Piše Ozren Kebo
Komunisti i ljubav
Ljudi su davno uspostavili arhetipove i mimo tih obrazaca ne dešava se ništa novo pod kapom nebeskom. Recimo, monoteizam je tako čvrsto postavljen da ni njegovi najveći dušmani, komunisti ateisti, nisu radili ništa drugo no ponavljali zadate obrasce, samo sa opozitnih stajališta. Evo, primjera radi, ona duhovita fraza „neprijatelj nikada ne spava“. Ko je neprijatelj? Pa đavao, demon, šejtan. Sve je isto. Kad je na kolektivnom telefonu pisalo to da gosn neprijatelj nikada ne prilegne, to je bilo podsvjesno i neželjeno priznanje da svaka ideologija, pa čak i ateistička, ima vrhunskog šejtana. U čemu nema ništa loše. Ne valja jedino kada pripadnici jednog svjetonazora s neprijateljstvom gledaju na sabraću iz drugog, ne shvatajući da su svi izašli iz istog Isus-Muhamed-Kardelj šinjela i da nam valja živjeti zajedno, što znači samo nam je ljubav potrebna, ali ne ona obična, koristoljubiva interpersonalna ljubav, nego njena usavršena, superiorna inačica, ljubav 2.0, ljubav koja razumije, prašta i sukladno tome vrhunski se zajebaje sa svima nama, a prije i iznad svega sa samom sobom.
Autoironija je vrhunski izraz ljubavi. Na drugom mjestu je nesebičan rad za užu i širu zajednicu. Nekad su to u nas bile radne akcije. Mi gradimo ljubav, ljubav gradi nas. Najbliže što se čovjek današnjice približio tom homo socijalistikusu i njegovim univerzalnim načelima su švedski amaterski džogeri koji, kad u prirodi trče, nose uza se one velike crne kese i usput kupe smeće koje su drugi bacili.
Samo ljubav. Radimo na tome, bacamo smeće na sve strane, a neko će valjda i ovdje jednog dana početi okolo da trči s crnim kesama. Živjeli!
Laganje iz koristoljublja
Kad god sam nekom nešto slagao, sve bi mi krenulo u životu. Laž je dobra i korisna, povezuje ljude, olakšava komunikaciju, nabrzinu razrješava situacije koje bi se otegnule ko teravija da nije nje, veličanstvene gospođe laži.
Istina samo pogoršava relacije i konflikte. Ponekad se u strahu upitam: šta bismo mi da nije laži? Kako bismo živjeli, kako bismo izlazili na kraj s razgovorima koji nemaju ni kraja ni početka? Laž je garant naše opstojnosti, samo se u laži uzdižemo iznad tugaljive ljudske sudbine. Laž prede najbolje priče. Sve ono što nismo u stanju doživjeti u realnoj svakodnevnici, fenomenalno kompenziramo s malo laži. Laž je fantazija na djelu. Malo lažukneš i odjednom je svijet dobar, predobar. Sitne laži su za amatere, mi profesionalci lažemo naveliko i nakrupno. Ja lažem čim zinem. “Kako ste, komšija?”, pita me susjed s dvanaestog kata. “Fenomenalno”, odgovaram mu u prolazu i nastavljam dalje kao da se ništa desilo nije, kao da upravo nisam izgovorio kolosalnu laž.
Trač
Trač je jedna od najvažnijih konvencija klasičnoga, ali i postmodernog društva, suštinski bitan za opstanak svake zdrave zajednice. “Kada bismo ljudima u lice govorili ono što im govorimo iza leđa”, kaže Honoré de Balzac, “društvo ne bi moglo da opstane.” Na tom tragu je svojevremeno bio i Goran Bregović kad je u intervjuu rekao: “Šta mi brate imaš govoriti u lice šta misliš o meni. Reci mi to iza leđa, kao sav normalan svijet”.
Idejno, praktično i protokolarno, trač svakoj grupaciji pomaže da ostane u gabaritima pristojnosti, čisteći njen socijalni holesterol i štiteći ljude od bespotrebnog uznemiravanja. Iza leđa vrlo često govorimo istinu, a istina još češće ubija, pa zato samo da znate: kad god tračate, vi ste u ozbiljnoj profilaktičkoj misiji. Ima nas koji smo posljednjih decenija u tom pogledu toliko uradili za ovo društvo i njegovo zdravlje da su nam mogli dati makar prvoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Ili bar Mostara. Kad samo pomislim ko je danas sve laureat, sve neki moralno ispravni likovi, a nas opanjkavača ako se sete, sete.
Nema više daljina
Osim zagađenja, otuđenja i nasilja, savremenoj civilizaciji najviše zamjeram to što je ukinula daljine. Razvojem putnih komunikacija i sredstava prevoza, više ništa nije daleko. Gdje god pođeš, eto te začas. Tako su one oaze, skrivena mjesta daleko od ljudi i buke, izgubila prvobitnu vrijednost, jer kakva je to loga do koje ti treba 25 minuta i koja je svima na dlanu. Mjesta bijega moraju biti daleko, teško dostupna, skrivena, a takvih je toponima danas sve manje. Države su ispresijecane autoputevima, evo će na kraju i ova naša dobiti svojih 300 kilometara, a vozovi su u svijetu sve brži. Ono za šta ti je nekada trebalo devet sati, sada dostigneš za sat i po. I naravno, čim su se skrovita mjesta približila gradovima i ljudima, prestala su biti skrovita. Više nisu mjesta tišine i skrivenosti, nego odlagališta boca, kesa, konzervi… Nekadašnjim kozijim stazama danas u brišućem letu jure biciklisti. Lovci ionako haraju stoljećima, ljudski se rod nije u mentalnom i etičkom smislu ni za jotu odmakao od pećine. Ali se zato približio daljinama i pomoći nam nema.
Mačke i rituali
Nemojte nikada posumnjati, mačke su do krajnosti ritualizirana bića. Mački je više stalo do vaše kafe nego vama. Kod njih se mora znati red i satnica se ne smije narušiti ni minutu. Evo nekoliko ritualnih pravila za skladan život s mačkama: Prvo, kafa se ne smije preskakati. Drugo, kafa ne smije ni kasniti, ni uraniti, nego tačno u minut, onako kako je mačka odredila. Treće, sve na ovom svijetu ima svoj red: napravi se kafa, postave tacna, fildžani, voda i šećer, ali prije prvog srkuta valja izvaditi mačji štapić i uslužiti gospodina. Četvrto, poslije štapića ide malo terapeutskog maženja u krilu. Peto, poslije maženja, o, ljudi, slobodno odjebite u skokovima, ali nemoj slučajno da bi ko preskočio ova prva četiri koraka.
