Gdje smo, šta smo?
S današnjeg aspekta gledano, Aristotel je neke stvari fulio, ali ovu je pogodio u sridu. Pošto ne silazimo s mreža, sad je i naučno dokazano da je čovjek prije svega društvena životinja. Mi vapimo za društvom. Što rekli naši preci: “The strongest drug that exist for a human is another human being”. “Daj mi čovika pa mi š njim oko izvadi.” Jedva smo čekali da tehnologija izmisli nešto kao što je Facebook pa da i najveći introverti polože oružje i priznaju da bez drugih ne mogu. Devet desetina Amerikanaca danas ima svoje profile, a ni u Bosni nije drukčije. Virtuelna prijateljstva jača su od karnalnih, ovih od leukocita i mesa. Možete naprđivati koliko god hoćete protiv mreža, činjenica je da smo stalno tamo i da smo postali ovisni. Visiti povazdan na Facebooku isto je kao da si od jutra u mehani. Možda uvjetno mijenjaš kafane, malo zaviriš u neki otmjeni restoran, pa se onda spustiš do najgoreg bircuza, ali tu si. I stalno si tu. Metodično pokrivamo dešavanja i svi laviramo između tabloida i uglednog sociologa. Tabloid u nama prati svaki trač pod kapom nebeskom, a sociolog pokušava dati neki odmak, spasiti dušu. Svi bi da su Max Weber, ali većina nije makla dalje od Informera.
Pohvala sažetosti
Vrijeme se promijenilo. Može li iko to na fin i neuvredljiv način saopćiti novinarima? Sarađujemo s nekim izvrsnim autoricama i autorima, ali često sam prinuđen da ratujem s njima kada mi podastru čaršafe od 1.800, 2.000 ili 2.400 riječi. Halo? Godina je 2023. i komunikacija teži telegramskoj formi. Više nemamo strpljenja ni za razglednice.
Tisuću riječi, to vam je danas nešto kao roman rijeka. Nedavno je Žarko Puhovski sumirao prvu godinu rata u Ukrajini. Čovjek je u deset teza i na jedva 400 riječi napisao sve što misli da je bitno. Da kolege upoznam s još jednim fenomenom: ne znam jeste li čuli, ali kažu da se na internet obzorju pojavio nekakav TikTok, ubica pisane riječi, platforma na kojoj se sve odvija u formi fotografija i snimaka. Malo ko hoće da čita, a i onaj ko hoće ne da da ga smaraju.
Naravno, ne isključujem potrebu za dugim tekstovima, svaki dan s najvećim užitkom pročitam desetine takvih. Kad neka osoba sklona, da prostite, lijepim pisanim sastavima zna šta hoće da kaže i kad također zna kako to da uradi, e onda može i tri hiljade. Analiza je duga forma i dužina je na cijeni, samo što u tom slučaju publika zna u šta se upušta i šta može očekivati. Rizično je napraviti dosadan ili isprazan tekst. Ima slučajeva da me piton na 400 riječi udavi koliko je dosadan, a neko štivo od 2.000 naprosto progutam.
Ako je 20. stoljeće bilo vrijeme brzine, onda je 21. vijek doba ubrzanja. Ne samo da se ne toleriraju dosada i ispraznost, nego se ne prašta ni prazan hod. Ni jedan pasus, ni jedna rečenica ne smiju biti nefunkcionalni, pogotovo ne dosadni. U utrci s videosnimcima i općom atmosferom površnosti tekst i dalje ima šanse, ali tek kada su autoru, štono kažu, poznate glavne tajne zanata i kada je dao sve od sebe. I tačno ovdje, na ukupno 365 riječi uključujući naslov, slijedi završna tačka. Ko je shvatio, shvatio je, ko nije, probat ćemo mu objasniti videom na TikToku.
Omladina
Sestre i braćo, halalite, počeo sam gajiti fašistički prezir prema omladini. Njen problem je što nije u stanju da ispuni moja visoka očekivanja i što mi svakog dana pruža neoborive argumente za takvu emociju. Prošle hefte spuštam se u SCC-u niza one pokretne basamake do podruma, a medžed iza mene stao tik na sljedeću stepenicu. Razmak imeđu nas 17 centimetara. Kakav bilmez moraš biti da to uradiš? Evo ne moramo se držati razmaka od dva metra, koliko ja propisujem, ali barem 75 centi je neki minimum zacrtan u uredima UNESCO-a. Sirovina koja zrači klasičnom bosanskom nedelikatnošću, to je on. Da nije bio 20 godina mlađi, 15 cenata veći i 30 kila teži od mene, tačno bih mu zadao jedan mavaši taktičkog upozorenja. Ovako, odlučio sam se da napišem tekući post, moj javni i jadni prosvjed protiv ukupne edukativne situacije. Ova omladina, da prostite, ništa ne zna. Niti je sposobna razmišljati, niti je imao ko da je obuči poželjnoj distanci među ljudima. Šta ćeš ti na boku mome, u mom energetskom polju, da te upitam ovako naučno i narodski. Energetski prostor je dužina 2,75 lakata visočije od dvije suočene osobe. Ali kako da to benevreci znaju kad ništa ne čitaju? Uništili smo dječije i obrazovne programe na televiziji, biblioteke prodali ambasadama, privatizirali domove kulture, diplome se ne stiču nego kupuju, tako da zalud se sad ljutiti na mlađe naraštaje kad su oni plod zrelih generacija. Naš obzor tradicionalno je zatucan i iz dana u dan sve više kao kolektiv ličimo na nogometnu vrstu BiH, to leglo lijenosti, bezidejnosti i taktičkog neuspjeha. Danas se još samo po Bosni i u holivudskim kadrovima ljudi primiču jedni drugima na 15 centimetara, ostatak svijeta polako dolazi tobe, jarabi.
I zato građanska Bosna i Hercegovina nije moguća, nema suživota s ljudima koji na pokretnim stepenicama stanu basamak iza tebe. Treba graditi modus vivendi s većom distancom među ljudima. Ako ćemo već kaliti čelik, dajte nam novog čovjeka, upućenog u temeljne mjere pristojnosti, ljudinu koja će shvatiti da ti i bez korone ne smije prići na bliže od metar i deset, osim ako objekt prilaženja to išaretom izričito ne odobri.
