Piše: Vedrana Božinović
Svakoga dana na telefonu dobijem istu poruku.
What is your next journey, Vedrana?
Poruka je od aplikacije za rezervisanje smještaja.
Čitala sam da su objavili milionske gubitke.
Ne mogu da odolim, pa kad dođe poruka ja izaberem neku destinaciju i gledam smještaj i cijene. Lupim datume. Odmor u Sao Paolu usred septembra. Ludilo. Dotjeram stvari do samog završetka i onda sve zatvorim.
Neću ja u Sao Paolo u septembru.
Neću ja nigdje u septembru, ni avgustu, ni oktobru, ni…
What is your next journey, Vedrana?
*****
Nemam više riječi.
Nikako ne dolaze. Kao da su ostale zarobljene negdje u prašumama marta, aprila, maja… Tad sam još imala riječi. Probijale su se čak i kroz masku. Tirkiznu, sa kriškama lubenice. Sad govorim teško. Mislim teško. Misli su mi ljepljive kao one zamke koje vise sa plafona i hvataju muhe. Nijedna ne može da preskoči dalje od sutrašnjeg dana. Ne planiram. Ko bi se usudio planirati?! Samo preživljavam. Pristajem na dobrovoljnu samoizolaciju. Ostajem, ne u četiri zida, nego unutar same sebe. Sef unutar sefa. Fizička distanca na kraju postane socijalna. Zaboravljam komunicirati. Moj krug ljudi je sve manji i manji. Samo oni za koje znam, za koje sam sigurna. Svijet se skupio kao da smo ga oprali na pogrešnoj temperaturi. Lažni optimizam. Priroda se obnavlja sa gomilama lateks rukavica koje plivaju morima uz kitove koje nismo na tim prostorima vidjeli od… Ujutro provjeravam brojeve. I sa strahom čitam da li se zatvorila jedina granica preko koje mi je dozvoljeno preći. Kao zločesti tinejdžer zatvorena za svoje dobro.
Nema više aplauza sa balkona i prozora. Frižideri su se ispraznili. Niko ne pjeva operske arije. U telefonu nepotrebno strši Zoom aplikacija. Online se istrošio. Crno ogledalo ipak služi samo za provjeru vlastitog odraza. Život na čekanju. Stand by mode.
I gomila misli koje nikako da se pretvore u suvisle rečenice.
Nemam više riječi. Nemogućnost govora.
I nemogućnost da objasnim da – ljudi, uopšte ne mislim da sam depresivna. Samo realna.
Kad zatvorim oči prizivam korčulanski plavu.
What is your next journey, Vedrana?
*****
Pričao si mi jednom o svojoj babi i dedi. Baba je bila zeznuta. Salaška feministkinja. Koja je, nakon što je pravi deda nestao negdje u priči, dovela drugog dedu. Postoji fotografija na kojoj su oba djeda. Jer su poznavali jedan drugog. Ono što nisu poznavali je očigledno bila baba. Tranzicija je bila vrlo jednostavna. Novi se samo pojavio. Pričao si mi da si jedno jutro, nakon što si ga viđao po dvorištu nekoliko dana, pitao babu ko je taj čovjek. Pitala je koji i pogledala kroz prozor. Kao da bi u dvorištu moglo biti još nekih ljudi koji se tu pojavljuju svakoga dana. To? Da, baba – to. To je novi deda, rekla ti je. Budi pristojan prema njemu. Bio si. Rekao si mi da si ga mnogo volio. Vodio te na pecanje. Na rijeku. Baba je bila vjernica. Od onih što redovno odlaze u crkvu. Deda je bio nedefinisanih vjerskih shvatanja. Pričao si, kad bi ona krenula na nedjeljnu misu u svojoj najboljoj nedjeljnoj haljini, da je deda gledao u nebo i mahao glavom.
Ne gledaj u nebo, često ti kažem u šali.
Baba i deda nisu psovali, pričao si. Samo bi rekli – zamalo da nešto kažem.
Tako se ja sada osjećam, kažem ti. Zamalo da nešto kažem. Malo mi fali da konačno kažem nešto smisleno.
I onda kažem – jebiga.
*****
U moju uobičajenu samoposlugu ulazim nakon skoro dva mjeseca. Dočekuje me isti revijalni ženski glas koji još uvijek u neprestanim krugovima jednako optimistično ponavlja kako trebamo držati distancu, nositi masku, zaštititi sebe i druge, kupovati samo neophodnu količinu namirnica. Iznova i iznova i iznova i… Kao da sam zarobljena u nekom SF filmu. Upute za preživljavanje. I ponašanje. Da nisam u filmu shvatam tek kada oko sebe vidim ljude koji i pored ispiranja mozga ne rade ništa od onog što im se govori. Naša čuvena ležernost i taj balkanski saft bez kojeg je cijeli svijet samo u rerni presušeno meso. Nakon dvadesetog puta kao hipnotisana ponavljam poruke sigurnosti. Pitam se kako izdrže prodavačice koje tu provode bar osam sati svakoga dana. Da li kad naveče zatvore oči sanjaju glas sa zvučnika?
Ili svako ima svoju korčulansko plavu?
*****
Za prošli rođendan sam ti poklonila avionske karte za Barcelonu. Jeftini komercijalni let i šest mjeseci unaprijed kupljene karte. Na aerodromu moramo biti u četiri ujutro. Let za spavanje. Kad se probudimo, zasljepljujuće sunce. Februarski nemoguće. Putujemo sa ruksacima. Prtljag se dodatno plaća. Odsjedamo u hotelu u centru. Soba je toliko mala da ne možemo da se mimoiđemo. Jedno od nas mora sjesti na krevet da bi drugo prošlo do kupatila. Rade na bliskosti, kažem ti. Prozor gleda na dvorište u kojem se na bezbroj štrikova suše bijeli čaršafi. Evropa je zabranila pušenje. No smoking oznake zalijepljene na ogledalo. A šta ako otvorimo prozor? Pazi na veš. Na vožnji u Hop On Hop Of autobusu zaspiš čim počne vožnja. Vozimo se u otvorenom dijelu, na spratu. Slušam engleskog vodiča koji priča o nesretnom Gaudiju koga je udario tramvaj. Miriše more. Kad se probudiš, okrećemo još jedan krug. Slikam stadion. Kao odgovor na poruku sa slikom dolazi WOOOOOW MAMA WOOOOW!!!!!!! Mislim o tome koliko silno želim odjebati konvencije i biti tako sretna. Sa toliko uskličnika. Kao dijete. Umjesto toga, pravim kompromis. Ostavim samo dva uskličnika i istrčavam na plažu. Skidam zimske cipele i ulazim u more. Ostavljam bose tragove na pijesku. Ostaješ na pristojnoj udaljenosti od talasa koji kvase moje zavrnute hlače. Stojimo i slušamo valove. Jedemo tapas na pijaci na kojoj su trešnje velike kao šljive. Boje. Sve boje. Sve koje postoje. Treba samo putovati, kažem ti. Nikada se ne treba zaustaviti. Samo putovati…
Samo tren prije nego zaspim u minijaturnoj hotelskoj sobi uz tvoje neizbježno treperavo svjetlo televizora čujem kako kažeš – možda nije tako bezazlena ta korona.
Gluposti, hoću da kažem, ali skoro već spavam, pa iz mene izlazi samo mrmljanje koje više zvuči kao da govorim „more“.
Spavam.
To je bilo moje posljednje putovanje.
What is your next journey, Vedrana?
*****
A možda nas korona neće ubiti. Možda će biti jedna od onih nepojmljivo iritantnih stvari koje nas nisu ubile, nego samo učinile jačima.
Ili potpuno drugačijima.
Redovna depilacija u cjenovniku navedena kao „depilacija prepona“.
Ležim na kozmetičkom stolu sa maskom.
Bez gaća.
*****
What is your next journey, Vedrana?
Brišem poruku.
Zamalo da nešto kažem.
