Napisao: Emir Imamović
“Kaže meni Merima: ‘Zamisli Muju koji je toliko zaljubljen da se noću budi, da, kad mu naumpadne draga, on ustaje i konja kuje da do nje dođe, on ne gleda je li jutro ili tamna noć, zamisli samo to njegovo ludilo. To je velika stvar, to kako je u nekoliko rečenica, u nekoliko strofa dočarana snaga jedne ljubavi, pa tu imate i sliku majke koja se brine, imate sve…, meni je to fascinantno u sevdalinci. I onaj ko je pjeva mora
znati osjetiti to kako se junak u pjesmi osjeća. Može neko tehnički ispravno ispjevati pjesmu, ali to nije ni približno dovoljno. Sevdalinka se mora pjevati totalno.” (Amira Medunjanin, Žurnal.info)
Gitarista, pjevač i unuk jednog od najboljih interpretatora sevdalinki, Zaima Imamovića, Damir Imamović dakle (porodični background važan je i treba ga isticati samo onda kada se “nasljednici” umiju nositi s “nasljedstvom”, kao Damir recimo), objašnjavao je, gostujući u jednoj muzičkoj emisiji, kako uspijeva dvosmjerna komunikacija izvođača bosanskih sevdalinki i publike koja slomi jezik dok izgovori neko ovdašnje prezime. “Ako se postaviš skrušeno i kao da govoriš: ‘Evo, imamo i mi neku svoju muziku, pa…’, teško da možeš komunicirati s publikom. Ako je tvoja pozicija takva da govoriš: ‘Evo, to je ono što ja radim, pa ako vam se sviđa – sviđa, a ako ne, nikom ništa’, onda je i moguć odnos međusobnog razumijevanja.”
Amira Medunjanin, bosanska Billie Holiday, kako ju je nazvao novinar Garth Cartwright, isto kaže, ali ženski praktično i sažeto u dvije rečenice: “Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.”
Kada se o nečemu ne zna dovoljno ili ne umije govoriti, onda se najčešće opisuje kao “način života”. To mu, valjda, dođe kao ono nešto što shvataš ako proživljavaš, a ako gledaš ili slušaš s distance, ne možeš skontati do sudnjeg dana. Nema, smijem se opkladiti, u ovo malo zemlje nikoga ko barem jednom nije naišao na sagovornika koji mu je o nečemu – od rock and rolla do islama – govorio kao o “načinu života”. Amiri Medunjanin, Bogu hvala, sevdalinka nije to, taj “način života”, nego njegov otisak kojeg promatra, izučava, o njemu promišlja, pa ga kao takvoga i razumije.
Vertikala emocija
Najefikasniji način da se nešto ostavi da lagano umire jeste da se proglasi tradicionalnim. Dakle, tu je, “naše” je, ima zadanu formu, neprelazne granice za inovaciju i vlastite doživljaje. Tako, dakle, nešto čemu je vertikala emocija – kao sevdalinki – postane spomenik, komad kamena, vrijednost hladna do dosade. “Svaka nova interpretacija sevdalinke produžava i obogaćuje njen život. Ukoliko postoji nova generacija izvođača, moguće je da će postojati i nova generacija slušalaca. U svom radu pokušavam da sa svojim saradnicima obogatim repertoar sevdaha stvarajući nove aranžmane i pokušavajući da ne samo ponudim vlastitu interpretaciju nego i da pjesme predstavim na nov način, u isto vrijeme čuvajući njihovu ljepotu”, rekla je Amira Medunjanin u intervjuu što ga je s njom napravio novinar i pisac Selvedin Avdić za internet portal Žurnal.info.
Iako rođena u Sarajevu i odrasla na sevdalinkama koje je pjevala njena majka (“Samo mali broj njih, poput Amire, i danas njeguje i izvodi tu pjesmu, i to baš onako kako kaže Ivan Lovrenović – ne povrjeđujući je. Dok je bila još djevojčica Amira je, kaže, osjetila emociju koju je slušala u sevdalinci i već tada je nastojala da shvati šta koja od tih pjesama poručuje, o čemu ona govori”, Selvedin Avdić), Amira Medunjanin je do kuće stigla okolo, već uveliko cijenjena tamo gdje sevdalinka nije, je li, način života. U, recimo, Holandiji.
Inače, prvi snimak Amira Medunjanin nije napravila za sebe, nego za Mostar Sevdah Reunion i njihov album Secret Gate, na kojem je otpjevala Mujo đogu po mejdanu voda i to nakon višednevnog slušanja Nade Mamule. Amira, i to je još jedna njena vrijednost, apsolutno ne bježi od uticaja starijih pjevača i pjevačica sevdalinki; sasvim suprotno – ona teži da u nekim pjesmama iznese emociju kao oni ili one. (Ne trošeći, općenito, energiju na gender šupljiranja.) “Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je Bogata sam, imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa”, kazala je Amira za pjesmu Bogata sam, imam svega, s albuma Zumra snimljenog s bosansko-holandskom glazbenicom Merimom Ključo. Zumra je, inače, drugi studijski Amirin album. Prvi koji je snimila, i to nakon saradnje s Mostar Sevdah Reunionom, zvao se Rosa (Snail Records, Holandija). Što ne znači da nije pjevala: u kući, čija tišina prenesena u pjesmu Bogata sam, imam svega, funkcionira kao instrument, na obali Mošćanice, gdje odlazi s prijateljicama i pjeva rijeci, pa valjda i na dernecima. “Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati… Sva ta estrada…”
“Pođi kuda god želiš: gdje god naiđeš na ljude, svugdje će ti njihova muzika otvoriti njihovo najintimnije biće”, jedan je od najizlizanijih citata korištenih u različitim tekstovima o sevdalinkama i sevdahu. To da muzika pokazuje intimnu strukturu nekoga bića, rekao je, inače, Hermann Ritter (1849-1926), njemački violonist i historičar. U prevodu Amire Medunjanin, to se, rekosmo, kaže: “Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.” Samo što, Amira to očito zna, ali o tome ne govori – i kada je tekst razumljiv ne znači ništa bez predanosti i iskrenosti onoga ko ga izvodi. Predanosti i iskrenosti poput Amirine.
