Razgovarao Emir Imamović
Snimio Irfan Redžović
Dok je fotograf Gracije namještao Borisa Dežulovića za snimanje, Predrag Lucić je iz prikrajka komentirao prizor. Boro se taman uklopio u bosanski pejzaž, a Predrag je poentirao: “Motiv: kreten u beharu. Tehnika: hulje na platnu.” Nekome njihova komunikacija može na momente zvučati uvredljivo, no ona dolazi iz nevjerovatne energije dvojca koji je činio većinu u kultnom studiju VIva LuDež i prijateljstva koje je preživjelo rat, diktaturu, bolest i godine ozbiljnog življenja.
Predrag Lucić i Boris Dežulović bili su reporteri Slobodne Dalmacije i autori njenog dodatka koji će nešto kasnije postati kultni tjednik. Uz Viktora Ivančića godinama su kreirali Feral Tribune, praveći fotomontaže od čije je tehničke perfekcije pamtljivija jedino suština. Igrajući se, oni su satiru pretvorili u razoran novinski žanr.
Posljednjih sedam godina ne rade zajedno, ali se jednako kvalitetno druže: Predrag je i dalje urednik Ferala, Boro kolumnista Globusa, a obojica su živi dokaz da se dobri novinari ne prave na fakultetima, nego se rađaju. U Sarajevu su bili kratko. Dovoljno za dva dobra derneka, jednu odličnu predstavu i nalaženje motiva za filozofsku raspravu koju su vodili putujući na književne susrete u Užice. Evo zaključka, prema Dežuloviću: “Činjenica da u Splitu bez ikakvih problema možemo jedno piće konzumirati cijelu noć, a da u Sarajevu djelujemo neselektivno, što za posljedicu ima raskošan mamurluk, govori o našoj povodljivosti sa ove strane granice…”
Da li je bavljenje angažiranim novinarstvom u postjugoslavenskim zemljama mazohizam?
Predrag: Kada stvari gledaš na taj način, onda možeš reći i da je život mazohizam. Zašto bi bilo kakvo novinarstvo bilo mazohizam, osim onoga kada moraš čekati razne nevoljnice i uslikati ih tako da se vidi malo više dekoltea. Ta utrka za centimetar manje ili više je mazohistička. U tom, kako kažeš, angažiranom novinarstvu, pišeš ono što misliš i radiš to otvoreno. Ima, ustvari, mazohističkih novinarstava: šta misliš kako je onima što moraju pratiti male pomake tipa da li će kandidat neke stranke sa 16. doći na 13. mjesto na listi…?
Boris: Kada sam bio mali, životni san mi je bio da postanem astronaut. Pošto to nije upalilo, odlučio sam se baviti sportskim novinarstvom. Barem pola karijere sam proveo vjerujući da je to zanimanje idealno. Danas više nisam siguran je li to manje mazohistički od političkog novinarstva. Angažirano novinarstvo je svako koje radiš pošteno, bez obzira da li pišeš o politici, estradi, kulturi, sportu.
Predrag: Novinarstvo je mazohističko kada se pretvori u ego trip. Toga, bogu hvala, ima koliko hoćeš po ovim našim državama i novinama. Mnogo je ljudi koji su napravili od sebe takozvane brendove i uvijek vrte jedno te isto. Negdje su zaboravili da su oni ti koji trebaju prevesti događaj na jezik štamparije, a štamparija na jezik kioska, razumljiv čitaocu.
Boris: Slično pitanje se može postaviti čitateljima: je li čitanje tekstova angažiranih novinara mazohizam?
Čini li vam se da reportaža kao kraljica novinarstva odumire?
Predrag: Umrla je.
Boris: Predrag i ja smo na početku bili reporteri, a u to vrijeme se posao radio po starim pravilima: dobiješ fotografa, auto, eventualno vozača, i sedam dana za rad na terenu. Danas urednik u 10 sati ujutro kaže novinaru da je neko u Visokom otkrio piramide i da treba otići tamo, vratiti se do dva i napisati do četiri, da se tekst može prelomiti. I sve da stane na oko 12 redaka. To su današnje reportaže. Ne govorim, naravno, o stranim novinama, jer tamo još uvijek vidim klasične reportaže, dok su kod nas na istom prostoru oglasi za telekomunikacijske usluge.
Predrag: Reportaža je, i zbog toga je njena smrt tragična, najpunokrvniji novinski žanr.
Vi ste imali sreću da radite sa Miljenkom Smojom, čovjekom koji je, da tako kažem, revolucionarizirao reportažu u jugoslavenskim medijima. Koja je bila njegova tajna za dobru reportažu?
Boris: Upravo o tome sam pričao sa Smojom u jednom velikom intervjuu koji smo pravili za Feral. Rekao mi je da reportaža ima samo jednu tajnu i da je ta tajna u jednoj jedinoj riječi. To je – detalj! Dakle, kada radiš reportažu sa istočnog fronta u Drugom svjetskom ratu, bitan je detalj. Nije bitna geostrateška priča. To je reportaža: ubrati detalj koji ti može ispričati priču. Pored toga, Smoje je imao fantastičan rukopis i govorio je jezikom koji je bio razumljiv svakome, i to je za posljedicu imalo suštinsko novinarstvo: približavanje događaja i najudaljenijih mjesta čitatelju.
Predrag: Da bi došao do detalja, moraš, da tako kažem, imati i oko i uho i biti prisutan. U reportaži nema laži, nema prevare. U tome je jedini smisao novinarstva: biti negdje gdje drugi nisu i vidjeti nešto za sve druge ljude. Danas je novinarstvo sve češće umjetnost odsutnosti, zabavljenosti samim sobom i, po starom običaju, oružje politike ili velikih oglašivača.
Boris: Posljednji put sam reportažu u Slobodnoj Dalmaciji pročitao prije nekoliko godina, a napisao ju je glavni i odgovorni urednik lično. Bio je u Egiptu i završio tekst sa: ta prekrasna zemlja kontrasta (što je, je li, čudo neviđeno, kao da sve zemlje na svijetu nisu zemlje kontrasta), poziva vas da je posjetite preko agencije… Dakle, riječ je o klasičnom marketingu za nekoga ko je autora nagradio odmorom u Egiptu. To je razina hrvatskog novinarstva i reportaže u njemu.
Možete li, kao priređivači antologije hrvatske gluposti, odnosno knjige Greatest shits, reći koji je najgori novinski tekst koji ste pročitali u životu?
Boris: Meni je bio moj. To je bio esej na oko 16 miliona kartica u kojem je nadobudni, mladi novinar, pri kraju fakulteta, odlučio da objasni svijet i da nakon toga ukinemo novinarstvo. Normalno, tadašnji urednik mi je ostavio zadnja tri reda i rekao da to nije loše.
Predrag: S obzirom da ja tokom dva stoljeća i dva milenija radim Greatest shits, načitao sam se žestoke konkurencije. Drugačije je kada radiš kao urednik i baviš se tuđim tekstovima. U tom procesu kod mlađih kolega vidiš neke greške koje si i sam radio.
Kada biste morali promijeniti posao, a da morate birati između mjesta glasnogovornika telekomunikacijske kompanije, trenera Hajduka, ministra turizma i predsjednika Republike Hrvatske, šta bi bio vaš izbor?
Boris: Ja bih, bogami, bio predsjednik i trener Hajduka istovremeno, pošto bih uveo diktaturu. I ukinuo bih Dinamo, a Predraga zaposlio kao glasnogovornika telekomunikacijske tvrtke.
Predrag: Uh. Mene nikada baš nije išlo tehničko obrazovanje… Bojim se da bih bio idealan štetočina. Jadni su ljudi koji oguglaju na sve te centre za komuniciranje s medijima ili na glupost koja se često zna kriti iza nekakvih zanimanja. Zbog takvih ili sličnih smo mi, dok smo radili na desku, patentirali autorsku vijest. Dakle, desi se da ti dođe saopćenje koje je u tom trenutku najdosadnije na svijetu, ali iz nekog razloga mora biti objavljeno, i onda ti urednik da zadatak da napraviš nešto zanimljivije. To je užasni posao, rađe bi u rudnik žive u Idri išao i kopao.
Boris Dežulović o najgorem tekstu: “To je bio esej na oko 16 miliona kartica u kojem je nadobudni, mladi novinar, pri kraju fakulteta, odlučio da objasni svijet i da nakon toga ukinemo novinarstvo. Normalno, tadašnji urednik mi je ostavio zadnja tri reda i rekao da to nije loše”
Možete li kao drevni Dalmatinci objasniti kontinentalnoj čitateljskoj publici koja je tačno razlika između plave i bijele ribe?
Boris: Bijela riba je za turiste i skuplja je. Plava riba je za domaće i samim tim je jeftinija.
Predrag: A šta bi vi, da ih oblačimo u dresove pa da znate razliku? Ispalo bi da je plava riba dinamovac… Ne znam kako vam pomoći.
S obzirom da svi koji prave vino u Dalmaciji suvereno tvrde da je baš njihovo najbolje u Sunčevom sistemu, možete li, nakon višegodišnjeg istraživanja, napraviti listu najgorih vina i, shodno tome, najtežih mamurluka?
Boris: Kao znalac utvrdio bih da je među prvima šibenski Faust. Istina, i Peristil je u samom vrhu.
Predrag: Znaš, s vremenom su nestali kapitalci sa polica: Ribar, Roko…
Boro: Jure, iz kategorije bijelih.
Predrag: Ne, Jure još postoji.
Boro: Da, to je kategorija: vrhunsko katastrofalno.
Predrag: Ma znaš šta, u ovoj poplavi somelijera i barikiranog ovog i onog, čovjek se – izmaltretiran lekcijama o tome kako se drži čaša, kako se šta pije – uželi starog dobrog Roka ili Bepa.
A mamurluk?
Predrag: Kao liječeni hajdukovac mogu reći da je to Hajdučka kapljica koju sam pio u vojsci. Proizvodili su je Slovenci, od odabranih sorti užasa iz južnih srpskih vinograda. Zapravo se vinski destilat u procesu proizvodnje mućkao sa rakijom od šljive i to je pila takozvana mlada vojska.
Boris: Pamtim posljedice pijenja Mančesterke, a uvjerljivo najgori mamurluk sam doživio od vina – Cara Lazara i Carice Milice. Taj ljubavni trougao između nas je, bojim se, ostavio trajne posljedice.
Predrag: I Borinu pjesmu: iskapili smo Cara Lazara, devet Jugovića i Jug Bogdana.
Šta je bračni seks: dužnost ili obaveza?
Predrag: Bračni seks… Cinik bi te upitao: šta je to uopće?
Boris: Obavezna dužnost.
Predrag Lucić o reportaži: “U reportaži nema laži, nema prevare. U tome je jedini smisao novinarstva: biti negdje gdje drugi nisu i vidjeti nešto za sve druge ljude. Danas je novinarstvo sve češće umjetnost odsutnosti, zabavljenosti samim sobom i, po starom običaju, oružje politike ili velikih oglašivača”
Je li tačna ocjena da je ljubav Dalmatinaca prema Bosni posljednjih nekoliko godina postala nekom vrstom trenda?
Boris: Pazi, u mentalitetu zaista ima sličnosti. Govorimo u klišejima: i jedni i drugi smo veseli i ležernog odnosa prema poslu i životu. Ali to nije ništa novovremeno. Dalmatinci su otkrili Bosance kroz njihove dolaske na more kada su bili, kako se to danas blago rasistički kaže, kvalitetni gosti, za razliku od Čeha koji su, kao, nekvalitetni…
Predrag: Oprosti, ja ovo ne mogu slušati. Boro je otočanin kojem su Bosanci počeli postojati sa turizmom. Mi, Vlaji, smo došli iz Bosne i zato smo ovakvi kakvi jesmo.
Boris: Sram te bilo, moji su došli iz Bosne 1502. godine.
Predrag: Ovi na otocima…
Boris: Gdje su ti grobovi, Luciću?!
Predrag: Dakle, ovi na otocima su završili tamo samo zato što su bili lijeni da plivaju do Italije.
Da li je Dalmatinac postao lijen kada mu je Bosanac rekao: sjedi da ti nešto objasnim?
Predrag: Nije, nama se ni prije toga nije radilo.
Boris: Ne znam je li na taj način Dalmatinac postao lijen ili je Bosanac postao glup.
Predrag: Bila je to interakcija.
Boris: I to duga.
