Nedavno objavljeno

SONJA SAVIĆ: Ne živjeti kao sav normalan svijet

Razgovarao: Ahmed BURIĆ


BURIĆ: Gospođice Savić, jeste li, u osamdesetim, imali osjećaj da Vas publika doživljava kao simbol žrtvovane generacije, koja će izgubiti sve i pritom ne biti ni usput obaviještena o svemu tome?

SAVIĆ: Tek sad, po dolasku u Sarajevo, uviđam da to i nije najsretniji naziv za generaciju, ali ja pod tim podrazumijevam one koji su rasli s radiom i televizorom, i pritom bili u zabludi da se prije njih uvijek tako živjelo. Za dvadesetak godina su otkrili kako su oni upravo ti, prvi. Mick Jagger se rodio 1943, a u Britaniji se 1949. pojavila prva televizija.

Mislim da je i Rusija 1939. imala televiziju, a mi smo svoju dobili tek 1959. Do 1964. i afrički kontinent je bio pokriven TV-om. Cijeli je svijet to imao, ali je ta informacija bila na tlu Beograda ukinuta vrlo dugo. Ja tada nisam imala svijest o tome da sam simbol generacije, ali sam sa jednom grupom istomišljenika krenula putem jedne dramsko-socijalne revolucije za savremeni akt. Nama je ovdje trebalo puno vremena da shvatimo da underground nije politička kategorija, nego da se podzemnom željeznicom brže stiže do nekog odredista i da tako možete obaviti više stvari u toku jednog dana.

BURIĆ: Šta je kumovalo tome da ste u vrlo kratkom roku postali najveća mlada ženska zvijezda osamdesetih na prostorima bivše Jugoslavije?

SAVIĆ: Preko Miloša Radivojevića i Zorice Jevremović stiže kontakt-ponuda za ulogu u filmu Živeti kao sav normalan svet, i tu se skreće pažnja na jednu grupu ljudi koja, iako ograničavana sa svih strana, počinje vrlo dobro funkcionisati. U to vrijeme se pročulo da “ima jedna što može da igra kadrove jedan prema jedan”, jer zbog pomanjkanja metraže filmske trake, jednostavno nije se smjelo raditi više od dva dubla u malim firmama, i ja sam dobivala sve složenije ženske likove. Otud i uloge u Uni, Život je lep, Šećernoj vodici, Davitelju protiv davitelja. Godine 1984. bivam optužena za autizam, i to zbog nepojavljivanja na dodjeli “Arene” u Puli. Tražili su me preko zvaničnih knjiga, u kojima me nije bilo, a kad nisi tamo, majčin sine, zapisan, onda te i nema, a kad te nema, onda si i kriv. Naša posla. Onda sam ja odlučila da ću dati seriju intervjua i u njima kazati sve. Taj oreol, uslovno rečeno, zvijezde je, čini mi se, nastao i zbog toga što sam se ja u tim intervjuima prikazala kao samostalno žensko lice koje radi glumačke mizanscene, a i u toku jedne godine u Puli su se pojavili Balkanski špijun, Davitelj protiv davitelja i Una, i sve se nekako sretno završilo.

Genije ili budala?

BURIĆ: Nakon toga slijedi osjetan pad karijere. Koliko to ima veze sa dolaskom novih, nacionalističkih struktura na vlast u Srbiji?

SAVIĆ: Ima, naravno. Samostalne radne zajednice su te dvije i po godine radile intenzivno, ali 1986. godine dolazi do promjene filmske i medijske politike u Srbiji. Kao jedan od vođa svega toga, nastupa Vojkan Milenković, a mene obilježavaju kao glumicu-snoba, koja ne zna da hoda i govori, i ulazak u zgradu Televizije mi se zabranjuje. Moje divljenje prema trupi “Kugla-glumište”, jedinom savremenom dramaturškom arhetipu srednjovjekovnog pozorišta, rezultira pozivom za rad na predstavi Željezne čeze, koja je jako značajna jer je scena na Studentskom kulturnom centru bio jedini “slobodan teatar”. Skoro svi iz moje generacije su se razbježali po institucionalnim pozoristima, a taj pop-glam-socrealistički, revijalni komad o Franu Kačinskom, junaku, i Branku ^ekiću, antijunaku, bio je jedno potpuno autorsko djelo s muzičkom eklektikom i time se institucionalno pozorište definitivno ograđuje od mene, a ja već davno od njega, a po Beogradu već počinju kružiti priče u stilu: “Eno je u podrumu, farba tamo s nekima, neće da igra u pravom pozoristu, ona je luda!”

BURIĆ: Većina junakinja koje ste igrali su, kako vi tamo kažete, “otkačene ribe”. Kad neko govori poput Vas, mi ovdje volimo reći da se “peči”. Gdje je u Vašem slučaju granica izmedu glumice, koja, po određenju, mora biti neka vrsta klovna, i senzibilne ženske osobe koja pred svijetom gubi svoju intimu i pokušava izvrgnuti sredinu podsmijehu, čak i po cijenu neprihvaćanja i izopćenja?

SAVIĆ: Aaaa, to je ono pitanje, kao, “simpatična si mi, al’ nikako ne mogu da provalim jesi li ti genije, il’ si budala”.

BURIĆ: U osnovi se da i tako formulisati. To “genijalno ludilo” primijetno je i kod još nekih balkanskih mitova pop-kulture, kod Johnnyja Štulića, recimo. No, da se prije toga vratimo na priču o silaznoj putanji u Vašoj karijeri.

SAVIĆ: Nakon jednogodišnje kampanje preko pisama čitalaca, 1986. u Blicu izlazi tekst Milovana Brkića pod nazivom “Usta puna Sonje Savić”, u kojem otprilike stoji da mi majka plaća igranje pred kamerama i nastupanje u jeftinim komercijalnim ostvarenjima. Ukratko, u njemu se na najgori način kaljamo moja familija i ja, i meni je tog trenutka “puklo”, bilo mi je dosta svega.

Nakon poziva za odlazak na Bostonski festival, u SAD, gdje sam imala i ponudu da ostanem raditi, ali je to zbog slabog engleskog zaista bilo neizvodljivo, i šestomjesečnog boravka u Americi, mene u Beogradu niko nije zvao, pa nisam ni mogla raditi. Jer, kod nas glumcu nije dozvoljeno da ne bude u institucionalnom pozorištu i da napravi filmsku karijeru za dvije i po godine, što se meni upravo dogodilo. E sad, kad ti se to sve desi, onda ti još ostaje ponuda za brak, i ako to odbiješ, e onda si stvarno lud…

Nakon dva i po mjeseca provedenih na selu, skupim neku kintu i prebacim se u New York. Najozbiljniji ljudi iz “Kugle” su bili tamo. I u aprilu otvorimo novine, kad tenkovi na Plitvicama. Počinjemo se pitati možemo li sjediti i piti koka-kolu kad ti se u zemlji sprema sranje. Ja odem u Beograd, ovaj moj asistent u Zagreb, i strašno se zajebemo. Otad se nismo vidjeli. U Beogradu me poziva Miša Radivojević, koji je radio film po knjizi Mirka Kovača Uvod u drugi život, gdje igram majku i kćerku. Taj film nikad nije prikazan jer se gospodin pisac iselio… Nisam imala sreću da pročitam sve što je Kovač napisao, ali radeći taj film po njegovom romanu, shvatila sam da je kao pisac izuzetan znalac mistike, prije svega, i negdje u podsvijesti prihvaća taj mit o kolektivnoj svijesti. Spada u najznačajnije pisce te, sad već starije generacije, u kojoj ja volim i ljubim Danila Kiša, ali smatram da je Kovač serioznije, tako da kažem, ušao u mistiku.

Biografijom je ušao u dramu, a onda je “rezonerski” krenuo u opservacije.

Pogrešno viđenje rata

BURIĆ: Na projekcijama u Soros Media Centru, pored Vašeg autorskog rada, vidjeli smo i dva najgledanija filma u Srbiji prošle godine: Ubistvo s predumišljajem Gorčina Stojanovića i Lepa sela lepo gore Srđana Dragojevića. Kako iz Vaše vizure izgleda sadašnja situacija u srbijanskoj kinematografiji?

SAVIĆ: Kad pogledate dobre filmove o ratu, Poštansku kočiju ili Apokalipsu danas, shvatite da su to stvari koje se mogu gledati sa svake tačke ove planete. Dva filma koja smo vidjeli ovdje, čim izađu iz okruženja u kojem su nastala, dobiju jednu laku lokalnu boju stoga što nisu uzeli u obzir suštinska iskustva vremena. Ti studentski nemiri kod Stojanovića odišu jednom neodgovornošću prema svom iskustvu. On bi možda mogao otići negdje gdje bi mogao strastveno podijeliti život i onda bi se to ostvarilo. Ovako, sve odiše samo obavezama prema producentu Samardžiću, prema scenaristi Seleniću; nema njegovog stava prema sadašnjosti i budućnosti, nema njegove generacije. To s Dragojevićem nije slučaj, ali to se kod njega sreće kao neka vrsta neokonzervativizma, težnje snobizmu. Ono što meni smeta jeste pomanjkanje autorskih argumenata u odnosu na epohu u kojoj živi, šta autor misli, osim što misli da su svi bezveze, i ko je izazvao sav taj zaplet o kojem se filmovi i rade. Dragojevićev film je katarzičan za Beograd, jer je tu prvi put izašla informacija o svemu tome što se ovdje događa. Pričalo se: vikend-pljačkaši, ratnici, socijalna ugroženost koja tjera te ljude da ginu… Ali prvi put su ljudi mogli vidjeti uniformisana lica, koja su to što jesu, jedna primitivna vojska, koja stradava. Ta suštinski crna komedija jeste antimilitaristički film, ali tu su tragične samo smrti tih junaka. To ne treba prihvatiti kao “ozbiljno” suštinsko autorstvo, nego kao komercijalnu verziju jednog, u osnovi pogrešnog viđenja rata.

BURIĆ: Emir Kusturica je trenutno glavni beogradski filmski autor. Kakvo je Vaše mišljenje o njemu obzirom da u Beogradu pripada snagama koje su na suprotnim mentalnim i ideološkim stranama od Vaše? Filmove finansira, može se reći, sam Vožd, a Arkan se, u vrijeme premijere Undergrounda, po sali šeta u novom odijelu.

SAVIĆ: Ta dva gospodina koja ste pobrojali ne poznajem najbolje, mada ih često spominju na televiziji i radiju, ali svako si sam bira prijatelje. Što se reditelja tiče, osim što mi je stigao glas da me je nazvao snobom, nemam kontakata. Zamjeram mu što nimalo ne drži do filmskog podmlatka koji ostaje bez beta-trake i predračuna od pet do petnaest hiljada dinara, dok u to vrijeme on troši kilometre trake i enormne pare za svoje projekte. U tom smislu, molim kolegu da nama snobovima udijeli koju traku da i mi izrazimo naš dramaturški rad. Ne razumijem kako je moguće da Dragan Kresoja, koji je bio asistent češkoj školi, za posljednjih pet godina snimi tri filma, Srdan Dragojević dva, a Kusturica tri četvrtine tog spektakla – kako se ono zove?… aha, Underground – uradi u Beogradu; uporedo radi još jedan film i priprema i treći. Kako mogu misliti dobro o nekome ko intenzivno tih šest godina radi na tlu Srbije i pritom ima na raspolaganju čitav RTS, kuću koja radi samo za folk-zvijezde? O tome ne mogu misliti jer moram da mislim kako ću preživjeti sa svojim honorarima, koji su u tih zadnjih šest godina smiješni. Za epizodu kod Radivojevića, 700 maraka. To je preplaćeno, ali s time sam preživjela 1993. godinu i hvala mu.

Kao da ste uradili dobru predstavu

BURIĆ: Za kraj, nešto i o Bosni, o Sarajevu, u koje prije niste često dolazili.

SAVIĆ: Igrajući prije rata u mostarskoj pećini predstavu Ne, malo sam upoznala Hercegovinu, a u Sarajevo me i nisu zvali da radim, osim što sam bila na jednom probnom snimanju za film Otac na službenom putu, gdje su mi rekli da kao majka skoro izgledam mlađa od svog djeteta. Nisam žalosna zbog toga, jer Kusturica je radio probe za koje ja nisam navikla da se baš tako rade i nije mi krivo što se to nije realizovalo. Te 1981. Sarajevo mi se činilo nekako puno agresije, puno nekih mačoidnih tipova i negativne energije, i atmosfera u kafeima mi se nije dopadala. Sada, vidim da ti ljudi koji su zajedno nešto preživjeli djeluju, bez lažnog udvaranja, prosvijećeni, u njima nema pretvaranja niti nepotrebnog cinizma. Vi ste poput neke grupe ljudi koji su, preživljavajući, uradili plemenitu stvar, djelujete kao da ste uradili dobru predstavu. Grad mi se čini nekako širi u urbanom smislu.

Po tim klubovima u kojima sam bila, vidjela sam ljude koji otvoreno i principijelno govore o stvarima. Vi ovdje mi izgledate kao jedna evropska prijestonica u ekspanziji. U Beogradu već dugo nije tako, tamo je važno koliko maraka vrijedi to što imaš na sebi, i ako nemaš 250 maraka, osjećaš da smatraju kako nisi trebao ni izaći napolje. U Beogradu je sada napeto, oholo, agresivno. Radnje su ’92. i ’93. bile prazne, i to je sve izgledalo sablasno, pogotovo za nas koji smo u tome pokušali živjeti s minimumom nekog dostojanstva. Pazite, ja sam fascinirana činjenicom da se ovdje ljudi okupe, pogledaju film i daju neki svoj sud o tome. U Beogradu toga nema. Autori se ne sastaju, a svi ovi ljudi o kojima sam vam govorila kako žive, egzistiraju u nekoj vrsti kućnog egzila, u kojem, uostalom, živim i ja. Beograd je sada jeftina, navijačka, primitivna, neobrazovana sredina nacističke provenijencije, podložna primitivnim medijskim manipulacijama svake vrste, pogotovo jeftine magije i mistike.

BURIĆ: Ostali ste dužni odgovor na pitanje je li Vaše ponašanje iznuđena ekstravagancija ili samo dobra maska, sredstvo samozabavljanja stečeno putem ismijavanja bliže okoline?

SAVIĆ: To su tajne srednjovjekovnih glumaca, a to je i treći zavjet generacije. Pored vaninstitucionalnosti i prenošenja informacija, ja sam morala proći i još jednu fazu – brisanja granice izmedu glume i života, odnosno, između glumice i žene. Ta unutrašnja borba sa emocijama, sa odrastanjem, sa naslijeđem, trebala je nestati, a trebalo je ostati samo ono što sam ja odabrala od svoje trinaeste godine. U potrazi za idealima i idealnim ljudima, moram priznati da sam izgubila socijalno potvrđene i uskladištene prijatelje, ali često sam si, kao umjetniku, postavljala pitanje: da li čovjek koji ima talent, misao, pogotovo lingvistički dar, ima pravo govoriti ili praviti priču o nečemu što nije živio? I došla do negativnog odgovora. Niko na to nema pravo.

DANI br. 49, novembar 1996.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport

spot_img