Napisala Mersiha Drinjaković
Snimili Amer Beganović i Nikola Blagojević/Spektroom
Tridesetjednogodišnja Enisa, nazovimo je tako, jer njen pravi identitet ne smijemo otkriti, stanovnica je Sigurne kuće u Sarajevu. U kojoj je tražila spas već pet puta, ali se iznova vraćala mužu – nasilniku. Iz straha, iz razloga koje ni danas ne može objasniti.
“Od samog početka braka sam imala probleme. Odvojio me je od porodice, prijatelja, općenito od društva. Mislim da sam se zapravo nadala da će biti bolje. I sada, kad sam peti put došla u Sigurnu kuću, rekla sam njenoj menadžerici Muberi: ‘Molim te, pomozi mi da se riješim tog čovjeka… Mislim da sam imala taj štokholmski sindrom. I samo sam rekla: ‘Molim vas da mi pomognete, ne mogu više izdržati’.” Novi nalet emocija izazvan prisjećanjima zaustavlja na trenutak Enisinu ispovijest. Pribere se polako, pa onda nastavi: “Bila sam ovisna o tom čovjeku. Ne znam ni kako ni zašto. Mislila sam da ne mogu bez njega, a on mi je radio najgore stvari koje ne možete ni zamisliti.”
Enisa je psihički, fizički i seksualno bila zlostavljana dvanaest godina. Dvanaest godina! Na najbrutalnije moguće načine. “Ubjeđivao me je da sam ja za sve kriva. Kažnjavao me je za najsitnije stvari – ako bih se čula telefonom s mamom, recimo. Nije mi dao da se čujem s roditeljima… Znao me je udarati, potom navući jorgan i jastuk na glavu pa me gušiti dok mi usne ne poplave… Znala sam se i gola naći na cesti kad bi me istjerao. Spavala bih pod obližnjim mostom…”
Kontrola žrtve prijetnjama
Jedno je vrijeme Enisa prijavljivala muža policiji, ali uprkos prijavama i kaznama koje je plaćao, on bi nastavljao po starom – nanositi joj nove povrede. “Povređivao me je i strujom: istrgnuo bi kabl iz usisivača, a utikač uključio u struju i onda me žicom u kojoj je bila struja udarao… Ili, odveo bi me u šumu, vezao za drvo i ostavio tako po pet dana… Dehidriram potpuno, usta bi mi popucala… a zmije bi gmizale oko mene, zanijemila bih od straha.”
Kao i većina nasilnika, svoju je žrtvu kontrolisao prijetnjama, govorio je Enisi kako će joj ubiti roditelje ako ga napusti ili ako ne povuče prijave protiv njega. “I svi su me osuđivali kad bih povlačila te prijave, govorili da sam ja kriva… A najstrašnije bi bilo kad bi mi opisivao na koji način će mi ubiti roditelje i brata.”
Enisino iskustvo smrti bliske osobe, jer joj je mlađi, osmogodišnji brat, prije skoro dvadeset godina umro na rukama od moždanog udara, dodatno ju je paralisalo pred prijetnjama da će neko od njenih opet nastradati. “Kad se sjetim toga… sve bih uradila samo da njima ne naudi” Roditelje nije ni vidjela skoro pet godina, a drugog brata prvi je put srela nakon tri godine, sada kad se našla u Sigurnoj kući.
“Ja sam sva od ožiljaka, pogledajte! I kad sam pokušavala da se izvučem iz toga, nisam imala kud, nisam imala posao, jednostavno mi je djelovalo da izlaza nema”
Policija ju je nalazila onesviještenu u lokvi krvi, a onda bi, nakon svega, svjedočili kako povlači prijavu protiv muža. “On me je ucjenjivao, prijetio mi, zvao i roditelje i njima prijetio, i zato sam mu se vraćala. A on je uživao u mojoj patnji… Zabranjivao mi je da kupujem stvari, posebno donji veš, dolazio je po mene na posao i odmah mi uzimao novac ako bih dobila platu taj dan. Znao je skidati veš sa mene i mirisati ga, optužujući me da sam bila s nekim. Nije mi dozvoljavao da se depiliram. Prijetio mi je da će me ošišati naćelavo; uzimao kliješta prijeteći da će mi povaditi zube… Silovao me je kad bi bio pijan, a znao je dovoditi i druge muškarce da me siluju – za litar rakije. Kazao bi mi poslije kako uživa u tome da vidi nekog na meni…”
Enisine riječi silaze s usana polako, kao da joj svako slovo nanosi bol dok ga izgovara. Ponekad utihne, previše je bolnih sjećanja koja naviru, a to je neizdrživo… Ipak, nastavlja hrabro svoju priču, koju želi ostaviti kao svjedočenje svim ženama koje trpe nasilje i ohrabriti ih da se izvuku iz ralja nasilnika i sadista. “Pred Kurban-bajram nazvao je moje roditelje i rekao im da će isjeći moje tijelo na komade i da će te komade – “kurbane” – poslati njima.”
I način na koji je nasilnik prvi put prišao Enisi odaje čovjeka koji je tačno znao šta radi i kako da je potčini sebi. “Ja sam živjela u Hrvatskoj i tamo sam kupila mobitel koji je trebao da se dekodira, i kad sam se vratila kući otišla sam do prodavnice da mi to naprave. Ugledala sam ispred radnje čovjeka kako sjedi na klupi – pio je i plakao. Sažalila sam se i prišla mu, a on mi je počeo pričati kako ga je žena ostavila, prijavila ga policiji i svu imovinu mu uzela. Bilo mi ga je žao… I tako je krenulo… Nismo se dugo zabavljali i vjenčali smo se.”
Zlostavljač je suprugu planski izolovao u povratničko mjesto u Republici Srpskoj. Šuma je bila odmah iza kuće te je imao skoro pa “idealne uslove” da se iživljava maltene bez svjedoka. Ipak, kaže Enisa, komšije bi nešto primijetile, čule, pa bi prijavljivali policiji. “Nemoguće je bilo ne čuti moju vrisku. Rekla sam već kako me je znao ostavljati u šumi vezanu, znali su zidovi u kući biti potpuno umazani mojom krvlju… Ja sam sva od ožiljaka, pogledajte! I kad sam pokušavala da se izvučem iz toga, nisam imala kud, nisam imala posao, jednostavno mi je djelovalo da izlaza nema…”
A “iskustvo” nasilja Enisin je petnaest godina stariji muž sticao u zatvoru: kao osvjedočeni prestupnik, više je puta ležao u Kuli, i to sa najgorim kriminalcima i ratnim zločincima, pa su mu i oni davali “upute” kako se nanosi bol. Njegova kriminalna narav ga je dovela i na to da svoju sestru, osobu s poteškoćama u razvoju, natjera na prosjačenje. I onda još jedan detalj koji govori o nasilničkoj prošlosti njenog muža: “Ja sam mu bila sedma supruga, a to uopšte nisam znala na početku! I ženu koja je bila s njim prije mene je tukao, bila je u Sigurnoj kući… A i njegova majka me je tukla, ponižavala…, a njegov brat me je prije nekoliko mjeseci udario nogom u stomak.”
Kad ste izloženi sistematskim premlaćivanjima, psihičkom maltretiranju, seksualnom zlostavljanju, onda i psiha “posustane”. Mislite samo o tome kako da preživite, ali Enisa je ostala dugo, predugo, zarobljena u začaranom krugu. Dvanaest godina! Ponovit ćemo – jer ni sami ne vjerujemo dok je slušamo. “Imala sam vanmateričnu trudnoću, pa sam prošla kroz operaciju zbog toga. U komi sam bila, što nakon operacije, što od toga da sam bila pretučena. Od batina mi je pukao jajovod u petom mjesecu trudnoće. Jedva sam to preživjela… A onda me je kasnije optuživao da sam jalova i da mu ne trebam takva.”
Obećavao je da će prestati
Nakon što bi je ostavio skoro u besvjesnom stanju od batina, nasilnik bi počistio krv i nered, govoreći da neće nikad više. “Obećavao mi je da će prestati da me tuče, da će prestati da pije, plakao bi i izvinjavao se. I ja bih onda te nezamislive stvari koje bi mi radio opraštala i pokušavala da zaboravim. A nikad nije prestao… Policija bi nam dolazila svakih sedam dana. Mislim da je platio oko 7.000 KM na ime krivičnih prijava protiv njega.”
Nasilnik je koristio i druge metode: kad bi Enisu premlatio i povređivao je nožem, onda bi sam sebi nanio povrede, posjekotine, te zvao policiju govoreći kako ga je ona pokušala ubiti. “Kad bi došlo do vještačenja, njegova priča ne bi držala vodu, a ja sam nebrojeno puta imala lomove vilice, kuka…”
“Uživao je u mojoj patnji… Silovao me je kad bi bio pijan, a znao je dovoditi i druge muškarce da me siluju – za litar rakije”
Prelomni trenutak desio se kad ju je suprug ubacio u automobil i krenuo na put, u Srbiju, s namjerom da je proda u bijelo roblje. “Sve je radio samo da sebi namakne novac… Kod Višegrada me je izveo na most govoreći mi: ‘Znaš li da je krvava Drina tekla, hoćeš da i ja tebe sad isiječem pa da vidiš kako će opet teći krv!’ Krenuo je da me baci s mosta, a onda mi rekao: ‘Toliko ću te patiti da ćeš poželjeti da samu sebe ubiješ.” Tada je u Enisi puklo. Pobjegla mu je kad su bili nadomak granice prema Srbiji: iskočila je iz automobila i počela bježati kroz šumu. I uspjela mu umaći.
Stigla je u Višegrad, naišla na jednu djevojku, slučajnu prolaznicu, kojoj je, tako istraumirana, ispričala kako je pobjegla od nasilnog muža te da nema nikakvih dokumenata. “Ta djevojka me je uputila do policijske stanice. Tamo sam ispričala sve što sam preživjela i šta mi je sve radio, od izgladnjivanja do primoravanja da napuštam poslove do kojih bih uspjela doći. Sve sam rekla. Ispričala sam i kako se moj suprug bavi prevarama, lažno se predstavljajući kao inspektor, te u restoranima prodavati priču da je ostao bez novaca i bez goriva.”
Prenoćila je u višegradskoj policijskoj stanici, sutradan ju je policija povezala sa socijalnom službom, organizovali su joj put u Sarajevo, gdje su je, nakon izjave date u policiji, pod okrilje uzeli socijalni radnici. I stigla je u Sigurnu kuću prije nešto više od tri mjeseca.
Ovog puta bilo drugačije: nakon petog pokušaja, Enisa se našla u sigurnom okruženju, ali sa najnovijom spoznajom da ju je muž-nasilnik doveo do krajnje faze – pomisli da sama sebi oduzme život. Tad je postala svjesna da mu se više ne može vratiti, a kako vjeruje u Boga, onda ju je i pomisao na samoubistvo, koje se kosi sa njenim religijskim uvjerenjima, nagnala da ostane čvrsta u odluci da se mužu više nikad ne vrati. “Moje je tijelo isječeno, imam vidljive i nevidljive ožiljke. Ali borim se, imam posao, radim u kafe-piceriji, i tamo se osjećam sigurno. Ne odustajem od toga da vratim svoj život u normalne okvire. Izbjegavam ovo pričati, potrese me sve to prisjećanje. Nekad ne znam kako sam ostala živa. Sramota me je kad nekog upoznam: ljudi gledaju u moje lice, tijelo, a ja sva izrezana.”
Enisa ima i poruku koja bi svima nama trebala poslužiti kao upozorenje: “Trudim se da zaboravim ovo sve, potrese me priča o tome… Tek sad vidim koliko su mi svi željeli pomoći, ali ja nisam sebi znala pomoći, a to sam trebala uraditi… Žene koje prolaze ovakve stvari trebaju to odmah prijaviti policiji i ustrajati u toj odluci da napuste nasilnika. Sigurna kuća je utočište koje je meni puno pomoglo, kao i svi ljudi ovdje. Trebala mi je stručna pomoć i ovdje sam je dobila.”
Ponekad navečer, kad se vraća s posla, osvrće se za sobom u strahu da iz mraka ne iskrsne poznati lik koji joj je nanio toliko boli. Ipak, skupila je komadiće svog života i nanovo gradi novo poglavlje. Još je posla pred njom, ali vjeruje u sebe. U Sigurnoj kući je dobila veliku podršku od ljudi koji čine sve da joj udahnu novu snagu, nadu za bolji život i budućnost bez straha.
IZ STRUČNOG UGLA
Začarani krug nasilja
Zadnjih godina u porastu je nasilje u porodici i ono se može dogoditi bilo kome i bilo gdje. Psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja Dželila Mulić-Čorbo donosi nam detaljnu analizu situacija koje dovode do nasilja i objašnjava začarani krug u kojem se nađu žene – žrtve tog nasilja
Napisala: Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja / sistemska porodična psihoterapeutkinja
Na nasilje nije imuna niti jedna osoba, može se dogoditi svakome bilo kada i bilo gdje. Definiramo ga kao namjerno korištenje fizičke snage i moći prijetnjom ili akcijom prema samome sebi, prema drugoj osobi, ili prema grupi ljudi ili čitavoj zajednici, što bi moglo rezultirati ili rezultira ozljedom, smrću, psihološkim posljedicama, nerazvijenošću ili deprivacijom (Žilić, Janković 2016. prema WHO, 2002).
Zadnjih godina u porastu je nasilje u porodici koje se, prema istraživanjima United Nations Development Funds for Women (UNIFEM) procjenjuje da se događa u jednoj od tri porodice, a na svijetu nema područja u kojem nema porodičnog nasilja. Nasilje u porodici definira se kao skup ponašanja kojima je cilj kontrola nad nekim članom porodice, a očituje se kroz grubo vrijeđanje osobe, grubo zlostavljanje osobe, odnosno primjena postupaka koji izazivaju tjelesnu ili psihološku nelagodu u većoj mjeri, npr. nanošenje fizičke povrede ili ograničavanje slobode te prijetnja kao nagovještaj primjene sile u budućnosti, što ima prije svega psihološki učinak te druge oblike naročito drskog i bezobzirnog ponašanja koji uključuju nasilničko postupanje prema stvarima, neuvažavanje fizičkog i psihološkog integriteta drugih, iživljavanje i ostalo). Porodice u kojima je prisutno nasilje mogu biti, i u većini slučajeva izgledaju, poput prosječnih porodica, zbog čega je teško otkriti stvarnu pozadinu odnosa unutar njih. Uz pojam porodičnog nasilja često se kao sinonim veže pojam nasilja nad ženama, iako je nasilje u porodici širi pojam od nasilja nad ženom, obuhvata i nasilje nad djecom i nad starijim i nemoćnim osobama, dok je u nasilju nad ženom fokus isključivo na zlostavljanju žene u svim vrstama intimnih odnosa.
Problem nasilja u partnerskim vezama prepoznat je tek 70-ih godina prošloga vijeka i tada se pojavljuju prva istraživanja. Možemo govoriti o četiri vrste nasilnog ponašanja u intimnim odnosima:
- Partnersko nasilje koje karakteriziraju prisila i kontroliranje očituje se u korištenju metoda zastrašivanja, prijetnji, izoliranja, uskraćivanja, ponižavanja, potcjenjivanja, zloupotrebe djece u svrhu zlostavljanja partnerice, ekonomskog zlostavljanja i metoda prisile koje zlostavljači koriste kako bi mogli učinkovito kontrolirati žrtvu.
- Situacijsko partnersko nasilje najčešći je oblik nasilja koji se događa u bračnim i izvanbračnim zajednicama, ali je slabijeg intenziteta i rjeđe se javlja nego drugi oblici nasilja. Događa se u određenim okolnostima ili tokom rasprava između partnera koje prerastu u fizičko nasilje.
- Nasilje potaknuto razvodom ili razdvajanjem javlja se između partnera koji su se nedavno razveli ili razdvojili, ali ono nije bilo razlog razvoda ili razdvajanja. Kod takvih parova nasilje nije bilo ranije evidentirano u odnosu, a najčešće je nasilan onaj partner koji nije inicirao razvod ili razdvajanje. Ovaj tip nasilja uključuje iznenadne verbalne ili fizičke napade, bacanje predmeta na partnera, uništavanje imovine, kao i prijetnje oružjem.
- Nasilje kao reakcija na napad oblik je nasilnog ponašanja koji predstavlja reakciju na napad druge osobe u svrhu lične zaštite ili zaštite drugih sudionika od ozljeđivanja. Osim navedene podjele, nasilje nad ženama najčešće se dijeli i očituje kao psihičko, fizičko, seksualno i ekonomsko zlostavljanje od strane partnera.
Psihičko zlostavljanje: Ima mnogo oblika: od različitih zabrana, uvreda, ismijavanja u javnosti, potcjenjivanja, omalovažavanja, ucjena i naređivanja do kontrole kretanja, izolacije, prijetnji žrtvi ili njoj dragoj osobi i slično. U konačnici sve te metode imaju jedan cilj, a to je zadobivanje moći i kontrole nad žrtvom. Osoba često ne shvata da je u odnosu sa psihičkim zlostavljačem sve dok se ne pojača intenzitet ili se uz psihičko zlostavljanje ne pojavi i drugi oblik zlostavljanja, najčešće fizičko.
Fizičko zlostavljanje: Odnosi se na namjerno nanošenje lakših i/ili težih fizičkih povreda drugoj osobi guranjem, šamaranjem, čupanjem kose, udaranjem rukama, nogama i/ili predmetima, opeklinama i sličnim metodama. Fizičke povrede najjasniji su znak žrtvi i okolini da se u porodici događa zlostavljanje.
Ekonomsko zlostavljanje: Odnosi se na ekonomsku ovisnost žene o muškarcu koja u ovom kontekstu ima dvojaku ulogu. S jedne strane, ekonomska ovisnost žene o muškarcu posljedica je zlostavljanja i kontrole, dok, s druge strane, ekonomska ovisnost može biti uzrok nemogućnosti ženinog odlaska i prekida nasilne veze, bez obzira koje je vrste zlostavljanja žena bila žrtva.
Seksualno zlostavljanje: Podrazumijeva bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti. Obuhvata fizičko i psihičko seksualno nasilje, a odnosi se na seksualno uznemiravanje (neželjene seksualne primjedbe, prisilne fizičke dodire, seksističke i uvredljive primjedbe i šale), seksualnu zloupotrebu, incest, nedobrovoljne seksualne radnje, silovanje.
Ciklus nasilja u porodici
Kod dugotrajnih porodičnih nasilja govorimo o ciklusu od tri faze koje se razlikuju u trajanju i intenzitetu.
· Prvu fazu, ili rastuću napetost, karakterizira povećanje napetosti među partnerima te žena postaje svjesna da je napad neizbježan. Javljaju se manji incidenti te pokušaji žene da smiri situaciju.
· Druga faza, ili nasilni događaj, odnosi se na nekontrolirano oslobađanje napetosti nakupljene u prvoj fazi. Kod žene se javljaju šok, nevjerica i poricanje te u većini slučajeva ne zove pomoć osim ako nije teže povrijeđena, a i nakon toga se vrlo brzo vraća partneru.
· Treća faza naziva se žaljenje i izvinjavanje, a karakterizira je zgražanje i kajanje nasilnika zbog svojih postupaka i ponašanja. Često nalaze opravdanja kao što su stres na poslu, piće ili djeca, te se zaklinju da se takvo ponašanje više neće ponoviti. Ako žena u tom trenutku odluči oprostiti partneru i ostati u vezi ili braku, ciklus nasilja će se ponavljati dok žena ne potraži pomoć.
Četiri povezana koraka
Autorice Jane Middelton-Moz i Mary Lee Zawadski (2003.) u kontekstu nasilja nad ženama govore o začaranom krugu u kojem se nalaze zlostavljana žena i nasilni partner, a sastoji se od četiri povezana koraka: 1) Zbog osjećaja bliskosti, zlostavljač postaje ranjiviji, pojačavaju se strah i tjeskoba zbog mogućnosti povređivanja i odbacivanja od strane partnerice. 2) Zlostavljač ima potrebu odbraniti se te stvara pogrešna uvjerenja o partnerici i cijelom odnosu te dolazi do nasilničkog ponašanja. 3) Zbog psihičkog, fizičkog, ekonomskog, seksualnog zlostavljanja ili njihove kombinacije, kod žrtve se javljaju osjećaji zbunjenosti, straha, srama, tjeskobe i ranjivosti. 4) Osjećaji nasilnika prelaze na žrtvu; žrtvina ranjivost kod zlostavljača izaziva osjećaj moći, umanjuje mu strahove, tjeskobu i vlastitu ranjivost. Kad ponovno osjeti da ima kontrolu, zlostavljač postaje dobar, šarmantan kao na početku, zbog čega žrtva postaje još više zbunjena, ali povjeruje nasilniku da se promijenio, što opet dovodi do osjećaja bliskosti i ponavljanja začaranog kruga.
