Piše: Ozren Kebo
Zapisnik
Demokratija, nažalost, ne zadovoljava moje istančane potrebe za procedurom. Birokratska procedura zamjena je za paganske rituale, a svi mi ovdje, od muslimana, preko kršćana, do ateista i agnostika, nastali smo iz paganskog šinjela. Pagani su bili istinski demokratsko i pluralno društvo, imali su više bogova koji su se među se natjecali za naklonost pučanstva. Jednopartijski obzori došli su s monoteističkim religijama. Možda zato i postoji ovolika netrpeljivost između komunista i vjernika, jer kidišu na isti model uređenja.
Uglavnom, nedostaju mi do bola oni besmisleni sastanci Saveza komunista, Socijalističkog saveza radnog naroda, Saveza socijalističke omladine, sizova za kulturu, zdravstvo i sport te fizičku kulturu. Na njima se beskrajno trunilo o ničemu, ali uprkos toj trunjevini, život se odvijao, svijet se dešavao, socijalizam je malo napredovao, malo krizirao. A iznad svega stajala je procedura, kraljica majka svakog ozbiljnog rigidnog sistema. Sva politička tijela imala su predsjedništva, šefove, podšefove, pobočne rukovoditelje, jaku logistiku i brojno članstvo. I obvezatne vozače, kurirske službe & kafe kuharice. Svaki sastanak imao je zapisničare, koji su pravili minuciozne zapisnike. Svaki je zapisnik, po uhodanoj proceduri, o čemu ovdje i govorimo, išao u centralu, gdje je, također u skladu s pravilima, pohranjivan na predviđeno mjesto. Zapisnici su očas posla mogli da se pretvore u dosjee, presude i katil-fermane. Cijeli jedan besmisleni univerzum sastojao se od uputa i smjernica, naredbi, prijetnji, zabrana i izričitih preporuka, što je samo po sebi teška kontradikcija, jer preporuku od naredbe dijeli to što je naredba izričita, a preporuka onako, više udara na dobru volju primatelja nego što mu vitla kandžijom iznad glave. Bio je to besmisleni, neproduktivni svijet za sebe koji je gutao ogromnu količinu vremena, novca i energije. Vazda se nešto planiralo, svima su oči bile uprte u svijetlu budućnost, i u procedure. Ali, ostaje enigma: ko i kako usred takvog besmisla izgradi onolike škole i bolnice, puteve i parkove, sportske hale, stadione, bazene, kina i pozorišta, naselja i stanove, puteve i pruge, ko opismeni onoliki narod, ko dovede vodu i struju u sela? Ko napravi onoliko izdavačkih kuća i biblioteka, industrijskih pogona? Ko jednu zaostalu zemlju izdiže iz pakla nerazvijenosti i dade joj temelje koje njeni baštinici kasnije nisu znali iskoristiti? Onaj ko razriješi ovu dihotomiju između besmislene ideologije i plodotvornog sistema, imat će pravi uvid u našu prošlost. Bez tog sagledavanja nema dijaloga s minulim vremenima, a to je preduslov koji od nas traži sadašnjost.
Kvaka je vjerovatno u tome što ljudi nisu u stanju historiji oprostiti sopstvenu prošlost. Svi misle da su zakinuti i da im je u svemirskoj lutriji bila predviđena daleko bolja loža od one u kojoj sjede. Taj osjećaj zakinutosti ne da nam da praštamo. Praštanje visoko kotira i kod kršćana i kod muslimana, ali mu slabo ko stremi. A moglo bi se pokazati kao ključni proces, nužan da se na pravi način krene ka svijetloj, isključivo socijalističkoj budućnosti. Ko je za, nek digne dva prsta, a nek u zapisnik uđe da niko nije bio protiv.
Život mačaka
Šta znamo o izvanljudskom životu? Nije baš da ne znamo ništa, ali nam je količina ukupnih uvida i dalje na rudimentarnim nivoima. Postoji li, recimo, komunikolog mačaka? Odnosno komunikolog za mačke. Ne šaptač, neko ko komunicira s njima – to umijem čak i ja: trepneš dvaput, kažeš mu time ćao, šta mai; ujedeš ga, to znači mrš – nego neko ko proučava njihovu komunikaciju? Pitanje je kompleksno, zato što mačke imaju savršenu razmjenu informacija o kojoj, vratimo se na početak, vrlo malo znamo. Evo primjer za izučavanje. Nas je petero na selu. Samo je jedna osoba zadužena za hranjenje tuđe mačke koja je sve maltretirala svojom skotnošću. Ko veli, trudna sam, a vaša je vječna dužnost da me nahranite. Kad je vidjela da je upalilo i da je to preraslo u tradiciju, jer je ona uvijek skotna, prvo nam je dovela jednookog zagondžiju, a odmah potom još deset seoskih mačaka. I sve su one bez izuzetka znale tko od nas petero ima zadatak da ih prehrambeno zbrine, sve su se umiljavale oko dotične i ni oko koga drugog.
Dakle, ponavljam, mačke imaju složenu i preciznu komunikaciju u kojoj nijedna bitna informacija neće biti zaobiđena.
Praštanje visoko kotira i kod kršćana i kod muslimana, ali mu slabo ko stremi. A moglo bi se pokazati kao ključni proces, nužan da se na pravi način krene ka svijetloj, isključivo socijalističkoj budućnosti. Ko je za, nek digne dva prsta, a nek u zapisnik uđe da niko nije bio protiv.
Slično se dešava i s biljkama. Ta čudesna bića em su izvorno vrlo tračkava, em sve znaju. Biljke prenose relevantne informacije na udaljenost od stotine kilometara, i to podzemnom mrežom neurona, žila i kanala, koja je savršenija od našeg interneta. Kod njih pošta putuje brže od Gmaila. Biljke nepogrešivo procjenjuju ko je među homo sapijensima šupak, a ko pristojna duša. Znaju sve o ljudima, osjetljivim receptorima razlažu naše hemijske protoke i onda te informacije analiziraju, a potom pohranjuju u odgovarajuće fajlove. Vaša kućna biljka osjeti i trenutačno se nasekira ako ste se olešili u kafani na drugom kraju grada. Kad odsiječete dio grane, ono što ona osjeća, mjerenja su pokazala a naučnici opisali, definira se kao – urlajuća agonija. Ponavljam: urlajuća agonija. Zastrašujući izraz, ali tako je to.
Živi svijet ne može se reducirati na čovjeka, iako to neki ne žele da shvate. I iako ga nemilice ignoriramo, u boljoj, odnosno uništavamo, u goroj verziji. Harari u jednoj od tri knjige kaže da je čovjekova smrt sakralizirana tačno onako i tačno onoliko kako i koliko preziremo smrt u ostatku izvanljudskog svijeta.