Nedavno objavljeno

Iz ljubavi prema životu, iz duga prema sebi

Svijet se smanjio na veličinu prostora u kojem smo se nalazili. I u toj prostoriji, dva sa dva, bilo mi je jasno koliko je nevjerovatno da su se naši svjetovi ikada sreli. Cijeli život sam se pitala gdje se nastani ljubav kada ode od nas

Piše Kristina Ljevak

Danas znam da ljubav nikada ne odlazi. Tamo gdje je zaista postojala, transformira se u druge oblike. Može se pretvoriti u najveće prijateljstvo, može ostati na nivou poštovanja, ali ne ide nikuda.
Sve vrijeme dok je to trajalo u skučenoj prostoriji, gledala sam u vrhove svojih cipela. Kupila sam ih zahvaljujući jednoj bivšoj ljubavi koja nigdje nije otišla, prerasla je u cjeloživotno prijateljstvo.
To sa cipelama pomalo je smiješno. U jednom prošlom životu, postojala je vlaga, kao metafora odnosa. Bili su i žohari, ali mi nisu važni za ovu priču. O odnosu su bili dovoljno ilustrativni.
Sve moje djevojačke cipele s potpeticama, kupljene uz velika odricanja, nerijetko na kredit, postale su zelene. Skoro da su po njima počele rasti gljive. I kad sam ponovno krenula u svoj civilni život, daleko izvan zatvora, moderirala sam važan događaj. Najmanje što sam mogla bilo je pristojno se obući i obuti. “Obila” sam grad uzduž i poprijeko i još jednom se uvjerila da najgora obuća na svijetu dolazi u Sarajevo. I kupila sam te jedne, lijepe cipele, i najskuplje valjda u gradu.
Neki dan mi kolegica šalje poruku, prepoznala je na fotografiji gdje sam bila moderatorica proizvođača cipela, dijelimo isti frilenserski kruh sa sedam kora, i tješi me ona kako su to cipele koje će mi trajati narednih deset godina. Daj bože, kćeri, pomislim… Kod mene jedini staž, hvala nebesima, imaju oni i one s kojima sam sve predeverala.
A taj dan, nakon sobice dva sa dva, i nakon gledanja vrhova mojih skupih cipela, ja sam imala obavezu da svima mojima javim da je barem formalni dio završen. I kad sam ponovno shvatila, koliko je mojih, malo sam zasuzila. Jer kad plačemo, mi nismo slabi_e, mi samo dajemo blagoslov onima što odlaze, u nadi da se nikada više neće vratiti. I nadamo se da će oni_e koji_e su došli_e, prije ili kasnije, ostati tu zauvijek.
Malo me je koja nevolja u životu zaobišla, ali to kakve sam ljude sretala, e to je, drugovi i drugarice, za vrednovanje na nivou uspinjanja na Mount Everest. Naučila sam s vremenom, uz psihoterapijsku podršku, da ponešto gratificiram od vlastitih zasluga. Ali mi je i dalje pomalo nejasno čime sam zaslužila te moje. Mora da je nešto iz prošlih života. Jedna je, kad je bilo najteže, uganula nogu. I skakutala do mene na onoj drugoj, zdravijoj, za koju će se kasnije (nogu) ispostaviti da ima dvije kosti viška. Druga je imala povrijeđeno koljeno, hronična tegoba, i s onom zdravijom nogom, takođe se dokotrljavala do mene. Bilo je poziva iz udaljenih zemalja, i ignorisanja onih kojima sam dio života dala. I neka je tako, sve lekcije koje propustimo naučiti bezbolnije na vrijeme, kasnije s kamatom oposlimo.
And just like that, onda kada pomislimo da se više ništa dobro ne može desiti, pojavi se on koji pažnjom, poštovanjem, vedrinom i osmijehom zagrli tebe i cijeli tvoj svijet. I kaže da će sve biti dobro i onda kada uz najveći vlastiti optimizam ne vjeruješ da išta dobro može biti. I shvatiš da postoje ljudi koji ne žele osobu zapremine dva litra staviti u bočicu od 30 mililitara. I pomisliš koliko je u životu važno imati petlju, napraviti odluke koje se najčešće iz konformizma ili straha ne prave. I otisnuti se. Iz ljubavi prema životu, iz duga prema samoj sebi.

Gracija 432, april 2023.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img