Kad odlaze ljudi kakav je bio Marko Vešović, osim velike tuge, ostaje golema praznina koja se ničim ne da ispuniti. Nema više takvih, naprosto, nema tog “nasljednika” koji će biti novi Marko, na osebujan način poput njegovog pisati i komentarisati sve ono što je jučer i danas pogazilo i gazi dostojanstvo svih nas, a postalo podrazumijevajuća činjenica. Ko će uvijek znati da je crno – crno, a bijelo – bijelo. Napraviti beskompromisnu razliku između osnovnog – dobra i zla. I ne zaboravimo da smo ga zaboravili – u starosti. I da ga se sjećamo tek sad – kad ga više nema. Na sramotu nam bilo. Naš Ozren Kebo u jednoj svojoj kolumni u Graciji piše upravo o tome – o Vešovićevoj samoći:
Samoća Marka Vešovića: O starosti znamo sve. Destruira čovjeka na svim nivoima. Bolest dođe po svoje, siromaštvo također. Igor Mandić u Predsmrtnom dnevniku opisuje epizodu s čijom se porukom teško pomiriti. Supruga mu je liječnica u penziji, on jedan od najslavnijih jugoslovenskih pisaca i novinara. Ali došao je u situaciju da se obrati pogrebnom društvu, poništi grobnu pretplatu i povuče novac koji je godinama uplaćivao za sopstveni sprovod. S tim je iznosom bračni par Mandić počastio sebe tako što je, između ostalog, kupio biftek i butelju najboljeg vina. Bez ovog dramatičnog životnog zahvata takva gozba za njih bi bila nezamisliva.
Još teži primjer mogli smo neki dan naći na Instagramu. Jedna divna Sarajka na ulici je srela Marka Vešovića i upustila se s njim u razgovor o svemu, pa i o poeziji. Tokom ugodnog čavrljanja, sazna poražavajuću stvar – to je bilo prvi put nakon tri mjeseca da je Marko progovorio sa živim insanom. Jedini dijalozi koje ovaj genijalni pjesnik vodi su oni na grobu njegove Gordane.
Uglavnom, niko nema odgovor na pitanje šta je bolje: umrijeti u starosti ili na vakat, prije roka.
