Piše Kristina Ljevak
Danas znam da ljubav nikada ne odlazi. Tamo gdje je zaista postojala, transformira se u druge oblike. Može se pretvoriti u najveće prijateljstvo, može ostati na nivou poštovanja, ali ne ide nikuda.
Sve vrijeme dok je to trajalo u skučenoj prostoriji, gledala sam u vrhove svojih cipela. Kupila sam ih zahvaljujući jednoj bivšoj ljubavi koja nigdje nije otišla, prerasla je u cjeloživotno prijateljstvo.
To sa cipelama pomalo je smiješno. U jednom prošlom životu, postojala je vlaga, kao metafora odnosa. Bili su i žohari, ali mi nisu važni za ovu priču. O odnosu su bili dovoljno ilustrativni.
Sve moje djevojačke cipele s potpeticama, kupljene uz velika odricanja, nerijetko na kredit, postale su zelene. Skoro da su po njima počele rasti gljive. I kad sam ponovno krenula u svoj civilni život, daleko izvan zatvora, moderirala sam važan događaj. Najmanje što sam mogla bilo je pristojno se obući i obuti. “Obila” sam grad uzduž i poprijeko i još jednom se uvjerila da najgora obuća na svijetu dolazi u Sarajevo. I kupila sam te jedne, lijepe cipele, i najskuplje valjda u gradu.
Neki dan mi kolegica šalje poruku, prepoznala je na fotografiji gdje sam bila moderatorica proizvođača cipela, dijelimo isti frilenserski kruh sa sedam kora, i tješi me ona kako su to cipele koje će mi trajati narednih deset godina. Daj bože, kćeri, pomislim… Kod mene jedini staž, hvala nebesima, imaju oni i one s kojima sam sve predeverala.
A taj dan, nakon sobice dva sa dva, i nakon gledanja vrhova mojih skupih cipela, ja sam imala obavezu da svima mojima javim da je barem formalni dio završen. I kad sam ponovno shvatila, koliko je mojih, malo sam zasuzila. Jer kad plačemo, mi nismo slabi_e, mi samo dajemo blagoslov onima što odlaze, u nadi da se nikada više neće vratiti. I nadamo se da će oni_e koji_e su došli_e, prije ili kasnije, ostati tu zauvijek.
Malo me je koja nevolja u životu zaobišla, ali to kakve sam ljude sretala, e to je, drugovi i drugarice, za vrednovanje na nivou uspinjanja na Mount Everest. Naučila sam s vremenom, uz psihoterapijsku podršku, da ponešto gratificiram od vlastitih zasluga. Ali mi je i dalje pomalo nejasno čime sam zaslužila te moje. Mora da je nešto iz prošlih života. Jedna je, kad je bilo najteže, uganula nogu. I skakutala do mene na onoj drugoj, zdravijoj, za koju će se kasnije (nogu) ispostaviti da ima dvije kosti viška. Druga je imala povrijeđeno koljeno, hronična tegoba, i s onom zdravijom nogom, takođe se dokotrljavala do mene. Bilo je poziva iz udaljenih zemalja, i ignorisanja onih kojima sam dio života dala. I neka je tako, sve lekcije koje propustimo naučiti bezbolnije na vrijeme, kasnije s kamatom oposlimo.
And just like that, onda kada pomislimo da se više ništa dobro ne može desiti, pojavi se on koji pažnjom, poštovanjem, vedrinom i osmijehom zagrli tebe i cijeli tvoj svijet. I kaže da će sve biti dobro i onda kada uz najveći vlastiti optimizam ne vjeruješ da išta dobro može biti. I shvatiš da postoje ljudi koji ne žele osobu zapremine dva litra staviti u bočicu od 30 mililitara. I pomisliš koliko je u životu važno imati petlju, napraviti odluke koje se najčešće iz konformizma ili straha ne prave. I otisnuti se. Iz ljubavi prema životu, iz duga prema samoj sebi.
