Napisala i snimila: Dženita Vilajet Avdičević
Večeras se u BKC-u nije održao samo program. Večeras se živjelo.
Ivan Bosiljčić je u sarajevskom BKC-u učinio ono što rijetki umjetnici uspijevaju – zaustavio vrijeme i otvorio srca publike.
Sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, ali ono što je ispunilo prostor nisu bile stolice ni zidovi, već emocija koja se mogla opipati. Od prvih stihova pa do posljednje note, publika je bila jedno tijelo i jedan dah.
U dvorani je vladala tišina kakva se rijetko doživi. Ona u kojoj se ne čuje ništa osim drhtaja glasa, dubokih uzdaha i tihog šuštanja maramica. Suze su tekle bez stida, jer večeras niko nije morao glumiti snagu.
Poezija i muzika su dirnule tamo gdje se rijetko ko usuđuje zaviriti – ravno u srce.
Poseban, gotovo nestvaran trenutak večeri desio se kada je Ivan primijetio da Al’Dino sjedi u publici. S iskrenim poštovanjem i toplinom, pozdravio ga je, i izveo njegovu pjesmu „I sad me po tebi poznaju“. U tom trenu vrijeme je stalo. Dvorana je zanijemila, a emocija se prelila preko scene i zagrlila sve prisutne.
Aplauz nakon nastupa nije bio samo znak zahvalnosti – bio je potreba.
Trajao je dugo, snažno, iz dubine duše. I kada su se svjetla upalila, bilo je jasno da veče nije završeno. Jer ono što je Ivan Bosiljčić večeras ostavio publici neće se ugasiti izlaskom iz dvorane. Te emocije će trajati još dugo, u mislima, u tišini, u onim trenucima kada se sjetimo da je lijepo biti čovjek.
View this Reel on Instagram
