Piše: Ozren Kebo
Stid zbog smrti: Ponekad imam strašan osjećaj da je najveća od svih sramota – ona kad umreš. Većina ljudi ne umire ni svojom voljom ni svojom krivicom, nego je to nešto dublje u sistemu, ali svejedno, mene već sad stid od pomisli da ću jednog dana morati da mandrknem. Čin najvećeg dostojanstva je biti živ, nazočiti ovom čudu kakvo se pojavilo jednom u svemiru, nikad više i nikad nigdje drugdje. Tu se dešavaju fantastične stvari, svemir ni u primisli nije imao da će i u jednom njegovom djeliću da se rodi život, i to kakav život, da će sve da propupa, od pupoljaka, preko kvantne fizike, do subatomskih čestica, bakrenih džezvi, jupola i radijatora. Zamislite samo da se iz svemirske prašine izrodilo nešto tako veličanstveno kao što su trešnje, rokenrol, FK “Velež”, tufahije, žene, piva, smokve, unuci, vino, Jaguar F-Type… I usred te živahnosti, usred te privilegije i izuzetne časti, ti poput najveće kukavice – skikneš. Da imamo imalo obraza, živjeli bismo vječno, možda i duže, ali čovjek je, uopćeno gledajući, jedna nula, besprizorna ništarija, bez odgovornosti i svijesti o sopstvenom značaju.
Eto to mi je palo na pamet jučer, u kasnu noć, ili je to rano jutro, tačno u 03:55, ali nisam htio da pustim u promet ovu suspektnu misao dok prvo kod mene ne položi test nadolazećeg dana. I, probudim se jutros – i sve isto. Haj, za vas me i nije baš toliko briga, ali mene i nakon kahve, isto kao i noćas, stid što ću, svi su izgledi, jednom ipak morati da umrem.
Živi svaki dan: A kad smo već kod ove pogrebne tematike, ima li išta pogrešnije od savjeta “živi svaki dan kao da ti je posljednji”? Ljudi taj dan zamišljaju kao praznik raspusnosti, neobuzdanosti, veselja, ispijanja života do dna čaše… To je zato što pripadnici naše hvaljene vrste, iako se u raznim statistikama vode pod stavkom inteligentnih bića, zapravo malo šta znaju o finalnom danu. Kako, ustvari, izgleda taj zadnji dan života? Užasno. Ne dao Bog nikome. Ako ste gledali ijedan film koji se bavi osuđenicima na smrtnu kaznu, onda vam je sve jasno. Posljednji dan života je teški sjeb. Klasični smor. Poželit ću vam svima da ga nikada ne doživite, iako sumnjam u mogućnost da vam se ovako lijepe želje ostvare.
A što se tiče mog eventualnog savjeta za dobar, lijep i ispunjen život, mogao bi, nevoljko priznajem, da glasi: živite svaki dan kao da vam je prvi, kao da je poslije njega pred vama još bezbroj najberićetnijih dana, sve bolji od boljeg, iako i u tu mogućnost, kako vrijeme odmiče, sve više sumnjam. Ko je živio od tuđih savjeta, po svemu sudeći, slabo se naživio.
Čovjek i smijeh: Ima neke egzistencijalne, a možda i poetske pravde u tome što svijet šaljivdžije ne shvata ozbiljno. U civilizaciji koja je sva namrgođena, stuljena, sumorna, i koja više štuje ćehru nego vedrinu, bolje da ih niko ne cijeni. Ako je tačno da je vrijeme provedeno u smijehu vrijeme provedeno s bogovima, onda onaj naš Facebook ispunjava jednim dijelom svoju božansku ulogu, pošto tu, uza sve ostale jade i belaje, ima i tako dobrog humora i tako divnih, veselih, relativnih, duhovitih ljudi, da ih je milina čitati. Mi kao male, beznačajne jedinke uglavnom smo nemoćni pred procesima koji nam pred nosom mijenjaju sudbine i živote. I jedino što nam onda u cilju individualne borbe i opštenarodne zaštite ostaje kao efikasan mehanizam jeste taj smijeh. Što je situacija bezizlaznija, naš kikot trebao bi da je jači. Treba planeta da zvoni od našeg smijeha, u tolikim smo fekalijama. Do lakata, hi, hi, hi…
Kuharice, manje zbori da ti ručak ne zagori: Muška patrijarhalna ideologija na djelu – oni poučni izvezeni natpisi u starinskim kuhinjama. Nije našem hadžiji što će ručak zagoriti, nego što ona priča. Nema tog posla koji se ne može raditi uz dobru ćakulu, a pogotovo se to odnosi na kuhanje. Ali žena koja misli i razgovara direktna je opasnost patrijarhatu, jer to je sistem koji traži potlačenost i koji samo na njoj može opstati. Nema kvalitetne muške superiornosti uz laprdavo žensko. On koji priča je filozof, a ona je smetnja ljudskom progresu. Kad nije mogao ušutkati predmetni objekt, onda je nasilni muški um izmislio tisuću razloga ne bi li žensku potlačenost učinio civilizacijskom mjerom. I sve džaba, žene ipak polako, ponekad bolno i uz nepregledne prepreke, osvajaju svoju slobodu. Živjele žene koje mnogo zbore dok rade! One koje ne uvlače jezik dok kuhaju. Hoće se reći: kuharice, više zbori pa makar ti i ručak izgori. Kakav je to i na šta liči objed koji se spravlja i jede u mrtvačkoj tišini?
Miris roštilja: Kod roštilja najljepši je miris. I to najljepši je miris tuđeg roštilja. Meso je zapravo jedna izrazito banalna namirnica, zasnovana na masovnom zločinu, a njegova najveća vrijednost skrivena je u olfaktivnom, a ne u gastronomskom aspektu. Sve i da nije tako, sve i da uspijete intelektualno dokazati da je u pitanju mnogo složeniji fenomen i da je okus također nezamjenjiv, možemo vam reći samo ovo: nedovoljno da bi se bilo koje stvorenje ubilo.
Direktorsko ponašanje: Mačke su zadnja linija odbrane pred nezajažljivošću spoljnjeg svijeta. Ta divna stvorenja samo su prividno manje zahtjevna od pasa, ono, ne moraš ih izvoditi, sve što trebaju obave same, bez bihuzurenja ostatka skladne zajednice. U suštini, naoko ne tražeći mnogo, one nameću svoju volju kompletnoj obitelji. Ili će biti po njihovom, li neće nikako biti. Što je najveći fazon, na kraju uvijek bude po njihovom, kompletne porodice predaju se ovim psihološki zahtjevnim stvorenjima, i to s radošću. Mačka se uvijek izbori za alfa poziciju u domaćinstvu; ako ne izbori, onda to nije pravo domaćinstvo. Tako mora biti.
