaćeni, da nam dnevnici ne trebaju biti najgledanije emisije, mi zahvalnost pokazujemo upravo korištenjem naučenih vještina iz prošlog života. Ništa nam nije teško, niti nas išta više može iznenaditi. Istina, iskustvo nas uči da se za sva prava trebamo boriti sami (uglavnom su to kod nas izgubljene bitke) a kad uvidimo da su ta prava podrazumijevajuća i niko ih ne dovodi u pitanje tamo u uređenim zemljama onda se svojski trudimo pokazati da smo tih prava dostojni. Treba nam malo vremena, jer, pobogu, formirao nas je sistem koji nas je decenijama uvjeravao da je normalno nešto što nikako nije.
Kad spoznamo da plata stiže svakog mjeseca sa svim uplaćenim dažbinama a da se niko ne brine šta je taj dan izjavio neki političar, naša radna efikasnost postaje mnogostruka. Taj obećani komad rahatluka kojem svi težimo je naša utopija i kad ga konačno dobijemo (sa svim manama koje idu uz to, al’ ne može i jare i pare – znamo to iz života i iz poslovica) mi, Bosanci i Hercegovci, postajemo uzorni građani koji nipošto neće baciti komadić papira na ulicu (malo zbog straha od kazne, a malo zbog kućnog odgoja – znamo da je to najbitniji temelj svakog društva).
Kad shvatimo da ljudi protestuju i u drugim zemljama jer svaki sistem ma koliko se činio dobar treba malo kritike i korektiva – samo njihove proteste ne organizuje vlast – onda se drage volje pridružimo demonstratima – sigurni da nas niti jedna politička opcija neće izmanipulisati za svoje dnevnopolitičke svrhe.
Radna snaga velikog talenta, draga Evropska unijo, vam stiže, raširite nam ruke, otvorite vrata nama nevoljnicima, kad ste ih već (potpuno opravdano) zatvorili političarima pokušavajući ih naučiti pameti diplomatskim rječnikom. Opravdat ćemo vaše standarde i očekivanja. Nemamo drugih opcija. Naučit ćemo vas saburu – toga imamo napretek.
