Napisala Mersiha Drinjaković
Velike stvari rijetko se događaju zahvaljujući samo jednoj osobi. Nastaju zbog ljudi koji kažu „hoću pomoći“, zbog jednog poziva, jednog učinjenog koraka više. Tako je bilo i s dresom Edina Džeke.
Za humanitarnu aukciju na Gracijinoj Fan Night večeri u Tuzli, održanoj u okviru Festivala savremene žene, poželjeli smo nešto drugačije (a kako bismo mi nego da malo zakomplikujemo i sebi i drugima). Nešto što će imati vrijednost veću od predmeta samog. Dres kapitena reprezentacije Bosne i Hercegovine s njegovim potpisom bio je savršen izbor! Sav prihod od aukcije imao je svoju svrhu, novci idu sjajnom tuzlanskom Udruženju Snaga žene, ali postojao je jedan problem – do Edina Džeke bilo je gotovo nemoguće doći.
Reprezentacija se pripremala za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Na Ilidži su dani prolazili u treninzima, sastancima i koncentraciji, a stručni štab, razumljivo i potpuno opravdano, ograničio je komunikaciju s igračima kako bi se ekipa u miru pripremila za ono što ih čeka u Americi. Tako mi se nije “omakla” ni priča o reprezentativcima koju sam željela napraviti…
Ali i ja sam uporna, bar za ovaj rečeni dres. Prvi pokušaj za potpis je propao jer nije bilo dresova! Nisam odustajala, jer Džeko! Poziv Amri Džeko, prijateljici i onoj za koju znam da će pomoći ako ikako može, objašnjenje i molba: da nam treba samo potpis i… malo dobre volje. Amra je razumjela odmah. Povezala me s Edinovim ocem Midhatom, dok sam se spremala za odlazak ka Ilidži, trebalo je i još malo sreće i divnih ljudi spremnih uskočiti; na Amrinu molbu nazvao me je moj drug Jasmin Ligata preuzeo dres, odnio ga Edinu na potpis i vratio ga na vrijeme!
I tako smo imali sve što nam treba za našu navijačku noć!
Na aukciji je najbolju ponudu dala Sedina Memagić, koja je postala njegova sretna vlasnica, a dres je dobio novu vrijednost – onu koja se ne mjeri novcem nego ljudima koje će pomoći.
I dok sam posmatrala cijelu priču kako se zaokružuje, razmišljala sam o tome koliko su važni ljudi oko nas. Koliko je za svaki uspjeh, veliki ili mali, potrebno mnogo nevidljivih ruku. Nekada su to prijatelji, nekada porodica, nekada poznanici koji odluče pomoći samo zato što vjeruju da vrijedi pokušati.
I nas su pomogli prijatelji u Tuzli; u prvom radu sami festivalski tim, kao i svake godine udomaćili smo se kod njih domaćih, ušuškani na najbolji mogući način. Pomogli su nam naši partneri koji su shvatili jedinstveni koncept priče o fan zoni u okviru Festivala: JUB, BH Telecom, BH Pošta, Afrodita, Solana, svi veliki i mali timovi, volonteri, naše sjajne prijateljice koje su nam pomogle tu noć, dok smo čekali meč protiv Kanade…. Svi Tuzlaci i Tuzlanke i gošće festivala, svi su oni napravili spektakularnu atmosferu…
Često se u ovakvim situacijama sjetim one “kako zračiš tako privlačiš” i želim da uvijek privlačimo sjajne ljude
Zato je ovo, zapravo, mnogo više od priče o jednom dresu. Ovo je priča o timu
I baš zato večeras, dok reprezentacija istrčava na stadion u Seattleu protiv Katara, mislim na sve one koji su dio tog tima. Ne samo na one koji su na terenu. Na fizioterapeute, ekonomе, trenere, vozače, ljude iz logistike, porodice koje ih podržavaju, navijače koji su prešli hiljade kilometara da bi bili tamo. Svako od njih napravio je nešto, veliki i mali korak, da bi reprezentacija danas bila tu gdje jeste.
A ovo je i mala zabilješka o Edinu Džeki.
Svi mi imamo neku svoju priču o njemu ili s njim. O kapitenu. O čovjeku koji godinama nosi reprezentaciju u srcu. O nekome ko je mnogo puta pomagao ljudima daleko od reflektora i kamera, bez potrebe da se o tome govori. Zato mu večeras želim da postigne gol.
Za njega. Za sve godine koje je dao reprezentaciji. Za sve radosti koje nam je donio. Za sve kojima je pomogao, a da to nikada nije postala vijest. Edine, ponosni smo na tebe. Na Sergeja.
I na sve naše momke! Sretno, Zmajevi! 💙💛🇧🇦
