Piše: Ozren Kebo
Snaga potkošulje
Pošto su nam u djetinjstvu o potkošuljama govorili iz pozicije autoriteta čija se ne poriče, i pošto je taj govor uključivao i smrtnu opasnost u slučaju nenošenja iste, jer ona kupi znoj, u meni je zauvijek ostao strah od života bez tog fatalnog odjevnog artikla. U noćnim morama sanjam kako je opet opsada, a ja imam samo dvije potkošulje. A pošto vjerujem da su strahovi naše najdublje genetsko nasljeđe, to bi onda značilo da će svi moji unuci – koliko god da ih bude – patiti od sličnih fobija. Pa je onda bolje da se dedo odmah, ovdje i sada, obračuna s preostalim socijalističkim stereotipima nego da se oni vuku sve tamo do 22. stoljeća.
Dakle: Ne, ne plašite se, neće umrijeti onaj ko ne nosi potkošulju kad se oznoji.
Također, ne, neće umrijeti ni onaj ko se poslije lopte, onako vruć, napije ledene vode, iako je svako mostarsko djetinjstvo puno priča o likovima koji su u tim situacijama putovali direktno za ahiret. Doslovno su nas tako strašili: igro s rajom lopte, onako vruć napio se hladne vode i pao mrtav kao pokošen. Možda me jednog dana pokosi baš taj prizor u mojoj glavi, a ne ledena voda.
Gubitak ljubimca jedna je od većih životnih trauma. Ko to nije doživio, nikada neće shvatiti o čemu se ovdje piše
E sad, nakon dva ne, evo jedno da.
Da, možete slobodno smatrati prehlađenim u glavu svakog ko ljeti neće da oblači čarape i ko navlači obuću na golu nogu. Ni od toga neće umrijeti nenosač, ali od smrada njegovih nogu hoće svi oko njega. Ne mogu da vjerujem da ljudi u ime modnih trendova rade i takve gluposti, ali evidentno rade. Čim dođe juli, a nekad već i u lipnju, svaki gost na televiziji, ako je makar U od umjetnika, pred kamere bahne u košulji bez potkošulje i s cipelama ili – još gore – u tenama navučenim na golu nogu. Pa, gospodo, gdje će vam duša? Čarapa nije besmislena kao potkošulja, čarapa je školski primjer korisnog izuma, jer ona sprečava direktni dodir kože i obuće, koja je uvijek napravljena od nekog grubog, unfriendly materijala. Ja bih naredio da se
čarape nose i sa sandalama, što je kombinacija zbog koje ovdje već decenijama rasistički ismijavamo Čehe i Poljake. Ali ti siromašni a kultivirani turisti bolje su upućeni od nas u tajnu čarapa. Čarapa se ne mora nositi samo kad dođe vrijeme japanki, sve ostalo je foliranje. Pomenuti trendovi van svake razumne sumnje potkopavaju mentalno zdravlje naše omladine i jasno je da se normalne osobe nikada ne bi tako ponašale, nego samo one spodobe koje je navratio šejtan.
Stranče, u ovom gradu ima mjesta samo za jednog od nas
Na toj je ideji rođen svijet kakav danas znamo. Sasvim nepotrebna socijalna napetost; ima svega za sve. Nema razloga da istjeraš mene kad i bez tog istjerivanja možeš posjedovati sve što ti treba. Dok smo pripadali životinjskom svijetu, teritorijalna ekskluzivnost bila je naslijeđena i prirodna. Međutim, tranzicija iz životinjskog carstva u ljudsko društvo nije popraćena i adekvatnim socijalnim normama koje bi ublažile antagonizme iz prethodne faze razvoja. Ideja da u gradu nema mjesta za obojicu, za mene i za stranca, taj vrijednosni sistem ekskluzivizma, i danas živi na svim meridijanima, od Izraela, gdje jedan, kako se misli, mora biti uništen kako bi drugi opstao, do Evropske unije, gdje drugi može ući samo uz velike administrativne, materijalne i pendrečne prepreke. Kompletan koncept stranaca i nas je na ispitu duž cijele planete, ali stari modeli se tako dobro drže da niko ne zna na šta će sve ovo izaći. Sama ideja da ima mjesta za sve, po prirodi stvari je utopija, a zna se gdje je utopijama mjesto: u bibliotekama, a ne u životu i društvu.
Susret s odbjeglim mačkom
Gubitak ljubimca jedna je od većih životnih trauma. Ko to nije doživio, nikada neće shvatiti o čemu se ovdje piše. Moj prijatelj davno, davno prodao stan u gradu, kupio kuću na selu i tu je već odgojio nekoliko generacija mačaka. Voli reći da njegove mačkurine rastu u neviđenoj slobodi: ne kastrira ih, ništa im ne brani, dobar dio dana vršljaju po šumi, a ostane im vremena i za kućne radosti. Zato i žive kraće, tri, najviše četiri godine, jer ih u neke, dok tumaraju divljinom, pojedu lisice, sokolovi, možda čak i vukovi.
I iz ove posljednje generacije, Fudo i Lada, jednog dana nestane Fudo. Možda prijateljev najdraži mačak dosad. Jednostavno se nije pojavio i nakon tri sedmice nije mu ostalo ništa drugo do da zaključi kako je otišao put vječnih lovišta. Kad šta će biti, prođe nekoliko mjeseci, dođe zima i mog druga nekakav šejtan probudi usred noći. Pozvan na ko zna kakve nedokučive načine, ogrne se jaknom i izađe u hladnu hercegovačku noć. I ima šta vidjeti: u dvorištu stoji Fudo, stoji i gleda ga. “Fudo moj dobri, dođi”, kaže mu on. Mačak stoji, gleda ga, gleda i gleda, i onda se okrene i ode zauvijek.
E, taj trenutak, kad obožavano mačje biće svojevoljno nestane, odričući se svega što su ikada zajedno proživjeli, što se mene tiče, jedna je od najpotresnijih priča o mačkama koju sam ikada čuo. Jasno je da mačke nisu kao psi, drugačija je to priča, ali ovo, ovaj začudni momenat u kojem se raspadaju svjetovi i prestaju važiti sva naša poznata saznanja, ovaj trenutak koji poništava sve do tada proživljeno, to je zaista izvan naše moći prosuđivanja. Nikome se ne dogodilo…
